Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Riznica sećanja” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Opština Stari Grad
Opština na kojoj sam rođena (u ulici Rige od Fere, gde i danas na sreću živim), gde sam krštena (u crkvi Aleksandra Nevskog, gde su se venčali moji roditelji, Melanija i Marko, koji su i veliki dobrotvori hrama, gde smo kršteni moja sestra, moj sin i ja, gde su bile škole koje sam pohađala („Braća Ribar“, „Đorđe Jovanović“ – gde je danas Pedagoški muzej, Prva beogradska gimnazija, Muzička škola „Dr Vojislav Vučković“, Filozofski fakultet – odsek za Psihologiju) – priređuje za svoje starograđane jednodnevne izlete kojima obraduje njihove živote bogatim i raznovrsnim sadržajima.
Poslednji jesenji izlet predvideo je posetu Brankovini i Valjevu i u lepo, sunčano novembarsko jutro krenuli smo do prve stanice, do Uba, koji leži na istoimenoj reci dugoj 57 kilometara, u području Tamnave.
U Desankinoj Brankovini
Ovde, u Desankinoj Brankovini, gde je rođena i gde je otišla na večni počinak, Bane nam je nad njenim grobom recitovao stihove o letu, a ja ću podsetiti na rečenice iz njenog pesničkog eseja „Šuma“, objavljenog u knjizi „Praznici putovanja“, koje je zapisala za vreme prvog boravka u Mošćeničkoj Dragi gledajući u obronke Učke Gore, koji su, kako je napisala, silazili skoro do plaže.
„Gledala sam kako se brda, kao živa bića, penju jedno drugom na rame i okliznuvši se opet tonu u maglu. Prijateljski sam zastajala: isti takav grab iviči reku koja teče odnekud s brda prema školi u mom zavičaju… Nema uzbudljivije groznice od groznice onoga koji prvi put proseca neku prečicu, gonjen željom da dozna šta se krije iza nekog šumarka, nekog brega, u nekoj uvali… Nagrnuli su svi mirisi neba i zemlje koje sunce leti u svom kotlu kuva i pretvara u paru.
Bilo je kao na pravoj gozbi očiju, sluha i mirisa…“
Mi smo do Brankovine stigli za par sati udobnim autobusom. A u vreme Desankine mladosti, ona je ovako opisala putovanje do Beograda u priči „Okrilaćeni čovek:
„Bila sam već student, a od svog zavičaja do Beograda morala putovati po ceo dan: najpre konjskim kolima koja su iz sela polazila u zoru, pa sam do Obrenovca nastavila vozom i od Zabrežja do Beograda lađom koja je pre bila uvećani puž nego brod. Ni železnica nije bila mnogo brža. Svaki čas je ‘pila vodu’ sasvim iznenada je zastajala kraj kakve livade i bog bi je zaboravljao, možda je zbilja pila, a možda su je i hranili ugljem koji je tu čekao„.
U ograđenom prostoru je škola u kojoj je radio kao učitelj njen otac, u kojoj je ona naučila prva slova i koja je danas pretvorena u muzej.
Desanka je u sebi nosila božansku iskru čiste liričnosti; ona je imala naivnu začaranost i gotovo detinju ushićenost pred bojama i zvucima, ustreptalu i zanosnu. Priroda i ljubav bili su njena večna inspiracija, stapali su se u sintezu emocija.
Bilo je krajnje uzbudljivo dodirivati tle kojim je Desanka hodala, činila prve korake, upijala i kasnije u večnost slagala lepotu Brankovine u svoje rime.
Ostala zauvek verna svojoj Brankovini! U novogodišnjem broju „Novosti“ (31. decembra, 1. i 2. januara 1982) izjavila je:
„Valjda ćete mi verovati da je avgustovsko nebo nad Brankovinom punijeg sazvežđa nego druga nebesa, da su šume u zavičajnim selima punije ptica nego u drugim krajevima da je u zabranima gde je nekad detetom i moja majka skupljala gljive mlečnjače ima dvestoletnih hrastova i bukava. Valjda ćete mi verovati da sam već u detinjstvu, iz očigledne nastave, upoznala sve vrste bilja, divljači, ptica i insekata i zašto taj nemušti svet toliko naseljava moju poeziju… Jednom reči, doživljeno i naučeno u detinjstvu zauvek me je očaralo„.
