Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Riznica sećanja” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Ranih osamdesetih godina prošlog veka, muž Boba i ja smo odlučili da postanemo kamperi. Naručili smo najveću Adrijinu kamp-prikolicu. U međuvremenu, rezervisali smo mesto preko glumca Miće Tatića, koji je bio presednik Udruženja kampera, u grčkom Kastl kampu kod mesta Platamon. Trebalo je da krenemo na put prvog jula. Uvek smo letovali u julu da bismo imali dva dana više, a to su bili praznici Dan borca i Dan ustanka Srbije, četvrtog i sedmog jula.
Sve je bilo spremno za put, ali nikako da nam jave da dođemo po prikolicu. Uhvatila me je panika. Obratila sam se „Beogradskoj hronici“ i voditeljki Milici Lučić Čavić. Istog dana je objavljen prilog pod naslovom „Letovanje uz telefon“. Na sreću, to su čuli i ljudi iz Adrije. Nazvali su nas, izvinili se zbog kašnjenja i pozvali u njihovo beogradsko predstavništvo. Ponuđena nam je prikolica luksuzno opremljena namenjena nemačkom tržištu.
Uživali smo spremajući se za letovanje dugo mesec dana. Baba Đuđa nam je napunila korpe sa voćem i jajima. Deda Vujica je pripremio šunku i slanine. Bilo je tu svega: pasulja, konzervi, ulja, soli, šećera, brašna, posuđa, posteljine, odeće, boca plina… U prikolici je bilo četiri velike police i svako od nas je imao svoj prostor za veš, odeću, obuću…
Krenuli smo u ranu zoru. Sin Bata je negodovao što mu nije dozvoljeno da bude u prikolici za vreme putovanja. Imao je deset godina, a ćerka Cica jedanaest. Plašila sam se putovanja. Muž je bio dobar vozač, ali smo na put krenuli u novoj ladi, a prikolica je za nas bila nešto nepoznato. Srećom, sve je dobro prošlo.
Na grčkoj granici smo sin i ja otišli u toalet, a tata i ćerka su brzo prešli granicu. Kada smo ugledali našu prikolicu na grčkoj teritoriji, Bata je odahnuo sa olakšanjem. Tiho mi je rekao:
„Deda mi je dao 10 maraka i ja ih držim u džepu. Bojao sam se da mi ih ne nađu carinici.“
Uhvatila sam ga za ruku i potrčali smo nasmejani. Muž me je upitao čemu se smejemo. Rekla sam:
„Bata je dobro prošao sa dedinim markama.“
„Sine, možda je trebalo da ih prijaviš na granici. Da su te carinici uhvatili, ne bi bilo dobro“, tobože ozbiljno je govorio Boba.
„U redu, tata, drugi put ću prijaviti novac“, smirenije je odgovorio Bata.
Putovanje od granice do kampa je bilo prijatno. Duž puteva, sa obe strane nalazili su se lijanderi bele i roze boje, koje je sunce nemilosrdno obasjavalo. Pevali smo „Pošli smo u Afriku da sadimo papriku“ i druge dečije pesme.
Uskoro sam ugledala tvrđavu koja je dominirala okolinom. U neposrednoj blizini se nalazio naš kamp nazvan po tvrđavi. Kamp je ličio na utvrđeni dvorac. Na ulazu smo pokazali rezervaciju i lična dokumenta. Ulazili smo u krug kampa i divili se prelepim prikolicama iz celog sveta. Bile su smeštene ispod razgranatog drveća, a okolo prikolica je zasađeno cveće. Prodavnica svih vrsta je bilo na pretek. Staze su bile uređene i vodile do Egejskog mora. Maštovite taverne, iz kojih je dopirala čarobna grčka muzika, krasile su morsku obalu.
Naše mesto se nalazilo ispod ogromnog drveta, na samoj obali. Prikolicu sa tendom i automobil smo smestili u debelu hladovinu. Boba i deca su obukli kupaće i otišli na plažu koja je bila udaljena od prikolice desetak metara. Raspremala sam stvari i stavljala sve na svoje mesto.
Konačno, i ja sam obukla dvodelni kupaći kostim i uputila se ka plaži. Zastala sam kada sam ugledala decu i muža u vodi. Srce mi je zadrhtalo od sreće, preda mnom je bio zgodan muškarac u društvu ljupke zlatokose devojčice i nemirnog dečačića. Deca su znala da plivaju, skakala u vodu, prskala oca, a on se kao ljutio.
„Evo mame!“, viknuo je moj muž.
Postepeno sam se kvasila i plivala desetak minuta. Uživala sam u toploj, providnoj tirkiznoj vodi kroz koju su se prelamali sunčevi zraci. Protezala sam se na vreloj kamenitoj plaži i gledala oblake.
Redovno sam kuvala ručak za moje gladnice. Jednog dana sam pristavila pasulj. Tada nisam imala ekspres lonac, a pasulj je, valjda, bio od pre dve-tri godine. Pasulj se kuvao, a nikako da omekša. U našoj blizini se nalazila prikolica francuske registracije. Francuskinja je došla sa plaže mnogo kasnije od mene. Izvadila je iz frižidera pripreljene panirane šnicle i krompir-pire iz kesice. Za čas je ispržila meso i napravila prilog sa nekakvom salatom. Ručali su u tanjirima koje je nakon upotrebe bacila. Ubrzo su napustili prikolicu i vratili se na plažu.
I dalje sam sedela kraj šporeta. Da skratim vreme, otišla sam do obližnje piljarnice da kupim lišće zeleni. Nije ga bilo, jer Grci koriste samo koren, ali ne i lišće. Posle više od tri sata, pasulj sa šunkom je bio skuvan. Moji su ručali na brzinu, a ja sam sklanjala, prala sudove i zavidela Francuskinji na praktičnosti.
Često sam za doručak pravila kvašenice, to je ono – hleb u jaja. Isečem celu veknu hleba, razbijem nekoliko jaja i dodam mleko. Preko puta naše, nalazila se prikolica nekih Nemaca. Pečem ja kvašenice, pa ih namažem pekmezom od kajsija. Komšinica Nemica je gledala šta radim. Prišla nam je, izvinila se ako smeta i rekla:
„Lepo je što ispečete toliko šnicli, ali zašto ih mažete pekmezom?“
Pozvali smo je da nam se pridruži. Ponudili smo je kvašenicama, a ona se nasmejala i u slast ih pojela. Moj muž ju je upitao da li bi želela da proba našu domaću rakiju.
„Ja, ja, šnaps!“
Ispila je čašicu rakije, pa još nekoliko… Šta da kažem, bila nam je redovna gošća.
Dogovorili smo se da jedan dan provedemo u Solunu. Napustili smo prikolicu posle doručka. Nismo brinuli da će nešto nestati jer je kamp bio dobro čuvan, a na svakih nekoliko metara se nalazio naoružani stražar.
U predivnom Solunu smo uživali. Činili smo sve što su deca želela. Ručali smo u jednom romantičnom restoranu. Poželela sam da se samo malo odvojim od porodice i obiđem neke prodavnice. Rekla sam:
„Društvo, ja ću ući u onu prodavnicu. Vi se šetajte ili se odmarajte na klupi sa sladoledom u ruci. Ne mrdajte, brzo ću ja!“
Uskoro sam se našla u šoping raju. Gledala sam i probala bunde, čizme, suknje, bluze… Isprobavala šminku… Nisam ni primetila da me je izlaz izveo na drugu stranu ulice. Padao je mrak, a ja sam se našla u nepoznatoj ulici. Mojih nigde nije bilo! Bila sam očajna, znala sam nemački, a služila sam se i engleskim, ali šta mi je to vredelo kada nisam znala šta da pitam policajce i prolaznike. Nisam imala pojma gde sam ostavila moje. Ništa od okoline nisam zapazila niti zapamtila.
Lutala sam sa paketima u rukama i plakala.
„Lepotice, dođi kod nas da te utešimo“, čulo se na jasnom srpskom jeziku.
Očajna, izgubljena i umorna, sela sam na jednu klupu. Moram reći da tada nije bilo mobilnih telefona. Nisam znala šta bih i kuda bih. A onda, anđeoski glas moje ćerke:
„Evo mame! Mama! Mama!“
U kolima sam sedela na zadnjem sedištu i grlila decu. Boba nas je gledao u retrovizoru i samo se osmehivao. Nije ni trebalo bilo šta da kaže.
Za mene je najlepši prizor u prirodi zalazak sunca na moru. Nas dvoje smo rado posmatrali čarobni prizor kada sunce rasipa spektar boja i polako tone, umire…
Jedne večeri smo zagrljeni šetali plažom, kada smo začuli glas našeg sina. Bata je sedeo na samoj obali, a sa njim je bila, nešto starija od njega, devojčica Marija. Živela je u Beču i bila ćerka austrijskog policajca.
