Milka (Kragujevac): Poseta Krfu

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Kako započeti ovu priču, pitam sebe? Ne znam da li ću od emocija ispričati sve ono što sam videla, doživela, čula, osetila ovog leta. Evo kako je počelo. Pošla sam ciljno da letujem u lepom gradiću na obali Jonskog mora – Pargi – kako ga još zovu „Nevesta Epira“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Parga je smeštena u oblasti Epir, u blizini ostrva Krf. Bilo je to letovanje u mirnom zalivu na obali mora, u tišini i hladovini obližnjih maslinjaka, sa strmim ulicama načičkanim živopisnim fasadama, radnjicama tipičnim za Grke.

Za sve one koji nisu bili – Krf sa posetom ostrvu Vido, bila je prva preporuka našeg vodiča Peđe, veoma predusretljivog momka. Bila mi je ogromna želja da na godišnjicu Velikog rata, obiđem i Krf i Vido.

Osećala sam obavezu, dužnost i zavet prema mom dedi soluncu. Krenuli smo u ranim jutarnjim satima brodom. Iz naše grupe bilo je svega 12 putnika, tako da nam je naš vodič posvetio punu pažnju tokom putovanja.

***

Na startu mali incident na brodu. Desetak žena – sredovečnih, svojim histeričnim smehom, upadicama prosto su izazivale ostale putnike, kao da nisu pri sebi i mislim da su svima smetale. Izgrdila ih je jedna veoma mlada, lepa devojka, da nisu jedine na brodu i baš rečima „da svoju histeriju ostave za mesto gde budu same“.

Malo su se iznenadile, njenom energičnošću i utišale, ali su je sve vreme podozrivo gledale. Nakon tri sata vožnje brodom sa malo jačim vetrom, stigli smo na Krf. Negde sam pročitala „Vidi Napulj pa umri. Vidi Krf pa živi“, jer je Krf divan po svojoj lepoti, klimi, vegetaciji i otvara volju za životom.

***

Pošto nas je mala grupa bila, krećemo pešice u razgledanje grada i jednim delom ostrva, pokrivenim gustim zelenilom, maslinama, pomorandžama, limunom. Osoben pečat gradu Krfu daje bogata venecijanska arhitektura.

Stara tvrđava koja dominira izgrađena za vreme Mletačke republike u 16. veku. Nova tvrđava poznata kao Crkva Svetog Marka, koju su takođe izgradili Mlečani. Obilazimo i najpoznatiji pravoslavni hram – crkvu Svetog Spiridona – tu palimo sveće.

Ostrvo Krf slavi Sv. Spiridona 12. septembra, a procesije su ustanovljene još za vreme Mletačke republike. Po mnogo čemu jedinstveno je ovo mediteransko ostrvo ili kako ga zovu „zeleni raj“. O ostrvu je ispričano bezbroj priča, legendi i mitova.

Za nas Srbe, najznačajnije je povlačenje našeg naroda – vojske iz porobljene domovine, posle preživljene golgote prelaskom preko albanskih planina i gudura. Na Krfu su ispisane najlepše stranice u istoriji o prijateljstvu, bratstvu, zajedništvu po veri i duhu između Srba i Grka.

***

Polako stižemo i do Srpske kuće. U mukloj tišini razgledamo fotografije o užasu, stradanju, herojstvu, časti, snazi volje, ljubavi prema rodnoj zemlji, zahvalnosti, prijateljstvu.

Tu su uniforme i oskudni medicinski materijal – tu su truba i gusle, fotografije vojskovođa. Izlaganje Saramandića ostavilo me je bez daha, preplavilo je moja osećanja, obuzela me velika tuga s jedne strane, s druge strane ponos što sam potomak jednog solunca – mog dede, a s treće strane stid što ranije nisam obišla Krf i Vido.

Slušajući Saramandića prisećala sam se priča mog dede, koji mi je govorio o stradanju srpskih vojnika prelaskom preko Albanije. Suze nisam mogla da zaustavim.

***

Po završenom času istorije, kupovali smo suvenire u našoj suvenirnici i krenuli ka brodiću koji nas je čekao za ostrvo Vido.

Kao da je i nebo iznad mora odjednom postalo svetlije, nestalo je onih oblaka koji su nas pratili usput. Stižemo na ostrvo i tihim hodom stazama krećemo ka Mauzoleju Srpskih ratnika u koju su položene kosti vojnika.

Čitamo imena vojnika, palimo sveće, ostavljamo dinare, evre, upisujemo se u knjigu – i govorimo:

„Evo, tu smo sa vama. Da li ste izlečili bolest? Da li ste odmorili vaše umorne kosti? Da li vam je laka tuđa zemlja?“

Odgovora nema, muk i tišina, a možda su ljuti na nas što smo se ogrešili svih ovih godina o njih.

Ispred Mauzoleja vodič nam recituje „Plavu grobnicu“, od Milutina Bojića – recitujemo svi. Toliko mrtvih ova kamenita zemlja ostrva nije mogla da primi, pa je jedna čitava divizija vojnika sahranjena u moru. Krenuli smo nazad ka brodiću koji nas je čekao.

***

Čudan miomiris se širio ostrvom i čudna tišina ispunjavala je naše duše.

Shvatila sam zašto moj deda nije hteo da dođe na Krf i Vido dok je još bio u nekoj snazi. Očito nije mogao da se suoči sa mukotrpnom prošlošću, iako sam imala žarku želju da pođem sa njim, da mu se nađem, da mu pomognem. Govorio je da će možda umreti pa će mi napraviti muku, a on je imao svoju itekakvu muku.

I evo vraćamo se brodićem ka Krfu i ja odajem poštu našim borcima koji leže na dnu mora i slušaju pesmu školjki, a i mom dedi koji se vratio u zemlju i sahranjen je među svojima i bacam nasred mora jednu crvenu ružu, a suze naviru.

Ne zaboravi – govorim, to ti je dužnost, jer bez njih koji su tu ostavili kosti ne bi bilo ni zemlje, ni kuće, ni njive, ni nas.

Hvala našim precima i neka im je večna pamjat!

Milka Ignjatović,
službenica OZ „Dunav“, Kragujevac
Fotografija:
Krf, John_Loannidis za Pixabay


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG „Snaga prijateljstva – Amity„, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.