Nju sve uzbuđuje, ona emotivno reaguje na sve pojave, ona je večno zadivljena i lirski ekstatična. S pravom je Milan Bogdanović konstatovao da „njena poezija peva“. Prvi poljubac doživela je s mužem, ruskim glumcem Sergejem Slastikovim Kalužaninom (bio je rodom iz Kaluge, šumovite oblasti blizu Moskve) koji je sa ruskog (radeći u „Prosveti“) preveo 14 knjiga. Pored njega, Desanka i danas počiva jer ga je „njeno srce tražilo“, kako je rekla,
Desanka i danas počiva u svojoj Brankovini pored muža. glumca Sergeja Slastikova Kalužanina. Ostavila je za sobom preko sedam stotina pesama i petnaest zbirki i tri toma sabranih dela sa brojnim pripovetkama, bajkama, putopisima i književnim kritikama.
Nenadovići
U Brankovini je i kuća Nenadovića i crkva i pored nje njihovi grobovi.
Naviru sećanja na:
- obor kneza Tamnavske i Posavske kneževine Valjevske nahije Aleksu Nenadovića, na njegovog brata
- vojvodu Jakova Nenadovića, oblasnog gospodara, prvog popečitelja (ministra) unutrašnjih dela (od 1811)
- vojvodu i protojereja Mateju Nenadovića, prvog predsednika Pravuteljstvujuščeg sovjeta (vlade) Srbije (od 1805)
- vojvodu tamnavske kneževine Jevrema Nenadovića
- književnika i ministra prosvete Ljubomira Nenadovića i
- Persidu Karađorđević, rođenu Nenadović, majku kralja Petra Karađorđevića…
Zanimljiv je život svakog od njih, obrazovanih intelektualaca i rodoljuba, kao i onih stradalih u „seči knezova“. Najpoznatiji je, svakako, književnik Ljuboimir Nenadović, unuk kneza Alekse i sin prote Mateje, jedan od prvih Srba školovanih u inostranstvu (u Hajdelbergu), predsednik Društva srpske slovesnosti, jedan od prvih 16 redovnih članova Srpske kraljevske akademije.
Imao je široko filozofsko obrazovanje i mnogo je putovao (kao i Dositej sa kojim se često poredi i njegov književni doprinos). Napisao je dve zbirke pesama i pet knjiga putopisa, koje je ispisao u obliku pisama (iz Švajcarske, Nemačke, Italije, Crne Gore). Bio je i prevodilac i jedan od prvih srpskih planinara.
Mnogo je pisao; stvarao refleksije o svetu, o živoptu, o ljudima; davao savete i pouke. Rekao je:
„Ko rano ustaje i na pos’o leti
Tom će svaka zora blagoslov doneti„.
Na kraju ove pesme je ponovo distih, kao konačna konstatacija:
„Kroz dane života ko besposlen hodi,
Tom nije trebalo ni da se živ rodi„.
Nenadović je bio veliki putopisac. Najpoznatiji je po „Pismima iz Italije“ (koje je prvobitno nazvao „Vladika crnogorski u Italiji“) koje je napisao kada mu je bilo samo 25 godina! Ali, kako s prvom primećuje Ljubomir Nedić; „Putopisi su, najčešće, dnevnici, razgovori što ih pisci na putu vode sa samima sobom. Otuda oni, po pravilu, imaju subjektivan karakter…“
Njegova putopisna izlaganja su jasna, laka, prijatna i zanimljiva.
Vladika Nikolaj u Leliću
Jedan od najmlađih manastira je Lelić, osnovan 1997, od crkve koju su 1929. podigli vladika Nikolaj i njegov otac Dragomir Velimirović. Posvećen je prenosu moštiju svetog Nikolaja Mirlikijskog (22. maja), a proslavlja i svog ktitora vladiku Nikolaja (5. marta) i dan kad su njegove mošti prenete u Lelić 12. maja 1992. iz crkve Svetog Save u Libertvilu u Ilinoisu u Sjedinjenim Američkim Državama. Upisan je u imenoslov kao 77. po redu srpski svetitelj. Ovo mesto nazivaju Drugim Ostrogom i godišnje ga poseti stotinak hiljada ljudi, najviše 3. maja, na dan Svetog Nikolaja.
