Biljana (Apatin): Putovanje u sunčanu zemlju vitezova

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Proteklih šezdeset i nešto godina života gotovo nisam micala iz rodnoga grada, a onda, kao da je neko slušao moje, i svesne i podsvesne želje, počela su da se događaju putovanja. Najzad putovanja.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kao da je bilo potrebno da se i sama otvorim prema svetu i da od jedne preozbiljne i uplašene osobe postanem kreator radosnih druženja ljudi u okruženju.

Sigurno da ne bih imala hrabrosti za ovakvu promenu da se nisam našla u „Društvu za borbu protiv raka“ i svativši da su begstvo od sunca, smeha i ljudi najgori za imunitet obolelih od ove teške bolesti, odlučila da ih snažno pozovem u stvaranje naše bajkovite priče o radosti prijateljstva, saosećanja, pomoći.

Kao što je Koeljo poručio u svojim književnim delima, vaseljena je sigurno čula moju želju i velikodušno pomogla. Ne samo da sam uspešno organizovala putovanja za svoje saborce već su mi se otvorila vrata i za neko porodično, vlastito.

Kćerka me je, posle udaje, pozvala da sa njom odem u posetu zetu koji se nalazio na tromesečnom radu na Malti. Platiću samo let avionom koji zahvaljujući akcijskom sniženju u niskobudžetnoj aviokompaniji košta manje od sto evra.

Zet je živeo u dvosobnom stanu u kome sam mogla boraviti i ja svojih pet dana.

***

Mart 2018. godina. Ispratilo nas je hladno, smrknuto vreme. Mirisalo je na sneg. Posle nekoliko časova krilo aviona gotovo dodiruje čudesno plavu površinu Sredozemnog mora i još više rasipa kapljice sunca.

Tonemo u kišu od sunca zajedno sa beličastim stenovitim ostrvom ispred i ispod nas i tako će biti svih dana, na njemu.

Da, tako sam ga i zamišljala. Vekovi okupani solju, plavetnilom, svetlošću. Jedan veći kamen, Malta i pored njega dva manja kamena, Gizo i Komina, proviruju iz ogromne, tirkizne, morske pučine…

Malta, arhipelag od ukupno 316 kilometara kvadratnih i sa oko 450.000 stanovnika. Najgušće nastanjena država Evropske unije sa 1.400 stanovnika po kilometru kvadratnom.

Devedeset kilometara od Sicilije i tri stotine od Tunisa, na pola puta između Gibraltara i Sueckog kanala. Republika Malta je dobila nezavisnost 1964. godina, a 1979. godine je i poslednji britanski vojnik napustio ostrvo.

Britansko dugogodišnje prisustvo se vidi kroz usvajanje engleskog jezika, pored malteškog, kao službenog, vožnju levom stranom ceste, sličnom parlamentarnom uređenju.

***

Zet živi i radi u gradiću Sejnt Džulijanu jednom od jedanaest gradova republike, udaljenim oko petnaest kilometara od glavnog grada La Valete.

Radi u kiosku sa mešovitom robom i upoznaje nas, po dolasku, sa drugim radnicima mladog gazde koji poseduje gotovo celu malu, usku, strmu uličicu sa brojnim lokalima, restoranom, kafe-barom, prodavnicom suvenira. Okupili su se ispred bara da nas na kratko pozdrave uz ljubazni osmeh i pogled izgubljen negde u njihovim vlastitim lutanjima.

Tu je Frančeska, plava, vitka Nemica, neodređenih godina, koja jedva izdrži u kuhinji bez piva, da bi posle radnog vremena zaborav, ko zna od čega, našla u desecima limenki omiljenog pića.

Morton, sin mađarskog fizičara, akademika sa stanom u Parizu, beži od slavnog oca i traži sebe, putujući svetom i izučavajući tradicionalna jela po neuglednim obalskim restoranima.

