Miloje (Beograd): Prvo putovanje u beli svet

Prvo mesto u kategoriji „Najbolja muška putopisna priča“ konkursa za najbolje putopise starijih „Draganova nagrada“ 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji „Riznica sećanja“ koju je objavilo UG „Amity – Snaga prijateljstva„.

Nikad mi ljepša Jelica planina nije bila no onog dana kad me otac povo na voz, u Čačak, đe sam ga prvi put u životu viđo. Krenuli smo njime daleko. Čak u Titovo Užice. I evo, putovanje traje pedeset i pet godina, a ja do dana današnjeg vidim, čuem i osjećam kono da mi zavičaj maše i dovikue: Zbogom!

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Vidim suzu koja mi, nako vrela, okvasi lice kad me majka poljubi, osjećam još drktaj njene ruke kad me zagrli i čuem onaj taj treperavi glas kojim me blagosilja:

„Nek te Bog čuva, sine moj, matori. Pazi se, blago majci.“

Čujem pljusak vode koji majka izruči za mnom iz tegetnog majliranog stoećeg bokala s bjelim krugovima, izranije sakrivenog u baščici iza gorgina, i njen sada već plačni podrktavajući glas:

„Neka bi Bog dao da ti ide škola ko ladna voda!“

Savo me isprati, naviše, do iznad Bogdanove kuće. Kad bijasmo upremase Bukovca, izgrlismo se. Uglednuk mu sjaj u vlažnim očima. Kad se odozgo, ispod Marinkovine, okretok – on još stajaše na istom mestu. Manusmo jedan drugom. Bio je to pozdrav s bratom, s đetinjstvom, s rodnom kućom, sa stadom, s vršnjacima, sa bezbrižjom, sa zavičajom…

***

Idući za ocom, otirak krišom suze, straujući da se on ne okrene, pa da se osramotim. Znao sam da one ne prilču muškarcu. Otac nam je govorijo, od malig nogu, da se ne brukamo.

Da se ne zarožemo ko kake ženetine.
No da bidnemo ljudi.
Da bidnemo sokolovi.
Sjutra vojnici.

Znate li vi, govoraše, da e vaš đed ranjen u Kolubarskoj bitki, kojom je komandovo đeneral Mišić?

Da bidnete junaci.
A jok mekunčine.
I neke strine perse…
I koešta.

***

Kad smo iznad maćanske stubline trebali da krenemo naniže, tajo sjede na bukov trupac, koji je neko vlakom izvuko na utrinu, i veli:

„Sjedi, Mikane, blago taju“, pokazujući mi mesto uza se. Sjedok, a on me prigrli snažnom desnicom uz koju sam se svagda osjećo najjači na svjetu.

Jači i od zlatulje što joj je bastalo da rogovima uzmane na iksana. Jači od Milićevića bika što buče po putu i kopajući nogom baca zemlju na plećke. Jači i od Ćuranovijeh pastuva, kad se ono jedne prilike podrješiše i u neviđenom galopu, čiftajući se, stuštiše niz Buban.

Jači i od Manojlovog ovna što natrk juri d-ubije. Jači od Darinkinog gusana što šišteći štipa za butku. Jači od Gišinog Garija kad iskezi zube i režeći kidiše kroz prošće. Jači i od poskoka što zasikta iz uduta pod Ridovima…

I kad zagrmi i udari grom u Gaju, ako je tajo tu, nema opasnosti. I kad počne da babnji grad krupan ko kokošije jajce, kad kroz prozor glamo kako razbija ćeramidu na kačari – ako je tajo tu, nije to ništa:

„Gospod dao, Gospod uzo!“

***

Jopet ćemo sve to čekleisati i uđereziti, uz Božju pomoć. Jel, ne mož da ti bidne sve potaman. Mora meno i d-ujmi. Znaš kako ti dođe: kolko uzbrdica nolko i nizbrdica. I kad ti je sve potaman, valja d-ubaciš kamičak u konduru, da te nažulji. Da se ne osiliš.

