Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Riznica sećanja” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Srpska pravoslavna crkva u Sazhalombati
Tatina velika želja da vidi svoj rodni kraj, a moja da vidim njegovo i mamino rodno mesto, vukla nas je na put u Mađarsku. Vedro prolećno jutro najavilo je lep sunčan dan. Idemo na sever uz Dunav, putem kojim su naši preci bežali od zla i sile.
U potrazi za slobodom Srbi su napuštali svoja vekovna ognjišta. Naseljavali su se širom Panonske nizije uz reku Dunav. Teško je bilo podnositi velike ljudske žrtve i uništavanje materijalnih dobara u Osmanlijskom carstvu. Srbima na Kosovu u protekla tri veka sreća i sloboda nisu bili naklonjeni.
Najviše razumevanja za svoje patnje, za kulturno i versko izražavnje, naš narod je uživao kod Srpske pravoslavne crkve. Srbi nigde nisu opstajali bez sveštenstva i učiteljstva. Tako je bilo i kada su se doselili u Sazhalombatu.
U XVII veku mudar i hrabar, odan svojoj veri i narodu, patrijarh Arsenije III Čarnojević poveo je srpski narod u Veliku seobu. Za patrijarhom je krenuo srpski narod koji je u to vreme živeo na staroj srpskoj zemlji. Sa Kosova, iz okoline Pećke patrijaršije, potiču i moji preci.
Srpsko stanovništo živelo je grupisano u tri područja: Segedinskom trouglu, Bačko-baranjskom i Budimpeštanskom trouglu. Sazhalombata pripada Budimpeštanskom trouglu i Budimpeštanskoj eparhiji. Trideset kilometara južno od Budimpešte, na desnoj obali Dunava, nalazi se Sazhalombata.
Da bi ojačala svoje granice, Ugarska je uzimala Srbe za graničare. Srbi ratnici imali su neke povlastice. Jedna od povlastica bila je zaštita pravoslavne vere, što je Srbima mnogo značilo za razvoj kulturnih i crkvenih institucija.
Srpska verska pravoslavna i jezička samostalnost najviše je ugrožena za vreme trajanja Austrougarske tj. od druge polovine XIX veka do kraja Prvog svetskog rata. Mađari su Srbe, kao i druge Južne Slovene, sistematski potiskivali u južne krajeve. Život u Ugarskom carstvu nije bio lak, ali je bio neuporedivo bolji od onoga u Osmanlijskom carstvu.
Približavamo se graničnom prelazu Horgoš. Brzo završavamo formalnosti. Na mađarskoj strani dočekuje nas široki osmeh punačke, lepuškaste carinice: „Jonapot!“. Uzvratili smo pozdravom i našli se u Mađarskoj.
Prva čarda u nacionalnom stilu bila je pravo mesto za mali predah. Dok ispijamo kafu, pokušavamo da pretpostavimo šta nas čeka u Bati. Naš dolazak smo pismom najavili. ali nismo precizirali datum. Seli smo u auto, raširili kartu i pažljivo pratili putokaze.
Zbog tatinog nestrpljenja, ovoga puta nismo posetili predivnu Budimpeštu, u kojoj smo, muž i ja, nekoliko puta razgledali istorijske i kulturne spomenike, posetili Trg heroja, divili se gradskoj arhitekturi, oduševljavali se spoljnim izgledom parlamenta, prošetali glavnim parkom i uzdisali uz predivne kolače u poslastičarnici Žerbo.
Kroz novi deo Bate prošli smo brzo i lako. Međutim, kada smo se približili starom delu grada, tata je prepoznao ulicu u kojoj je živeo i u kojoj se igrao do svoje jedanaeste godine. Zamolio nas je da malo usporimo. Dok smo mileli kroz ulicu, čini mi se da je tata bez daha gledao sve oko nas, čas levo čas desno.
Zvuk motora našeg automobila bio je dovoljan da svi ukućani izlete iz kuće. Dočekali su nas tatin stric, strina, njihov sin, snaja i dve unuke. Kasnije su došle komšije i drugi rođaci.
Dedin i tatin susret bio je više nego dirljiv. Zagrljaj dug i snažan, suze radosnice kotrljale su im se niz lice. Osećali smo radost i sreću što smo doprineli da se bliski rođaci vide posle pola veka. Zbog porodičnih i drugih okolnosti, nismo verovali da će do ovog susreta ikada doći.