Delfini, stalni povratnik i ovisnik o drogi, koristi gazdinu samilost, i po ko zna koji put, nalazi predah od besciljnih lutanja u njegovom stanu, zaštićen od zimskih vetrova zapada i sirotinjskih akšama Indije. On je Amerikanac iz Čikaga litvanskog porekla ali i hrvatskog, sudeći bar po prezimenu Kramarik.

Naš Zorić sa devojkom iz Ćuprije sakuplja evre i možda jedini mašta o povratku u svoj grad, mami.

U trenutku sam poželela da se odreknem upoznavanja Malte i njenih vitezova, a da tih pet dana radije kuvam supe i sarme ovoj deci i bar malo da im probudim sećanje na detinjstvo, kuću i roditelje ako su ih ikada i igde imali.

***

Veče smo proveli u laganim jaknama, u šetnji na dobro osvetljenoj morskoj obali, šetalištu, sve do Slijeme, drugog malog gradića sa prelepim zgradama izgrađenim u gotskom i baroknom stilu.

Malta ima 360 crkava, tri katoličke katedrale i jednu anglikansku. Rimski papa je čest gost ovih katedrala.

Oduševio me je natpis na spomeniku Sri Chinmoyu, istočnjačkom duhovnom učitelju koji sa bakljom u ruci traži sledbenike na keju:
„Samo snevači mira, oni koji ljube mir, i oni koji služe miru mogu promeniti svet.“

„Mir donosi radost, sreću i zajedništvo. Promenimo se, sanjajmo o miru i pozovimo druge da sanjaju o miru, čineći tako dobro svim ljubaznim ljudima“.

***

Iako je njeno stanovništvo u 96 odsto katoličko, na Malti vlada prava tolerancija i uvažavanje svake religije, tako da na ostrvu postoji i jedna pravoslavna crkva.

Bezbroj čamaca, malih jahti se ljuljuškalo u pospanom zalivu. I pored mnoštva ljudi i lokala, tišina koja je dolazila sa Sredozemnog mora je prekrivala ove male gradove koji su se belasali i ispod noćnog pokrova.

Čak je i skupi hotel Hilton u ovoj luci izgledao tih i usamljen i nekako malen, upućen i naslonjen, na svoju okolinu kao i što je i sve ovde, ili se to samo čini ispod ove patine vekova.

Izgleda da su Vitezovi Hospitalci svojim dolaskom na ovo ostrvo sa Rodosa, bežeći od Turaka, 1530. godine, u njega zajedno sa tvrđavama, velelepnim zgradama, bolnicama, crkvama i bibliotekama ugradili, zajedno sa krečnjakom, i svojih osam vrlina, dižući i ceo prostor na neko duhovno više mesto.

Valjda je to i razlog što sam se ovde, od prvog pa do poslednjeg dana, tako dobro, lagano i nekako svečano osećala ili je to posledica duboke tolerancije, mira i poštovanja među ljudima iz celog sveta koji se ovde,na ovom malom prostoru osećaju.

***

Drugi dan boravka na Malti smo krenuli u gradiće Rabat i Mdinu. U obilazak krećemo običnim međugradskim autobusim. Ovaj prevoz je dobro organizovan i vrlo jeftin.

Svi malteški gradići su gotovo spojeni i smešteni uokolo ostrva na kamenitim obalama. Peskovitih dugačkih plaža kao u Grčkoj nema. Maltežani su male zalive između stena očistili od kamena i verovatno navezli peska pretvarajući ih u malene plaže, zaklonjene od vetra, koji je inače tih dana stalno duvao.

Na putu za stari utvrđeni grad Mdinu, grad vitezova. Prolazimo pored bogataških kuća u gradiću Atardu koje su sakrivene među bedemima, palmama i drugim sredozemnim rastinjem kojeg jedino ovde ima u nešto većem obimu.

Poneki manji maslinjak, vinograd ili iskrčeno parče crvenkaste zemlje u daljini, na blagim padinama unutrašnjosti ostrva, na kojem je zasađeno povrće, je sve od živog biljnog sveta.

***

Do Mdine nam je trebalo oko pola sata vožnje. Ulazimo preko drvenog mosta u kamenim zidovima, na pojedinim mestima visokim i do 50 m, opasani grad.