Crkva je udaljena jedanaest kilometara od Valjeva. Građena u moravskom stilu, ima oblik krsta sa kupolom iznad centralnog dela hrama, od kamena, cigle i sige. Živopis je urađen po zamisli vladike Nikolaja. U hramu dominira scena Strašnog suda nad ostalim biblijskim događanjima. Tu đavo sedi na zmaju na kome je ispisano: nevera, svađa, zavist, blud, libuš, razbojnik, jeretik, dušogubac, pijanica, razvratnik i otčejani. Iznad đavola je anđeo sa mačem i terazijama.
Ikonostas je iz vremena kao i crkva. Izgradili su ga braća Krsta i Rafailo Nikolić, zografi iz Makedonije. U manastiru je aktivna i ikonopisačka i duborezačka radionica.
Vladika Nikolaj je rođen 23. decembra 1880, a preminuo je 18. marta 1956. godine. Doktorirao je filozofiju na Oksfordu i bio najveći besednik u istoriji srpske crkve, tako da su ga prozvali Novi Zlatousti. Dela su mu sabrana u trinaest tomova.
Centralno mesto u Velimirovićevim razmišljanjima činila je kritika humanizma, evropske civilizacije, materijalističkog duha i sl. Episkop Nikolaj je bio duboko očaran srpskom prošlošću nemanjićkog perioda pa je ona, po njemu, trebalo da bude paradigma nove srpske stvarnosti. Snažno je podržavao jedinstvo svih pravoslavnih crkava i uspostavio je dobre odnose sa anglikanskom i američkom episkopalnom crkvom. Uvršten je među 100 najznamenitijih Srba svih vremena.
Zabeležiću par njegovih razmišljanja od kojih mi se najviše dopalo sledeće:
„Cela priroda liči na jedan veliki klavir na kome su stvorenja u stvari dirke. Koje se god dirke čovek dotakne, čuje eho svoje duše.“
„Analiza ubija ljubav.
Zato je nauka tako hladna.
I zato se i ne govori o lepoti znanja no samo o korisnosti znanja.“
„Žena stari, majka ne stari.
Žena predstavlja pad čoveka u prirodu, majka predstavlja uzdizanje čoveka k nebu.“
„Koje su dve zle stvari, o kojima ljudi najradije razgovaraju?
Tuđi greh i svoja pobeda.“
„Dole Hitler!“
Na putu prema Valjevu, videli smo spomenik (koji je izvajao vajar Vojin Bakić) Stevanu (Stjepanu) Filipoviću koji je javno obešen u 26. godini i koji je u samrtnom času uzviknuo: „Dole Hitler, dole fašizam!“
Sa podignutim rukama, mene je podsetio na spomenik Mateji Gupcu Antona Augustinčića u Sloveniji. U toku Narodnooslobodilačkog rata poginula su i dva Stevina rođena brata – Nikola i Šimun (koji je streljan 21. oktobra 1941, sa više od 2.700 Kragujevčana u Šumaricama u Kragujevcu). Nikola je poginuo kao partizan u bici na Zelengori 1943. godine. Replika Stevine fotografije na vešalima u prirodnoj veličini nalazi se u zgradi Ujedinjenih nacija.
Markova stolica
U spomen kompleksu Vidrak videli smo „Markovu stolicu“ gde je, prema legendi, Kraljević Marko (sin kralja Vukašina koji je vladao Prilepskim kraljevstvom i čiji su posedi obuhvatali zemlje u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji i koji je 1370. krunisao Marka za „mladog kralja“) na tom mestu se odmarao, a noge je osvežavao u reci Kolubari koja protiče stotinak metara ispod i prolazi kroz Valjevo. Još za života ušao je u priče i pesme koje ga pamte i danas po izuzetnom junaštvu i dovitljivosti.
Grad na pet vodotokova
Valjevo leži čak na pet vodotokova: na Jablanici, Obnici, Kolubari, Gradcu i Ljubostinji, u podnožju šumovitih gora, pod brdom Vidrakom. Stara čaršija, Tešnjar, iz XIX veka, jedna je od najslikovitijih četvrti u Srbiji. Početkom XX veka, Valjevo je bilo jedan od najnaprednijih gradova Srbije; električno ulično osvetljenje uvedeno je već 1899. Sto godina kasnije, Valjevo je prilično stradalo u NATO bombardovanju.
Mi smo stali ispred Valjevske gimnazije (koja je svojevrsna kopija Treće beogradske gimnazije); videli smo Muselimov konak koji je najstarija sačuvana zgrada u gradu s kraja XVIII veka sazidana za upravnika valjevske nahije. U prizemnom delu su bile administrativne prostorije, a u podrumu – zatvor. Tu su pre seče knezova bili zatočeni Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin. Pošto su pogubljeni, njihove glave su istaknute na krovu konaka, što je bio neposredni povod za izbijanje Prvog srpskog ustanka. Od 1951. to je deo Narodnog muzeja Valjevo.
