Milica ili Ana – zauvek baka svome unuku

O jednoj Milici koja je u monaštvu dobila ime Ana.
Priča ispričana sa toplinom koju može izraziti samo onaj ko prema osobi o kojoj piše oseća veliku ljubav.
Priča jednog unuka o njegovoj baki.

Pre oko 18 godina, jednog sasvim običnog dana, nisu mogli da pronađu moju babu, rođenu sestru mog dede sa očeve strane. Dan kasnije, javila se familiji sa poruklm da je otišla u manastir i da se predala Bogu.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Sve to posle skoro 30 godina braka, dvoje dece i nekoliko unučića.

Kada je bila mala, izgubila je majku sa tri i po godine. Od tada biva osuđena da trojici braće i svome ocu bude jedina ženska ruka u kući. Tih ’50-tih, sav teret jedne kuće pao je na nju i pre same desete godine njenog života.

O tome kakav joj je kasnije bio brak i ceo život, ne bi bilo lepo da pričam bez njene saglasnosti, ali naš narod bi rekao „baš se namučila“.

Uprkos svim svojim mukama, teškom detinjstvu i teškom suprugu – ona je uvek bila nasmejana kada god bih je sreo i uvek spremna da ti pokloni jabuku ili par dinara za čokoladu i da te poljubi u glavu i kaže „Lepi moj“.

Prvih godina od njenog odlaska posetili smo je par puta. Tada sam, čak i kao dete, osetio da preostale sestre ne vole kad joj dođemo. Danas shvatam da je baba sigurno pričala o mukama koje je preživela kao mala, pa kasnije sa „teškim“ mužem, te da je njena familija postala sinonim za sve njene muke.

***

Danas sam je video posle dužeg vremena. Nismo bili sigurno desetak godina, a razlog za to ne bih umeo da objasnim u par rečenica.

Naravno, stalno sam bio na ivici suza izazvanih njenom dobrotom, smirenošću i milim glasom.

Familija i dan danas nije shvatila zašto je „to“ uradila. Strpljivo i spokojno je ponovo rekla da je samo uradila ono što je bilo suđeno. Da se predala Bogu i da je našla svoj mir.

Sve je bolje, ona ima više života. Još uvek ima rumene obraze uprkos svojim godinama. Samo se više ne zove Milica, već Ana. Iz poštovanja prema njenom pozivu, ne zovem je „baka Milice“, ali ne mogu da je zovem ni „Ana“, pa smo se našli na „baba“.

Jedino osećam žal u njenom glasu jer je deo familije i dalje sažaljeva.
Traže krivca, zlikovca koji ju je „oterao u manastir“. A moja baba se ne oseća tako. Oseća se voljeno i spokojno i želi da joj poverujemo u to i pustimo je da bude.

U jednom trenutku, samo mi je šapnula da sam isti njen otac, moj pradeda Žarko. Tiho, kao da je to nešto tajnovito, nedostižno za tuđe uši. I rekla mi „Lepi moj“. Opet na ivici suza, ali se pravim da sam u redu.

Rekla mi je da je sanjala i mene i svoga oca, i da čak nije sigurna ni da je to bio samo san. Šapnula je:

„Znaš, nije imao dana škole, ali je bio mnogo pametan čovek. Da je bilo drugo vreme bio bi advokat, a sad ćeš ti umesto njega“.

Iako slabo hoda i nije dobrog zdravlja, na kraju nas je ipak ispratila do same kapije manastira uz pomoć starog drvenog štapa.

Dala nam je po dve-tri životne lekcije, pričala o porodičnom stablu i poklonila par ikona za sreću.

Poljubila nas, mahnula i rekla da dođemo opet, ali da ne čekamo tako dugo.

Eto, to je moja baba Milica.
Ili Ana.

Nije to tako ni bitno. ❤

Unuk

Napomena o autoru:

Ovu priču smo preneli sa društvene mreže Twitter. Nakon što smo dobili odobrenje da priču prenesemo, pitali smo autora i kako da ga potpišemo.
Odgovorio je: „Možete i samo ‘Unuk'“. ❤

Mogli bi vam se dopasti i tekstovi:

Sećate li se pesama: