Branislav (Požarevac): Povratna karta do neba

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Ben Lamberti

„Vreme zemno i sudbina ljudska, dva obraza najviše ludosti.“
Kako reče naš veliki Njegoš…

Često razmišljam o tome, kraj ognjišta u svojoj staroj, stoletnoj kući na Suvoj planini.

Kao što možete zamisliti, sve je staro a, bogami, i ja sam star. Borim se s tugom kako znam. Najteže je kada čovek ostane sam, usamljen i star. Život prolazi a ja ne znam šta da radim sa njim. Na kom mestu da ga sakrijem i sačuvam za neka bolja vremena?

Otputovao bi’ do Beograda, dok još mogu, da obiđem decu i malo se poigram sa unučićima.

Pa, šta čekam? Ovde, na planini, sredinom maja meseca, vreme nije loše.

Sunce obasjalo deo dvorišta, zelena trava blista orošena bisernim kapima rose a potok se stidljivo probija pored mahovinom sakrivenog kamenja i nečujno uliva u zeleni vir spremajući se za vodopad koji ga nestrpljivo čeka.

Jorgovani, iz senke, podsećaju me svojim opojnim mirisom da i oni postoje. Da požurim, polako…

Obukao sam svoje novo odelo, što čuvam „za ne daj bože“ i, obavezno, šešir „borsalino“. Uspomena od moje najveće izgubljena ljubavi, Marte. Volim je još i često mislim na nju…

Uz rakiju, prekrstih se pred ikonom i poželeh sebi srećan put.
Krećem, Beograd je daleko, „Bogu iza leđa“… Ili sam ja „Bogu iza leđa“? Ništa za to, nije mi ni prvi, verujem, ni poslednji put da krećem u ovu avanturu.

Ja i moj verni konj, Dorča, imamo jedno petnaestak kilometara, kroz šumsku stazu, do železničke stanice. Tamo ostavim Dorču, na sigurno mesto kod mog prijatelja, gde me čeka dok se ne vratim.

Tako radimo godinama unazad. Meni preostaje da sačekam voz i miran sam. Dugo se čeka, a još duže putuje. Pre rata, vozovi su bili mnogo brži. Jurili su četrdeset kilometara na sat! Ovi sadašnji ni toliko. Više ne merim razdaljinu kilometrima i satima, već danima.

Dobro je, imam vremena dovoljno i do Pariza da stignem. Polako, bez nervoze, čekam strpljivo moj voz. Stanica davno zatvorena i ruinirana, ali voz redovno staje, neko izađe. neko uđe, i uz pisak kreće dalje…

Eh, nekada davno ovde je radio restoran, čekaonica sa klupama i šalter gde ste mogli da kupite povratnu kartu, ako mislite da se vraćate. Od svega toga, ostala je samo urušena zgrada, bez vrata i prozora. Sve su pokrali i upropastili, možda zauvek. Vreme je za plakanje, pred ovim monumentalnim zdanjem predratne arhitekture, ali suza više nema… Ko zna šta će sa nama biti ? Niko više ne kupuje povratnu kartu.

I kada su najtmuriji oblaci, ponekad se pojavi zračak sunca.

Moj blagodarni zračak je bila Šućur Marta, velika ljubav koju sam davno izgubio, ali ne i zaboravio.

Da li je moguće? Evo je, takoreći nadohvat ruke, stoji na peronu. Može biti na korak-dva od mene. Besprekorno odevena dama u poznim godinama. Osetio sam je po strepnji koja me je uvek prožimala u njenoj blizini a posebno pri susretu sa njom.

Da, da… Nema sumnje. To je moja Marta. Noge klecaju, srce lupa. Preplavilo me neverovatno blaženstvo dok sam joj prilazio. Njen parfem, probi mi srce i uskovitla dušu. Sada sam siguran da je ona. Zračila je, ko zlatni sjaj zvezda u tamnoj noći.

Da li će me prepoznati, ko to može znati? Ni slutio nisam da ćemo se ikada više sresti.

I sada prosto ne verujem u to čudo. Ponekad se u naš život umeša prst sudbine i kompletno nas poremeti u pozitivnom ili negativnom smeru, zavisi od srećne zvezde koja nas gleda ili ne gleda.

Sada je sunce u meni. Stojim kraj Marte, ona gleda u pravcu odakle treba da stigne voz, ne vidi me. Zagrlio sam je. Jedva sam se usudio da svoju drhtavu ruku prebacim preko njenog ramena, a pritom da ostanem na nogama. Strah od neizvesnosti i neočekivane reakcije, razarao mi je čitavo telo. Strepeo sam od ovakvog zapleta, do bola. Okrenula je glavu prema meni i utonuo sam u njene tamnozelene oči. Ta blistava oka dva, boje dragog kamena, zauvek su ostale deo moga sna. Zanemeo sam od prevelikog uzbuđenja, zastao mi je ogroman kamen u grlu. Nije bilo šanse reč da izustim. Tada je rekla:

„Ti si, Vaso! Ima Boga, dobri moj Vaso. Zagrli me jače, hoću biti sigurna da si to ti.“

Bez reči sam je zagrlio tako snažno, kao u ona stara dobra vremena, pre pola veka. Ej, stvarno se osećam odlično. Čini mi se, da sam je mogao preneti preko pruge i preko reke, do zelenih poljana naše mladosti. Gospode, šta smo sve propustili. Ne, ne vredi prebirati po uvelom lišću prošlosti… To više nismo mi, već samo uspomene na nas. Znate, nisu bitne godine u našim životima, bitan je život u našim godinama.