Videli smo i spomenik Živojinu Mišiću, istaknutom komandantu srpske vojske u Prvom svetskom ratu i Desanki (ispred dekorativne roze zgrade iz 1871. godine) na kome je uklesano: „Pesništvu na dar – Pesnički narod“. S druge strane spomenika je odlomak iz poeme „Kad dođeš u bilo koji grad“ Mateje Bećkovića iz 2003, koji je bio Desankin veliki poštovalac i obožavalac.
Ovo je mali, ali vrlo lep i čist grad, sa oko 30.000 žitelja, ali sa tragovima još iz bronzanog doba i vinčanske kulture koja doseže do 5.000 godina pre nove ere. Ovo je grad fudbalera: Dragana Đajića, Dušana Savića, Nemanje Savića, ali i dramskog pisca Aleksandra Popovića i slikarke Nadežde Petrović koja se u jeku Velikog (Prvog) svetskog rata, radeći kao bolničarka, zarazila tifusom i umrla u valjevskoj bolnici (poslednja slika koju je ostavila za sobom upravo i nosi naziv „Valjevska bolnica“).
Zaveštanja Ljube Popovića
Najupečatljiviji događaj bila je poseta Modernoj galeriji Valjevo u čijem je prizemnom delu izložba crnogorskog slikara Dade Đurića, a na spratu je spomen-soba Ljube Popovića, koji je živeo od 1934. do 2016. i koji je u ovaj grad došao sa sedam godina. U Pariz je stigao 1963. i svojim nadrealističkim slikama stekao svetsku slavu. Insistirao je da svi slikari koji ovde izlažu poklone Galeriji jednu sliku. On sam poklonio je nekoliko velikih platna, biblioteku i preko sto crteža. Među knjigama su monografije o Direru, Rubensu, Goji, Velaskezu, Matisu, Daliju (ali i „La sexologie“), vodiči kroz Pariz i Beograd, stripovi i više ličnih predmeta: klješta, paleta sa mnogo namaza boja, tempere, četkice, makaze, lenjiri, budilnici, ogromna lupa, olovke, naočare, crnilo za kožu – „idol“, njegova bista, fotografija i nekoliko minijaturnih ulja.
Godine 1970. Ljuba je zapisao:
„Danas, kada ovo beležim, dan mi je ogoleo i tmuran. Ja sam u sukobu s njim i sa vremenom: raširenih očiju gledam oko sebe, sve to suprotstavljam ljubavi i razmišljam o sižeu koji bi bio u saglasju između ogromnih crnih praznina i egzaltacije, zanosa, romantičnih uspavanki na nekoj planeti Sunčevog sistema koja plovi među milijardama zvezda negde na Mlečnom putu…“
Ljuba nije bio pejsažist u jednostavnom i naivnom smislu reči, čega ima i kod darovitih za slikarstvo. Ljuba pripada onim slikarima kojima su, ako i nisu jedini, izraziti predstavnici Leonardo i Van Ajk.
Nije voleo da mu se kaže da je dobar slikar, voleo je da mu kažu da je majstor. „Bravo, Majstore!“
„Svet je onoliko zanimljiv koliko smo mi radoznali“, rekao je jedan anonimni mislilac. Američki filozof i pisac Ralf Valdo Emerson savetovao je (još u XIX veku): „Mada putujemo svetom da tražimo lepotu, mi je moramo poneti sa sobom, ili je nećemo naći“. Norveški književnik Gerhard Graf (na prelasku iz XIX u XX vek) zapisao je da se „najvrednije i najlepše od putovanja doživljava kod kuće: delom pre i delom posle“, a indijski filozof iz prošlog veka Servepali Radakrišna govorio je da „nije najvažniji kraj puta, već samo putovanje, ići je lepše nego stići“.
Moja duhovna prijateljica, književnica Nada Marinković, tvrdila je da „život putnika traje dvostruko više“…
U sumrak koji je počeo da se spušta na grad, rastali smo se od najraskošnijih boja jeseni koje kao da su želele da podare sve to obilje lepote pre no što će potpuno ogoleti.
Gordana Krajačić,
Beograd
Fotografija: Manastir Lelić, Mickey Mistique