I svetski rat – 1915. godina – Zarobljenici srpske vojske

Deo iz knjige Anrija Barbija, francuskog novinara koji je srpsku vojsku pratio u balkanskim ratovima, a zatim i u I svetskom ratu. U knjizi „Sa srpskom vojskom“ opisao je početak rata, opsadu Beograda, Cersku bitku, pokolj koji je austrougarska vojska načinila u Mačvi, Kolubarsku bitku, oslobađanje Beograda….
U odlomku koji prenosimo Anri Barbi piše o zarobljenicima u Nišu kojih je, nakon pobeda srpske vojske, bilo dosta.

Zarobljenici srpske vojske

Dvadeset pet hiljada zarobljenika svih godišta – na pedeset šest hiljada koliko je uzeto Austro-Mađarima – od najmlađih, ćosavih regruta do starih prosedih iz landšturma, bilo je zadržano u Nišu, u mesecu januaru 1915.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Među tim zarobljenicima bile su sve nacionalnosti dvojnog carstva – Nemci, Mađari, Česi, Hrvati, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Srbi, Italijani i Rumuni.

Njihova sudbina, sa materijalnog stanovišta, bila je vrlo loša u prvo vreme koje je došlo posle bitke na Kolubari.

Stanje u Nišu,
ratnoj prestonici Srbije 1914-1915.

Konačno, u Nišu, gradu sa dvadeset hiljada stanovnika, od meseca decembra 1914. bilo je skoro sto pedeset hiljada duša. On je bio zaposednut izbeglicama koje su pobegle pred invazijom neprijatelja. Davao je azil, posebno, velikom broju stanovništva iz Beograda. Živelo se, zgužvano po kućama, po pet do šest osoba u jednoj sobi, i svake noći, više hiljada sirotih ljudi koji nisu uspevali da pronađu zaklon, spavalo je na stolovima i podovima kafana i restorana.

Smeštaj ratnih zarobljenika i uslovi života

Kako, posle pobede na Kolubari, smestiti usred te gužve još hiljade i hiljade zarobljenika koji su stizali svakoga dana? Vojne vlasti su ih, koliko toliko, smestile u staru tvrđavu, a onda u stare depoe municije u Gradskom Polju i u štale konjičkih kasarni.

Oficiri, odvojeni u stranu, mnogo su manje bili nesrećni u odnosu na svoje vojnike. Internirani na nekoliko stotina metara van grada, u sobama jedne kasarne pešadijskog puka, oni su tamo prolazili relativno dobro i termin „internirci“ nije, ipak, baš potpuno adekvatan; to bih ja pre nazvao smeštajem,jer u prvim danima svoga zarobljeništva oni su uživali neverovatnu slobodu.

Ti su se oficiri, ali ponekad i vojnici, mogli videti kako dolaze i odlaze, kako se šetaju po ulicama grada. Mogli su se sretati čak i u poslastičarnicama u koje su svraćali da se oslade. Jevrejski vojnici, na svoj zahtev i na odgovornost velikog rabina iz Niša, kao i vojnici slovenske nacionalnosti, mogli su da trampe svoju uniformu za civilno odelo i da se njime služe u gradu. I na kraju, neki Nemci i Mađari dobili su dozvole da rade kao sluge, ordonansi ili šoferi.

Na nesreću, austro-mađarski zarobljenici i ranjenici, donosili su sobom klicu tifusa i strahovita epidemija naišla je na plodno tle i razvoj u gunguli u Nišu. Uskoro su zarobljenici, srpske trupe i civilno stanovništvo bili zaraženi i surovo desetkovani.

Nešto kasnije, kada je epidemija pobeđena, zarobljenici su se koristili u službi za puteve u gradovima, u biroima i vojnim atašeima i najzad za radove na poljima.

Od februara meseca 1915 jedan broj njih – slovenačke nacionalnosti – postali su čak . . . srpski žandarmi!

Zarobljeni oficiri slave

Kada je 2. decembra 1914. austro-mađarska vojska ušla u Beograd, oficiri zarobljenici nemačke i mađarske nacionalnosti, oduševljeni tim uspehom, mada ne previše sjajnim, trupama generala Franka odlučili su da proslave njihovu pobedu.

Posle jedne vrlo obilne večere, zalivene šampanjcem, izgovoreni su vatreni govori, u kojima se već predviđala mogućnost skorog oslobođenja, pevalo se, sviralo. Srpske vlasti su to pustile, ne intervenišući.

***

Dve nedelje kasnije, isti oficiri su došli u četi da ulože svoje „žive proteste“ administraciji kasarne jer je teren na kojem je njima bilo dozvoljeno da igraju futbalbio raskaljen od kiše i . . . da je isporuka peska, namenjenog „golovima“ kasnila već četrdeset osam sati.

Upravitelj kasarne je prosto opominjao protestante da budu strpljivi, a onda je dodao:

„Oduševljen sam, gospodo, vašom posetom. Ona mi pruža mogućnost da vam saopštim jednu vest koja će vam, mislim, pružiti priliku da obnovite vaše malo slavlje od pre neko veče…“

„?!“

„Radi se o novom zauzeću Beograda… Njegovo Veličanstvo Kralj Petar I i Njegovo Visočanstvo Princ prestolonaslednik su, znate, baš jutros prisustvovali jednom Tebe Boga hvalim, slavljenom u Sabornoj crkvi naše prestonice…“

Odnosi među zarobljenim oficirima

Smešten u ogromnim sobama, veoma čistim i vrlo prozračnim, svaki od tih oficira imao je svoga zarobljenika-ordonansa za svoju ličnu službu i primao je, prema međunarodnim konvencijama, polovinu svoje redovne plate sa, preko toga, naknadom u hrani.

Međutim, kako je nesloga i te kako vladala među mađarskim i nemačkim oficirima s jedne strane, i slovenskim ili latinskim oficirima s druge strane, i kako su se svađe i tučnjave odigravale svakodnevno, svaka grupa oficira bila je odvojena po nacionalnisti i smeštena u odvojene kuće.

***

Od Srba nisu očekivali nikakavu milost; oni su verovali – tako su im govorili – da će biti osakaćeni i masakrirani.

A Srbi, nesposobni da se spuste na nivo svojih varvara osvajača, nisu sprovodili represalije; tako su Slovenci i Južni Sloveni, njihova braća po rasi, zažalili što su se umešali u bratoubilački rat.

Iz knjige Anri Barbi,
„Sa srpskom vojskom – Tragična epopeja jednog naroda“,
Gornji Milanovac, 1986. (249-353. strana)
Fotografija: Srpska zastava na paradi u Tiljeriju, 14. jula 1918.
Arhiva grada Brisela

Napomena: Podnaslove je u tekst unela redakcija Penzina. Pravopis je prenet iz knjige.

Podsećamo:

Jedan drugi Francuz, naš savremenik, napisao je članak u želji da podseti na ulogu Srba u Drigom svetskom ratu: Srbi – Zaboravljeni 6. juna 2014.