Naši rođaci su se obradovali poklonima. Koren kosovskog božura ostavili smo u dvorištu. Objašnjeno nam je da se posle Kosovskog boja božur ne unosi u kuću već gaji u bašti kao znak sećanja na kosovske junake. Vlada mišljenje da kosovski božur samo na Kosovu cveta crveno, a da je na svim drugim prostorima cvet skoro bezbojan. Sutradan, božur je već bio posađen.
Tata je prisutnima preneo pozdrave od naših rođaka iz Putnikova. Pričao je o životu i radu u ovom malom selu koje su stvorili naši dedovi i drugi Srbi koji su se 1924. godine doselili iz Bate u Banat.
Po želji prisutnih, moj muž i ja smo svojom pričom dočaravali način života u Beogradu. Pričali smo im o Kosovskoj Mitrovici, Prizrenu, Gazimestanu i našim manastirima na Kosovu.
Život u Sazhalombati nije bio lak. Stalna borba za opstanak, kako fizički tako i duhovni, nije pružala velike mogućnosti za opuštanje i razonodu. Srbi su prijatne trenutke provodili za vreme verskih praznika, o slavama, svadbama, imendanima i drugim lepim prilikama.
Posle razgovora o porodičnim i ličnim stvarima, molili smo deda Koju, kao najstarijeg člana porodice, da nam priča o Bati i životu u njoj.
„S obzirom na moje godine života, mnogo toga sam preturio preko glave. Pokušaću da se setim samo onoga što mislim da bi za vas bilo interesantno.
Svojim radom i ponašanjem trudili smo se da steknemo poverenje većinskog naroda. Srećom, bili smo složni, ispomagali smo se i, kao što vidite, opstali smo.
Bata u koju su se doselili naši preci, bila je malo selo sa oko 1600 stanovnika, od kojih su Srbi činili jednu trećinu. Živelo se u skromnim prizemnim kućama. Porodice su bile brojne. Skoro u svakoj kući živele su složno dve–tri generacije. Kuće su ušorene i liče jedna na drugu. Skoro svaka kuća celom dužinom ima hodnik. U dvorištu su ambar, šupe, štala i drugi objekti. Na dvorište se nastavlja bašta koju zapljuskuje Dunav. Bata se nalazi na lepom uzvišenju.
U centru stare Bate postoji pravoslavna crkva, sagrađena u prvoj polovini XVIII veka a obnovljena je u XX veku. Ikonostas potiče iz istog perioda. Hram je posvećen Maloj Gospojini, rođenju Presvete Bogorodice. Ovaj praznik se slavi 21. septembra.
Običaj je da na bogosluženje o crkvenoj slavi iz svake kuće dođe po nekoliko članova porodice. Skoro uvek crkva bude puna vernika. U toku bogosluženja sveštenik sa vernicima i litijom obilazi oko crkve. Po završenoj liturgiji, osveštano žito i kolač, koje je domaćin – kum slave pripremio, sveštenik lično deli svim osobama koje su u crkvi. Za Malu Gospojinu skoro svaka kuća ima goste iz mesta u kojima žive Srbi. Kada njihova crkva slavi, mi idemo kod njih u goste.
Kako je Srpska pravoslavna crkva pripadala Budimskoj eparhiji, tako su i srpske ispovedne škole pripadale Budimskoj eparhiji. Prema Carskom reskriptu iz 1868. godine, Srbi u Mađarskoj imali su crkvenu autonomiju i u okviru nje autonomno veroispovedno školstvo. Bata je imala svoju crkvenu opštinu i svoju Osnovnu veroispovednu školu. Škola je imala četiri, odnosno šest razreda. Pošto je škola bila pod upravom crkvene opštine, a crkvenu opštinu je izdržavalo selo, lako je zaključiti da je školu izdržavalo selo.
Naš narod je voleo da čita, ali se teško dolazilo do srpskih knjiga. Najradije su se čitale srpske junačke pesme. Učitelji i sveštenici su istrajavali u nabavci srpskih knjiga i novina. Kada jedna knjiga ili novina na srpskom jeziku dođe u selo, ide od kuće do kuće dok je svi ne pročitaju. Verovatno je i ovo bilo od koristi da se u porodici – među Srbima govori čistim srpskim jezikom.
Bata je imala železničku i parobrodsku stanicu, što znači da je ovo mesto imalo dobru komunikaciju sa drugim delovima Mađarske. Rekom Dunav je povezana sa mnogim gradovima Evrope.
Stanovnici Bate živeli su od zemljoradnje, voćarstva, vinogradarstva i baštovanstva. Svaka kuća ima podrum i dobro vino. Podrumi su ukopani u dvorištu, obloženi pečenom ciglom i skoro uvek se nalaze preko puta kuće za stanovanje. Veličina podruma zavisila je od veličine vinograda.
U Bati se mnogo radilo i skromno živelo. Međutim, i u najtežim okolnostima, naš narod nije zanemario svoju porodičnu slavu. Prema starim srpskim običajima, slavilo se uz kolač, žito, vino i sveću. Sve ostalo je bilo u skladu sa porodičnim mogućnostima.
Božić – dan Hristovog rođenja, Uskrs – dan Hristovog vaskrsenja i Sveti Nikola su praznici kojima smo se svi radovali a najviše deca. Po našim običajima, ovo su dani darivanja. Uoči Svetog Nikole, deca su naglancane cipele stavljala u prozor da im Sveti Nikola donese poklon. Deca su verovala da će Sveti Nikola u najlepše očišćenim cipelama ostaviti najlepši poklon.
U Bati se na dan Hristovog rođenja nije išlo u goste. Porodičnu svečanost predstavlja unošenje badnjaka i slame u kuću. Za badnjak se bira panj za koji se veruje da će goreti i držati žar od Badnje večeri do jutra, do dolaska položajnika.
Svečana večera na Badnje veče podrazumeva posnu hranu – riba, krompir-salata, pasulj, rezanci sa makom, kompot, pogača, crno vino (na sto se ne iznosi ništa kiselo i noževi). Pre večere, soba se tri puta prekrsti orasima. Kako se Badnje veče pripremi prvi put, tako se radi svake godine. Posle večere, sto se ne rasprema, sve na stolu ostaje do povratka ukućana sa jutrenja.
Na dan Hristovog rođenja članovi porodice idu u crkvu na liturgiju i pričešće. Za svečani ručak priprema se česnica, supa, sarma i barena šunka. U česnicu se stavlja zlatnik. Verovalo se da će onaj ko dobije zlatnik cele godine biti zdrav i srećan.
Uskrs – dan Hristovog vaskrsenja je jedan od najradosnijih praznika, kome se radujemo svi a najviše deca. Na ovaj praznik deca obavezno dobiju poklon i šarena jaja.
Ivandan je letnji praznik za koji se od svežeg ivanjskog cveća plete venac i kači na kuću. Najlepši venac je čvrsto ispleten od ivanjskog i ukrašen drugim cvećem..
Male svečanosti u kući su i kada neko od članova porodice slavi imendan. Osim dece, imendan slave mame, tate, bake, deke i… Imendan podrazumeva svečani ručak. Slavljenik je na taj dan svečano obučen i sva pažnja je usmerena ka njemu.
Ako se momak i devojka zavole, požele da se venčaju, obavezni su da traže saglasnost devojčinih i momkovih roditelja. Prosidba je bila uobičejeni čin. Ako se iz prosidbe momak vrati sa vezenim peškirom u ruci a devojka od momka dobila dukat, to je bio znak da će biti venčanja i svadbe.
Osim rada i slavlja, u Bati je po nekada bilo i neočekivanih dešavanja. Ispričaću vam kako je naš današnji gost Jovan, sin mog rođenog brata Ilije, u detinjstvu promenio svoj lični opis.