Pisak lokomotive me prenu iz davno zaboravljene letargije, za koju nisam znao da stanuje u meni.

Vidim, Marta je još u mom zagrljaju, nežno me ljubi u obraz. Prihvatio sam je za ruku i pomogao da uđe u vagon.

Nema više prve i druge klase, sve je isto. Nema gužve, seli smo u prvi kupe koji je bio prazan.

Prislonio sam dlan na Martino koleno a ona me blago milovala po prstima. Kupio sam povratne karte sebi i Marti, ubeđen da ćemo se zajedno vratiti, ne rastajući se više nikada.

Voz je kloparao, kloparao, kloparao… Marta je spavala na mom ramenu. U ovim trenucima, reči su bile suvišne i bespotrebne. Ćutanjem smo se odlično razumeli a tišina je bila najjači krik dvoje usamljenih i zaljubljenih staraca, za koje niko ne mari. Ljubav u nama više ne spava.

Kada sam ugledao svetla velegrada, zažalih što ne putujemo negde još dalje, najdalje. Ali šta ćeš, srećan sam što smo zajedno i, gle čuda, volim je sve više i više. Kratak rastanak mi teško pada.

Bog me blagoslovio što sam je opet sreo. Ipak, ona je planirala posetu prijateljici a ja deci. Jedna moja polovina je otišla sa njom a ja prepolovljen, nastavih do solitera i moram do trinaestog sprata.

Pritisnuo sam dugme na liftu i on je krenuo. Ubrzo sam primetio da nešto nije u redu, lift se nije zaustavljao. Pritiskao sam dugme broj 13, ali nikakve promene. Kao što znate, kada jednom pritisnete dugme u liftu, možete ga pritiskati koliko hoćete, on ide istom brzinom do biranog sprata.

Ne mogu da poverujem, moj lift je napustio soliter i krenuo ka nebu, vidim već sam među oblacima.

Uhvati me neki strah, ali pomoći više nema. Već sam iznad tepiha rastresitih, tirkiznih oblaka.

Kada se zaustavio, ja se nađoh među meni nepoznatim ljudima. Lebdeli su iznad čudesnih duginih boja. Oslobođeni straha i obaveza, ozarenih lica, radovali su se i ćaskali kako su se oslobodili svog bolesnog i umornog tela, poverenika, dugova, sudskih izvršitelja… Sada u miru, lebde i čekaju raspored na nebu. Zato se kaže: neka počivaju u miru.

Jasno mi je… I ja sam se oslobodio svog tela. Ostalo je u liftu. Ne osećam težinu, ništa me ne boli i ravnodušan sam prema svemu, to je to. Neki su lebdeli i slatko se smejali, zabavljajući se raznoraznim dosetkama. Vreme je stalo a sve se odvija po nekom čudesnom planu i programu. Svima se ispunjavaju raznorazne želje, do konačnog rasporeda.

Vratio bih se, zbog Marte. Voleo sam je više od raja.

Ali kako ću nazad?

Kao da je sam bog uslišio moju čežnju. Čuo sam od anđela da ko ima povratnu kartu može da se vrati.

Hej, pa ja imam povratnu kartu! Sećate se, kupio sam je u vozu.

Stigao sam do neba i vraćam se odmah, ali kako? Ovde je lepota jednostavnosti, ne treba vam lift, samo se spustite. Spustio sam se, polako i nečujno, ispod oblaka i, gle čuda – kao da me neka nevidljiva sila otrgla i vodila kroz maglu i meni nepoznate meteorološke pojave. Najzad, „sleteo“ sam na jednu granu starog platana, tik iznad Novog groblja, usred sopstvene sahrane. Lepo na krstu piše moje ime i prezime.

Vidim svoju decu i prijatelje. Plaču. Priznajem, nije mi lako dok gledam ovakve, ovozemaljske parade.

Eh, da sam imao sreće i vratio se na vreme, dok je moje beživotno telo ležalo u liftu, bilo bi sve u redu. Odmah bih se vratio sa Martom, svojoj kući, na planini. A, šta ću i kako ću bez tela? Sada sam obična bestelesna masa ili, što bi se reklo, duh.

To je već problem. Marte nema. Verovatno me je čekala i pomislila da sam je opet napustio i zaboravio, kao što sam, ni sam ne znam zašto, učinio to pre pedeset godina.

Opet mi se nije dalo da budem sa njom. A, više ne želim da živim bez nje.

Odlučio sam, vraćam se u kovčeg sa mojim telom. Ako niste znali, duhovima se ispunjavaju sve želje.

Mračno je i prilično tiho u ovom mom skromnom kovčegu. Mogu da pomeram ruke i noge. Udahnuo sam duboko, ustajali vazduh, i odmah osetio oštar bol u grudima. Sve mi je jasno. Usled prevelikog uzbuđenja, infarkt me je sredio. Eto šta ti je staro i oronulo telo. Ostatak vremena proveo sam ćuteći… Da ne remetim mir. Ne bih voleo deci da upropastim lepo organizovanu sahranu.

Opet se vraćam na nebo. Kao što znate, imam povratnu kartu. A, kupio sam jednu i Marti. Ko to može znati kako će je ona upotrebiti ?

„Vreme zemno i sudbina ljudska…“

Branislav Docin, 62 godine, Požarevac
Magistar psihologije, gl. urednik časopisa „Stršljen“