Osjećak među rebrima neku toplinu. I snagu. Ali i bolnu struju po dnu stomaka. Numijem d-opričam taj osjećaj. Valjda ti je to ono što imadijaše običaj da rekne strina Krstina:

„Zabolje me, veli, samo-sama ložičica.“

To ti dođe na priliku, ko kad u otkosu nađeš zečića, pa ga uzmeš, a on, nako bez majke, drkturi u tvojoj ruci. Uvatila ga drat, trese se od repića do uveta. Kud ću i kako ću u toj tuđini. Niko iz mog sela nije otišo u Učiteljsku školu.

Što li sam navaljivo: „Voljo bih da bidnem učitelj. Šta mi je falilo da sam osto u zavičaju. Da bidnem svoj međ svoima.“

***

Moe kajanje prekide tajov glas, koi ispotija poče da se pretače u moe srce:

„Et, sine, blago taju, ti sad ideš u bjeli svjet. Ako Bog da, bićeš jednog dana učitelj. Niko naš to nije bijo. Zgodan je to poso. Ovaj naš seljački život ti je težak. Pasji. Rmbačiš od jutra do sjutra.

Osvaneš, omrkneš. Ne sušiš košulju povazdan. Svaka ala i vrana ti se tovari na leđa. Te porez, te prirez, pa trošarina, kuluk. Te, kobajagi, otkup. Ono nije otkup no otimanje od usta. Ajd, to nekako i d-izdržiš.

Al kad te počne potcenjivati, reko bi e rođen u Beču. Do juče bilo nikogovina, nije imalo pašče za šta da g-ujede. Sad ono vlas. Nisu džaba zborili: Dadni Ciganinu vlas, pa će da vidiš tvoga Boga.

Ide ti škola ruke, vala Bogu. Dako me Savo posluša d-ostane, d-obdržimo kuću. Da nam se ne istuli pročevlje. Da nam se ne zatrni okutnjica. A tebe d-iškoluemo. Pa da bidnete braća, nako, za primer.

Da jedan drugog spomognete. Da se poštuete. Da se iženite jednog dana. Da vam Bog dadne đečice. Da ig naučite da se i oni vole, da se poštuju i da podupiru jedni druge. Krv nije voda. To da tuviš, blago mene.

Znaš kako e kazano: Drvo se na drvo oslanja, a čovek na čoveka. Jedan prut i baba mož da slomi. Al kad se pruće sveže u denjak, ne može da mu naudi ni Musa Kesadžija. Zato se držte u denjku. To je i Bogu milo.

Od našijeg starig smo naučili da složna braća kuću grade, a nesložna i staru bataljuju. I vodi računa, blago mene. Svašta ćeš se naglati u svjetu. Al nemoj da te podurjasi đavo na kaku nevaljalštinu. Čuvaj obraz, jel to ti je najpreče.“

***

„Tuj si ti na pragu da se zamomčiš. Nemo da se povedeš za mlogima. Pisano e: Mlogo e zvanijeg, a malo izabranijeg. Ne jede se sve što leti, blago taju. Ono što ne bi voljo da neko učini tebe il nekom tvom, ne čini ni ti drugom.

I nemo da se sjekiraš sporadi nas. Vriško će da proleti tijeg pet godina. Ko dlanom o dlan. I dolazićeš ti. Imadu đaci popus na železnici za 29. novembar, pa za Novu godinu, pa za 1. maj. Pa tuj ti dođe zimski, pa ljetnji raspus…

Tako, Mikane moj. Srećo tajova. Nemo ništa o nama da misliš ni da brigaš. Čuvaj se. I bor se. Zapni kolko moš. Sve će na pošljetku dobro da bidne. Viđećeš. Daće Bog.“

Zajecak. Nikad do ovog časa nije mi reko srećo tajova. Drktanje mog bića stopilo se sa snagom njegove desnice kojom me privi uza se. Učini mi se kao da i on podrktava. Uglednuk na njegovim pantalonama kako pade nekoliko krupnijeg kapi praveći fleke veličine dvodinarke. Nisam smeo da ga poglednem u oči.