Po povratku iz škole, deca su se obično igrala u našem ili komšijskom dvorištu. Dečaci su u igri jedni drugima dokazivali ko je jači i smeliji. U toj igri naš Jovan, da pokaže svoju smelost, popeo se na ogradu bunara. Noga mu se omakla i upao je u bunar. Ja sam u tom trenutku bio u kući. Iznenada, čuo sam vrisak i plač dece. Izleteo sam u dvorište. Video sam decu nagnutu nad bunarom. Shvatio sam da je neko upao u bunar. Zgrabio sam konopac, vezao ga za granu u blizini bunara i pomoću njega se spustio u bunar. Kada sam stigao do vode, koja je dečaku bila do ramena, zgrabio sam ga jednom rukom a drugom se i dalje držao za konopac. Iz sveg glasa sam vikao deci, vucite konopac, vucite nas gore, vucite nas napolje! Deca su nas u prvi mah vukla a onda su zastala. Tada sam se jako uplašio. Pomislio sam, ako nas sad puste pašćemo obojica na dno bunara. Srećom, deca su bila snalažljiva pa su u pomoć pozvala čoveka koji je tog trenutka prolazio ulicom. Komšija Pišta je decu udaljio od bunara i sam nas izvukao. Tek kad smo izvučeni, mokri i uplašeni, ja sam video da je to naš Jovan, sin mog starijeg brata Ilije. Jovan je i dalje drhtao, da li zbog hladne vode ili zbog straha, to nikada nisam uspeo da saznam. Bio je ugruvan. Gornja usna mu se rascvetala i krvarila. Njegov oporavak je dosta dugo trajao. I pored svega što je preživeo iz škole nije hteo da izostane. Od tog nemilog događaja bunar više nikada nismo koristili, preko njega je stavljen poklopac. Ah, bolje da vam ne pričam kako sam ovo preživeo kada sam shvatio kakva je tragedija mogla da se dogodi! Uvek se uznemirim kada se svega setim. Toga dana su svi odrasli iz naše kuće bili u vinogradu a ja sam, kao najmlađi brat (još neoženjen) ostao kod kuće da brinem o deci. Jovan je u osmoj godini promenio svoj lični opis. Od onda ima duplu gornju usnu. Posle mnogo godina, o ovome sada prvi put pričam“.
Mađarima je dosta trebalo da shvate da su Srbi čestit i radan narod. Nikada im niko od Srba nije pravio nikakve probleme. Nijedan Srbin do danas, a verovatno i ubuduće, neće biti u zatvoru zbog prekršaja ili nedoličnog ponašanja. Nisu Srbi takvi zato što su manjinski narod, već zato što su radni i čestiti. U Bati se kuće nikad nisu zaključavale. Brave su postojale a ključevi su se čuvali u fioci. To je bio znak poverenja prema komšijama Mađarima.
Srbi u Bati su se trudili da očuvaju svoju veru i običaje a da pri tom ni najmanje ne povrede svoje komšije Mađare. Kada su Mađari praznovali, Srbi su to poštovali i tih dana nisu radili. Danas je sve dugačije. Bata više nije malo selo već veliki industrijski grad. Komunikacija sa Budimpeštom je dobra tako da unuke u Budimpešti završavaju srpsku gimnaziju. Snaja nam je Mađarica. Momci naših unuka su Mađari. U poslednje vreme skoro svi brakovi su mešoviti. Uskoro u Bati, a slično je i u drugim mestima u kojima ima Srba, neće postojati ni jedno čisto srpsko domaćinstvo. Naši običaji, naša vera i tradicija ostaće samo u sećanju ili u knjigama ako to neko zapiše.
Pobedom velikih sila u Prvom svetskom ratu, na čijoj strani je bila i Srbija, Srbi u Mađarskoj su smatrali da je došlo vreme da se vrate u svoju postojbinu.
Želeli su po svaku cenu da patnje ostave iza sebe. Hteli su da se domognu srpske zemlje kako bi im u njoj deca rasla i unuci stasavali. Nadali su se da će im sinovi služiti srpsku vojsku, braniti srpsku zemlju i čuvati Pećku patrijaršiju na Kosovu. Još od Prvog srpskog ustanka (1804.) pa sve do početka XX veka, srpski narod je vođen idejom svesrpskog nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja u jednu srpsku državu.
Međutim, došlo je do stvaranja Jugoslavije KSHS i nastojanje srpskog naroda da živi u srpskoj državi je praktično propalo. U Jugoslaviji je srpski narod konstitutivan narod, kao i ostali narodi koji do tada nisu imali svoju državu. Ipak, svesni i te činjenice, Srbi iz Mađarske su želeli da se dosele u postojbinu. Da žive u državi u kojoj su Srbi većinski narod.
Posleratna atmosfera probuđenih osećanja Mađara dovela je do toga da se nacionalne manjine u Mađerskoj osećaju ugroženo.
Centralna uprava Jugoslavije KSHS i njena delegacija na Konferenciji mira u Parizu 1919/1920. želeli su iseljenje pravoslavne srpske manjine iz susednih država u Jugoslaviju, kao i iseljenje etnički stranog manjinskog stanovništva iz Jugoslavije u pobeđene države u Prvom svetskom ratu.