Oboje su se dobro služili engleskim jezikom. Pričali su o završetku Drugog svetskog rata. Bata je isticao da su partizani pobedili Nemce, a Marija je tvrdila da se rat završio nerešenim rezultatom, jer se Hitler ubio. Žestoko su se svađali, Bata je branio partizane, a Marija suprotnu stranu.
„Idem da ih smirim. Izazvaće međunarodni incident“, rekao je moj muž.
Kada smo im prišli, Bata je bio uzrujan. Rekao je:
„Tata, reci joj ko je bio pobednik!“
Poveli smo Mariju i Batu i dogovorili se da njenim roditeljima ništa ne kažemo.
„I šta sad?“, upitao je Bata.
„Ako se sviđate jedno drugom, nastavite da se družite. Šta je bilo-bilo je“, rekla sam.
Deca su bila zadovoljna mojim predlogom.
Bečlijama se godišnji odmor završio pre našeg. Bata i Marija su se dugo pozdravljali i opraštali. Videla sam da je Marija slala Bati poljupce, verovatno joj je i on uzvraćao na isti način. Znam da je bio tužan.
Vreme je prolazilo, preplanuli smo, a naročito ja. Jedan debeli Nemac je upitao mog muža čime se ja to mažem kada sam tako pocrnela. Nemac je bio beo od kose i obrva, sve do tena. Samo bi pocrveneo kao rak. Boba mu je odgovorio:
„Moja tašta je pušila lulu.“
„A, Zigeuner!“, uplašeno je Nemac reagovao.
Mužu sam rekla da nije normalan što je to rekao.
„Baš je dobro ispalo! Ne skida pogled sa tebe, a sada će prestati da te gleda.“
Nisam se naljutila, prijala mi je njegova diskretna ljubomora.
Kada sam kod ljubomore, ispričaću sledeći događaj. U neposrednoj blizini naše prikolice, nalazila se taverna iz koje se do ranih jutarnjih časova čula muzika. Boba je voleo da se karta što ga je opuštalo nakon napornog rada u bolnici. U kampu je imao društvo Jugoslovena, takođe kartaroša.
Jedne večeri sam ga pozvala da izađemo u tavernu u susedstvu, a on mi je odgovorio da odem sama. To sam i učinila. U taverni je bilo mnogo veselog sveta, točila se mastika i uzo, na podu su se nalazile krhotine porculanskih tanjira, a muzika je bila neumorna. Igrao se sirtaki. Volela sam da plešem. Stala sam na čelo kola i zaplesala.
Na sebi sam imala dugu lepršavu i providnu suknju crvene boje, belu majicu na bretele i lagane sandale. Grci su me zapazili, klečali bi preda mnom i darivali cvećem. Preplanule duge noge su se nazirale kroz suknju. Plesala sam kao u transu sve dok nisam ugledala muža. Stajao je kao ukopan i posmatrao me.
Uplašila sam se da će se naljutiti na mene, ali pogrešila sam. Prišao mi je i zaigrao kraj mene. Terasa na kojoj smo se nalazili je bila otvorena, sjajni mesec je obasjavao more, a zvuk buzukija je odzvanjao nadaleko. Bilo je prelepo. Uvek sam znala da se sreća nalazi u malim i svakodnevnim stvarima.
Bližio se kraj našeg letovanja. Dok sam pripremala prikolicu za povratak, Boba je koristio vreme da se još malo sunča. Bata mi je šapnuo:
„Tata što se više sunča, kosa mu je sve belja.“
*
Godinama smo kampovali na istom mestu u julu mesecu. Kada bi nas ugledali prijatelji iz Nemačke, Austrije i Francuske, trčali su da nam pomognu i radosno klicali:
„Jugoslavija! Jugoslavija!“
*
Prošlo je skoro četrdeset godina. Moja deca su odrasla i imaju svoje porodice. Boba je u međuvremenu preminuo, a tada sam i prodala prikolicu.
Grčka nam više nije susedna zemlja. Između nas se nalazi nova država, Makedonija. Nema više Jugoslavije.
I posle svega, Grčka mi je i dalje omiljena destinacija za odmor. Čarobni osećaj od pre nekoliko decenija i dalje me drži. Bila mlada ili ne, uživam u grčkoj muzici. I tako će uvek i biti.
Biljana Dimitrijević Martinov, 74 godina
dipl. ekonomista u penziji, Zrenjanin