I do danas je ostala tajna odakle su pale te krupne kapi.

Nebo e bilo vedro. Niđe oblačka. Trupac na kom smo sjeđeli leži na proplanku, nikako drvo nemade kraj nas da bi čovek pomislio da se rosa zadržala na lišću. Da l je mogla tica da preleti pa d-ispušti vodu iz kljuna?

Ma jok, ona ne drži vodu u kljunu. Znaš kako ona pije vodu?
Isto ko kokoška.

Da l je moguće da je i moj tajo zaplako?

***

U kupeima nemadijaše mesta na drvenim klupama, te ostadosmo u kodniku, spored prozora ispod koga stajagu dvije aluminiumske pločice sa ispisima:

Ne naginji se kroz prozor!
I: Zabranjeno pljuvanje po podu!

Ču se neki zvižduk. Isto ko kad neko zvizne u prste. Kono što Ilija Živoradljev, od ovaca, ozgo s Godidova, zvizne u-prste, a ozdo s Korenata takim zviždukom se odazove Rade Bogdanov. Posle sam sazno da e to zviždaljka.

Poče voz da klompara. Kroz otvoren prozor, glam naviše u-planinu. Blago Savu, Mikošu, Spasoju, Radoici, Marku, Radovanu… Oni će se igrati kod ovaca. Sve će biti isto. Samo mene tamo više biti neće.

***

Dva sata ko dva trena: Krčagovo. Pa Užice. Toplička ulica. Gazdarica Ljubica. Platio joj tajo za tri meseca. O 29. novembru opraviće za sledeća tri meseca. Stan i ranu. Sem doručka. Ne mogu, veli gazdarica, da ranim izjutra.

Ostavi mu pare za burek pa nek kupi. Ima sa sirom. On je jevtiniji, no onaj s mesom. A ima i prazan. Još jevtiniji. Šta mu vali. Može s tim jogurt. A ne mora. Kad dođe na raspus dajte mu mljeka nek pije kolko oće. Nek nakrpi. Što mora da troši pare za to. Nije željan bjelog mrsa.

***

Sve je došlo nekako kono u košmarnom snu. Nikog ne poznaem. Đaci, profesori, gazdaričine komšije i prijatelji… Učim čim dođem iz škole. Reče tajo: „Bori se kolko moš.“

Učim i sanjarim. Da l su pokupili šljive? Da l su obrali žito i požnjeli šašinu? Da l su pravili komišanje? Blago njima…

Ne prođe ni četiri neđelje, gazdarica u moju sobu primi neku šnajderku. Radila u vabrici „Desa Petronijević“. A mene namešti neki otomančić u predsoblju koe nema prozora. Domaći sam piso ležeći potrbuške na nekoj krparici, koja e bila prostrvena po ciglanom podu.

Rešik da taju to ne ne pominjem u pismu. Da ga ne sjekiram. Znam da e platio unapred i sporadi toga ću d-istrpim kako znadnem i umljednem.

***

Jedva iščekak mali raspus za Dan republike kad đaci nekolko dana ne idu u školu. Bijaše bljenulo kad sam se kroz gužvu probijo d-uiđem u voz. Jopet začuk onu zviždaljku i „Ćira“ poče da ukće niz Đetinju. Dva sata do Čačka. Moram preko Jelice ijako znam da će da me uvati mrak.

Kad bi onamo iza bolnice, prema Atenici, popališe se ulične sijalice. Naviše prema Veredžama mrkli mrak. Oblačno. Ne vidi se prs pred okom.

Da l d-idem u planinu po ovoj pomrčini? Da ne zaluram? Da ne nabasam na kurjaka? Ili da svratim kod teča Ilije i tete Stanojle?