Desno od ulaza je velelepna Metropoliten katedrala posvećena Svetom Pavlu. Iza visokog oltara u zadnjem delu crkve se nalaze dve velike zidne slike a bočno, ikona Bogorodice za koju se veruje da ju je naslikao sam apostol Luka.

Jedna u apsidi prikazuje brodolom Sv. Pavla pored obala Malte a druga, ispod nje, duhovnu promenu apostola od paganina u hrišćanina.

Prema Delima apostolskim, Apostol Pavle je 60 godina plovio galijom iz Judeje u Rim i kada je prolazio pored severoistočne obale Malte digla se oluja i došlo je do brodoloma.

Apostol je ostao na ostrvu tri meseca i tu je propovedao hrišćanstvo u pećinama na obali. Kasnije ćemo u Rabatu posetiti katakombe Sv. Pavla i Sv. Agate u kojima su se krili ranohrišćani.

Malta je i dobila ime od reči meleh što znači sklonište. Malteški jezik je mešavina sicilijanskog i arapskog jezika sa primesama engleskog. Prvi stanovnici ovog arhipelaga na jugu Evrope, su ovde došli sa Sicilije oko 5200. godine p.n.e. i to je bilo pleme Sikanci, srodnici Ibera.

***

U X veku su ih osvojili Fatimidi (jedan od arapskih kalifata) i zadržali se ceo vek. 1522. godine, red vitezova templara, Jovanovci, dolazi sa Rodosa bežeći od Osmanlija i zajedno sa maltezima utvrđuje zidine Malte.

Uspevši da se odbrane od Turaka španski kralj Karlo V daje ostrva viteškom redu na večito upravljanje. Napoleon prevarom pokorava Maltu 1798. godine i Viteški red od Svetog Jovana se seli u Rusiju i Rim.

Red je zvanično priznat 1113. godine Papinom bulom nakon učestvovanja u Prvom krstaškom ratu 1099. godine. Inače je nastao iz udruženja koje je bilo organizovano kao bolnica u Jerusalimu s ciljem da se stara o siromašnim i bolesnim hodočasnicima u Svetu zemlju.

Posle gubitka hrišćanske teritorije u Svetoj zemlji delovali su sa Rodosa gde su imali suverenitet. Geslo Reda je bilo a i danas je: odbrana vere i pomoć napaćenima.

***

Mdina se drugačije naziva i Tihi grad, jer su ulice jako uske i prolaz je moguć samo pešacima. I danas se može i dalje tako zvati jer u ovom gradu žive samo stariji, najbogatiji naslednici kojima se bogatstvo i ne može proceniti.

Grad je u vlasništvu 28 najbogatijih aristokratskih porodica. Kuće spolja izgledaju neugledno, a kažu da je unutra pravi raskoš i da je svaka kuća riznica za sebe.

Usred grada, opasan zidinama nalazi se strog i rigorozan ženski manastir, gde se monahinje svojim ulaskom nikada više ne pojave u spoljnjem svetu, a tik uz njega je luksuzan hotel u kom odsedaju najpoznatije svetske ličnosti, mada spolja i taj hotel, deluje kao prosečna trošna kuća.

Kada smo mi bili grad je i bio sasvim tih. Sem nekoliko turista sa rančevima na leđima i jedne prazne, usamljene kočije sa malim, crnim konjem i kočijašem u narodnoj nošnji, na uskim ulicama nije bilo nikoga.

Mamili su nas zatvoreni prozori i gotovo identične kamene kuće u kojima se kriju, to je sigurno, mnoge tajne. Sa zidina koje opasuju grad puca pogled na more i okolne gradiće.

Cene pića i jela u tada praznim malim restoranima, sa nekoliko izbačenih stolova napolju. Nisu bile visoke i vrlo su ujednačene.

***

Treći dan je bio rezervisan za posetu Valeti. Glavni grad koji broji jedva oko 6.000 stanovnika se smestio u zalivu pored dve prirodne luke, na severu, inače vrlo nepristupačnog ostrva strmih obala.