Posle Prvog svetskog rata, blizu 20.000 Srba otišlo je sa svojih ognjišta u Mađarskoj i doselilo se u Jugoslaviju. Kod ove seobe ljudi su se dobrovoljno odlučili da napuste vekovna ognjišta, da se odvoje od svog imanja pa i da podele porodicu. Ova seoba, kao i Velika seoba Srba, ulazi u istoriju srpskog naroda.
Optiranje odnosno dobrovoljno iseljavanje Srba iz Mađarske išlo je dosta sporo preko državnih organa Mađarske i Jugoslavije. Celokupan proces optiranja i iseljenja iz Mađarske i naseljavanje u Jugoslaviju odnosno Vojvodnu, trajao je od 1920. do 1931. godine. Na Srbe u Mađarskoj, pre i posle optiranja, veliki uticaj je imala Srpska pravoslavna crkva, Budimska eparhija. Preselenje je vršeno preko Ministarstva inostranih poslova, Ministarstva unutrašnjih poslova i Agrarne reforme. Nije bilo lako ni Srbima koji se sele a ni ondašnjim vlastima da sav taj narod privremeno smesti i nađe za njega trajno rešenje.
Velika želja i višedecenijski san za odlazak u matičnu zemlju nije bilo lako ostvariti. Trebalo je spakovati pokretnu imovinu, budzašto prodati nepokretnosti, podeliti porodicu i krenuti u neizvesnost.
Kada su nakon svih peripetija stigli u Jugoslaviju, Srbi iz Mađarske naišli su na veliku odbojnost i netrpeljivost meštana sela u koja su optanti raspoređeni. Kod potpisivanja saglasnosti za preseljenje, Srbima je obećan smeštaj i hrana odmah po dolasku. Zatim, obradiva zemlja, plac za izgradnju kuće i odgovarajuća građa. Međutim, propisi nisu bili precizni pa je njihova primena pružala izvesne mogućnosti za manipulaciju. Dugo je trajalo smeštanje i razmeštanje porodica tako da su doseljenici to malo gotovine, koju su imali, potrošili za preživljavanje, da bi na kraju bili više gladni nego siti. Da sve porodice nisu bile zajedno i da se nisu između sebe ispomagale, mnogi ne bi izdržali sve ono što ih je snašlo.
Naseljavanje optanata vršeno je najviše u Vojvodini. Tako su moji dedovi sa svojim porodicama dospeli u Banat. Privremeno su boravili u Uzdinu (rumunsko selo) a potom su na poljani sagradili porodične kuće i formirali novo naselje, Putnikovo. Selo je dobilo ime po imenu parobroda sa kojim su Srbi iz Mađarske doselili nešto svoje pokretne imovine. Putnikovo se nalazi u južnom Banatu i pripada opštini Kovačica. U početku su ga činili samo Srbi iz Bate, a kasnije su se doseljavali i Srbi iz južne Srbije i Bosne. Pošto su sagradili kuće, meštani su odmah prešli na pripreme i gradnju crkve i škole. Dom kulture sa čitaonicom i vatrogasni dom sagradili su nešto kasnije.
Po povratku iz Mađarske, pre nego što smo iz Putnikova muž i ja krenuli u Beograd, vidno uzbuđen i srećan, dok nas je ispraćao, tata nam je rekao:
„Draga deco, verovatno niste svesni šta ste ovim putovanjem za mene učinili. Ispunili ste mi veliku želju i pomogli da mi se ostvari dugogodišnji san da vidim kuću u kojoj sam se rodio. Našom posetom smo obradovali strica i njegovu porodicu. Zahvaljujući vama imao sam priliku, da posle pola veka, stricu pružim ruku i kažem veliko hvala što me je izvadio iz bunara. Hvala vam što ste imali snage i volje da mene starog i bolesnog povedete jednim delom puta koji su, u Velikoj seobi Srba, prošli naši preci. Zahvaljujući vama meni je sada srce puno. Verujem da bi isto osećanje imala i Jovankina mama da je živa. Srećan vam put i neka vas Bog čuva!“.
Putovanje u Sazhalombatu mi je bila prava prilika da od zaborava otrgnem sećanje na seobe, način života, kulturno i versko ponašanje Srba u Bati. Nadam se da sam, kao direktni potomak optanata iz Bate, ovom putopisnom pričom u tome bar malo uspela.
Jovanka Dimitrijević, 78 godina
ekonomista u penziji, Beograd