Dmitrića kuće su gorenak pod planinom, u Veredžama. Ondak u Gornjoj Atenici, nije bila uvedena struja. Samo poneki prozor žmiri. Ljudi namire posla za dana, večeraju pod lampom, ili žižalicom, plaknu noge u šavnju ili legenju, pa polježu. Zato ustaju čim zazori.

***

Kako se primičem planini, počinje da me podilazi jeza. Iako sam pretkodnijeg dana rešio da što pre odem kući, poček se biti s pameću šta da radim. Kad stigok na raskrsnicu, okretok desno i priđok, kroz votnjak, polubrvnari. Prozor koji nazirem na okrečenom zidu bijaše zažmuro.

„Teto!“

Čuem komešanje u kući. Žućkasta svetlost zatitra iza virange. Zvuk ključanice koja se odbravi, oćera moj stid.

„Sine, blago teti! Poznala e teta tvoj glasić, rođeni moj. Srećo i kućo tetina.“ Zagrli me tečo Ilija s obadvije ruke. Za njim đeca: Goca, Jela, Stojanka, Nešo, Miketa.

Kroz brvnaru uiđosmo u sobu. Dva kreveta sa duplim slamnjačama, prekriveni balučenim ćilimima. Gornje slamarice se uveče spušte na patos i na njima spavaju đevojčice. Izjutra se one jopet podignu na krevete i soba bidne komotna.

Tuj su, od stvari, još astal sa dvije klupe i po jednom stolicom na začelju i pročelju, kredenac i garavi šporet što nalikue na cokulu, uramljena ikona i mlogo crno belig slika po zidu. Iznad šporeta čiviluk na kom u tri reda vise šerpice, tiganj, kutlača, varjača, bućkalica, cjedaljka, džezva…

Po mali dvokrilni prozor s rešetkama na istočnom i zapadnom i dva na južnom zidu sa necanim virangama, i pet pari radosnih očiju mojih rođaka, činilo je ovaj kutak malim, ušuškanim, toplim rajom.

***

Dok je teta lomkala potpalu i raspretala zatuljenu vatru, rođake me poslužiše, nako, sve redno. Spolja se ču kako kreknu pijevac. A onda tečo dobro razblaženu sebicu zaprži kockom šećera koja se topila na usijanom kukaču i pretvarala u krupne, guste, smeđe kapi koje varbaju ključajuću rakiju u boju dukata, dok se nad šporetom širijo oblačić mirišljavog dima.

Tečo nasu mene i njemu u čaše s repeljkom zlaćanu tečnos, a u moju dodade kašiku meda. Pruži mi čašu, govoreći:

„Joj, Mike! Volim što si mi došo, na-šta, isj!“
„Vala ti, tečo, al ja ne pijem rakiju.“
„Slobodno, blago teču. Razblažio e tečo. Nije odvoila od teja. Ni ljek. A to ti je mlogo dobro sporadi rednje. Bolje od šerbeta. A i valja se, danas su božićne poklade.“

Kad je pjevac porumenjo na kompirima, teta ga e po neki purt okretala u vruni obgrlivši plek krpom. Uz vreo kolač sa ringli, tanjir sira sa izvršitom kašikom kajmaka odozgo, počela je večera na kojoj sam prvi put u životu, na tečovo navaljivanje, sjeo u vr sobre, ispod ikone Aranđela Mikaila. Njine Krsne Slave.

Tu sliku ljubavi i reči: „Joj, Mike! Volim što si mi došo, na-šta, isj!“ gledam i čuem, evo, više od pet desetleća.

***

Kadgoj svratim na njine grobove, dok čupkam travu, ko da, jopet, čuem:

Joj, Mike…
Volim što si mi došo.
Na-šta.
Isj!

Miloje Stevanović, 69 godina
privrednik
Beograd

Slika: Planina Jelica na osnovu fotografije drita68