Sazidali su ga vitezi hospitalci nakon uspešne odbrane od opsade Turaka, krajem XVI veka dok je na čelu reda bio Veliki majstor Žan dela Valeta čiji se spomenik u prirodnoj veličini i nalazi na ulazu u grad–tvrđavu, blizu glavne polazne stanice gradskog saobraćaja i ogromne fontane.

Za razliku od Mdine, koja deluje isuviše tiho, gotovo zlokobno u svojoj starosti i neobičnoj tajnovitosti, Valeta je prijatan, živahan gradić sa mnogo cveća i čak nekoliko parkova pored mora.

Sa visokih zidina se vide luke, brodogradilište, hiljade usidrenih plovila, mnoštvo veličanstvenih zgrada od kojih su mnoge crkve sa velikim kupolama ili palate vitezova.

Na zidu prema moru je postavljena i spomen tabla sa likom Gorbačova i Buša koji su 1979. godine ovde, u luci, na jednom razaraču, stavili potpis na dogovor o prestanku blokovske podele sveta i otpočinjanju vremena mira prestankom trke u naoružanju.

***

Tu je i muzej iz II svetskog rata i ploča sa obaveštenjem da je Džordž VI odlikovao stanovnike Malte zbog herojskog držanja i otpora Trećem rajhu. U centru Valete se nalazi Katedrala Jovana Krstitelja poznata po svojoj impresivnoj unutrašnjosti.

Tu se nalaze dve velike slike Mikelanđela Mersi Karavađa (1571-1610) „Usekovanje glave Svetog Jovana“, jedina potpisana Karavađova slika i „Pismo Sv. Džeronima“. Mermerni pod katedrale je oslikan i ispisan imenima preminulih velikih majstora Reda Hospitalaca.

Dok sam sedela pored slike koja je u svojoj igri svetla i senke na ljudskom telu, svedenih tamnih tonova svedočila o podvigu Jovana Preteče i njegovoj odanosti onome koga je krštenjem probudio, u svečanoj, visokoj tišini, pojačanom još više monotonim izlaganjem spikera iz slušalice.

Nisam mogla a da sva ne zatreperim osećanjem grandiozne prošlosti ove barokne katedrale i njenih talentovanih, visokoduhovnih i moralnih graditelja čije je moto: „Služimo“.

Služe Bogu i njegovoj ikoni Čoveku. Dah zastaje i od lepote palate Velikog majstora reda Palata je uvek bila sedište vlade na Malti. Prvo su tu bili vitezovi, zatim Britanci, a danas je tu kancelarija predsednika.

***

Kada parlament ne zaseda, palata se može besplatno posetiti, a postoji zaista dosta toga da se vidi. U unutrašnjosti palate je čuvena prostorija Savetodavnog veća, ukrašena vrednim tapiserijama koje su tkane u
Francuskoj za Velikog majstora Ramon Perejo i Rokafil.

Ostale sobe u palati i prolazi su sjajno opremljeni umetničkim predmetima, starim grbom i oklopima. Posebno su značajne nekadašnja Dvorana vrhovnog saveta vitezova, koja ima fine freske i Dvorana ambasadora, gde vise portreti velikih majstora i evropskih vladara.

U podrumskom delu je oružarnica, jedna od najvećih zbirki ove vrste u svetu sa oklopima napravljenim za nekoliko znamenitih Velikih majstora.

I pored lepote i istorijskog značaja svojih palata skocentrisanih na jednom mestu, lepota Valete je pre svega u njenim ljupkim uličicama, kućama sa tradicionalnim balkonima iz doba baroka, malim radnjicama sa predmetima od malteškog stakla sličnog venecijanskom murano staklu, čipkom i drugim ukrasina.

Maleni lokali sa drvenim stolovima i obilje crvenih muškatli i raznobojnih, rascvetalih puzavica koje su još više isticale belinu krečnjačkih zidina na koje su se penjale.

***

Predposlednjeg dana odlazimo do ostrva Gozo pored koga je i Komino, malo ostrvo veličine samo 9 kilometara kvadratnih sa nekoliko objekata na sebi.

Na Gozo se stiže trajektom preko morskog kanala od 5km. Približavajući se luci Mgar vidimo opez isti krajolik, mnoštvo brodica i ribarskih čamaca a iznad, na uzvišenjima, kupole i zvonike mnogobrojnih crkava i utvrđenja, kuće sa zaravljenim krovovima poslagane jedne iznad drugih sve u boji terakote.

Gozo ima 30.000 stanovnika. Administrativno sedište je grad Viktorija sa 7.000 stanovnika.

Po izlasku sa trajekta odlazimo taksijem na plažu sa bordo – crvenim peskom oivičenim visokim, oblim stenama. Ovde je svaka gradnja zabranjena.

Ispod letnjikovca pokrivenog trskom zatičemo na pikniku jednu maltešku porodicu. Starosedeoci inače ne obraćaju mnogo pažnje na strance ali su ovi bili veoma prijateljski nastrojeni, stalno se ljubazno osmehujući.

Oni su svoji, tamnoputi i tamnokosi, obično niskog rasta i nimalo vitki. Mešavina su Sicilijanaca, Grka, Arapa i Engleza. U ove ljude kao da se ulila cela istorija i u njima okamenila u večnosti, kao i ceo ovaj krajolik.

Možda je njihova smirenost i rezultat visoke pobožnosti ili su ih Vitezovi Hospitalci začarali za sva vremena.

***

U Viktoriju odlazimo autobusom i tu sa Citadele vidimo gotovo celo ostrvo uokolo 360 stepeni. Citadela je središte ostrvskih aktivnosti još od neolita ali je prvi put utvrđena u bronzano doba.

Kroz vekove su je nadograđivali razni imperatori Feničana, Rimljana, Aragonaca pa sve do vitezova Sv. Jovana u XVII veku. U Viktoriji se fotografišemo pored impozantne Katedrale Uznesenja Majke Božije na čiju je čudotvornu ikonu Papa Benedikt XVI položio ružu 2010. godine prilikom posete Malti.

U Viktoriji razgledamo još nekoliko trgova u kojima se odvija sav drušrtveni život stanovništva, i na Gozu je sve tiho, mirno, uspavano. Kupujemo za budućeg unuka oštrikani džemperčić, od jedne bake sa tezgom na ulici, sa nekom maltškom šarom.

U oknima većine prozora na privatnim kućama koje su čvrsto zbijene jedne do druge, bez dvorišta, se nalaze slike Majke Božije a pored ili iznad drvenih vrata raspeća, sve ukrašeno uglavnom veštačkim ružama ili je posrebreno ili pozlaćeno već prema statusu vlasnika.

***

Na trajektu, prilikom povratka, dok mi milioni kapljica ljube lice, izjavljujem da bih rado ostala u večnom snu na Gozou pa makar se zajedno sa njegovim stanovnicima nikad više ne probudila.

Uveče se pozdravljam sa malom internacionalnom kolonijom zaposlenom kod neobičnog Malteza Džona, uz najbolje želje i drvenu ikonicu Presvetle Majke koju mi je neko od prisutnih tutnuo u ruku a da nisam primetila ili je tako trebalo da bude.

Kada se setim Malte pogled mi se ispuni lepotom igre modre pučine, bezbrojnih plovila belih jedara i zlatnih iskrica sunca, svetlih kuća naslaganih jednih na druge poput kutija i grandioznih kupola religioznih i svetovnoh zdanja toplih boja zemlje a u duši osetim neopisiv osećaj sigurnosti i spokoja.

Sigurno su i mene začarali nekadašnji veliki majstori iscelenja, usnuli vitezovi Hospitalci, čuvari ljudskog i božanskog.

Biljana Benić, 64 godine
dipl. inženjer tehnologije u penziji, Apatin
Fotografija: Lee Dobson za Unsplash


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG “Snaga prijateljstva – Amity“, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.