Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Riznica sećanja” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“.
Fotografija: Miroslav Zarić, Srebrno jezero
Maj, 2016. godine
„Ne mogu više da organizujem naše eskurzije, i ja sam stara, i ja sam sa iskustvom maligne bolesti koja, kao i sve sedmoglave aždaje, i dalje preti vireći iz svoje pećine. Vi i ne znate koliki je to posao – za tridesetak ljudi ishodovati vaučere Ministarstva turizma, izmoliti političare u lokalnoj zajednici za donaciju oko plaćanja prevoza… Ne mogu više da se nosim sa odgovornošću za odabir mesta boravka, smeštaja, kvaliteta prevoza… A tek izbor hrane kako bi se svi osećali bezbedno, pa još da slušam kako se za tu cenu moglo i bolje, da sigurno imam i ja neku korist, možda besplatni smeštaj za sebe, možda i dva.“
(Da nema kakvu korist ne bi to ni radila – dolaze do mene, slabe, optužujući komentari pre, za vreme i nekoliko dana posle putovanja, u mojoj glavi se umnožavaju i pojačavaju ne dozvoljavajući mi da poletim i dodirnem nebo odmah, već tek posle nekoliko meseci pa potom i svaki put, kada poželim, nošena krilima sećanja na doživljeno.)
„Možda neko mlađi da se prihvati?“
U „Zdravci“, našem prostoru za sastanke, druženja i predavanja u Somboru, tajac. Niko ni na stolici da se pomeri. Pokušavam da pročitam sa lica prisutnih bar kakav znak. Samo me doktorica, predsednica Društva za borbu protiv raka, preneraženo gleda. Da li uopšte žele na zajedničko putovanje, možda im je lepše sa bližnjima, možda im je svejedno? Možda me samo vlastiti ego, željan dokazivanja i pohvala, prisiljava na ovu aktivnost – misli mi protiču glavom.
„A ja sam već isplanirala, dogovorila hemioterapije sa mojim onkologom, da mogu početkom jula na eskurziju, tako sam se radovala“, progovori Snežana, mlađa žena sa perikom od plave kose. Bleda, plavooka članica Društva iz Bačkog Brega.
Obuze me stid, strašan stid. Ko sam ja da vređam ove ljude svojom slabošću, da uhvaćeni eho vlastitih nedoumica pretvaram u njihove reči i mučim sada i njih i sebe?
„Oprostite, molim vas“, gledam ih molećivo, zgrožena vlastitim rečima.
„U redu je sve, idemo na Srebrno jezero“, prekidam naglo neugodnu tišinu sigurnim glasom, i ponovo, kao i uvek, postajem za njih, smirena, savesna i vesela osoba, njihova Ministarka turizma i zapisničarka zajedničkih dana provedenih u stalnom, ispoljenom ili potisnutom, strahu od bolesti i patnje koji ona donosi.
Za svako naše putovanje, a ovo je peto, birala sam smeštaj po nekom, samo meni prikazanom, znaku na fotografiji sa sajta. Ovaj put je ime vile „Milo“, odlučilo. Kada se objekat tako zove, mora biti prijatan boravak u njemu. Raznobojne zastavice, ukras iznad ulaza, još jedan dobar znak. I mi smo pripadnici različitih narodnosti, religija, zanimanja, godina, zbliženi istom željom – da pobedimo bolest, da upozorimo na nju druge, da svojim iskustvom pomognemo, da pruženom rukom razbijemo oklop svačije samoće. Sa nama su i oni koji su godinama brinuli o bolesnim članovima porodice i sada, naviknuti da poklanjaju svoju pažnju i dobre želje drugima, dele naše, ponekad, vrlo naporne dane.
Posle pređenih 105 kilometara od Beograda i oko 30 kilometara do Požarevca, po veoma toplom vremenu, naš autobus se približava odredištu. Malo sam razočarana krajolikom, kukuruzna polja me isuviše podsećaju na Vojvodinu a poneki vrbov šumarak i precvetala zova pored ceste i kanala opet na moj Apatin i njegove dunavske obale. Jezero se još i ne sluti.
A onda, odjednom, provlačeći se između grana drveća, stižemo ispred vile. Dočekuje nas mlada, lepa žena, glavna domaćica Zlatica. Ona će nam dane provedene na najvećem i možda najlepšem jezeru u Srbiji, učiniti svojom ljubaznošću još prijatnijim. Iznenađeni komforom vile, doznajemo da smo mi prva veća grupa koja boravi u ovom novom objektu. Zadovoljna sam i što je napolju široki plato, prostor za planirane jutarnje vežbe i večernja predavanja, književne večeri, druženja.
Posle odmora, mekom travnatom stazom, kroz hladovinu bagremove šume, stižemo do jezera. Utonulo u svoje zelene, travom obrasle obale, promatra nas kroz spuštene kose vrba. Preko vode, u daljini, plave se obrisi Karpata. Jezero je nastalo 1971. godine i ono je zapravo dunavski rukavac pregrađen sa dve brane, dug 14 kilometara i širok 300 metara, prosečne dubine osam-devet metara a najveće 13 metara. Ručamo na terasi restorana, s pogledom na vodu koja se leno ljuljuškala na toplom povetarcu sa Karpata, uznemiravana jedino igrom mnogobrojnih kupača, uglavnom dece. Obilan ručak nije smetao najhrabrijima da se i sami osveže u ugodno toploj vodi jezera. Uveče, dok je velika crvena lopta brzo nestajala iza brežuljaka, opčinjeno smo gledali igru miliona sitnih kapljica koja je davala beličast odsjaj celoj površini jezera i zauvek svojim dragocenim, srebrnim nitima vezivala naše duše međusobno a i za ovaj čaroban krajolik. A ovde je tih pet dana sve i bilo čarobno – ljubaznost i predusretljivost ljudi ponajviše.
Domaćin vile, koji radi u Austriji, nam poklanja izlet do zlatonosnog Peka i sela Desine. Iz autobusa razgledamo Veliko Gradište i široki Dunav po kome se na suncu pene, udaraju o mnogobrojne, ukotvljene šlepere i pevaju, veliki talasi. Centar grada, a posle i prostrana dvorišta seoskih kuća, prepuni su ruža koje svojim mirisom miluju naše širom otvorene nosnice. Fotografišemo se u selu Carevac pored biste Vlastimira Pavlovića Carevca, violinskog virtuza i kompozitora, predratnog advokata koga je ljubav prema muzici odvela u Beograd i postavila na mesto šefa Narodnog orkestra Radio Beograda. Posle vožnje plavičastom cestom između brežuljaka i kroz malena braničevska sela, stižemo do zelenog korita rečice Pek. Hrabro prelazimo, držeći se za ruke, preko drvenog visećeg mosta i spuštamo se na njene šljunkovite obale. Radosno vadimo iz njenih nedara malene oblutke u kojima svetluca zlatna žica. Branko ulazi u vodu sve do iznad kolena i neprekidno me kori što u Apatinu nisam najavila mogućnost posete zlatonosnoj lepotici kako bi on osmislio i napravio spravu za ispiranje dragocenih čestica zlata.
Pek izvire u podnožju Crnog Vrha, a uliva se u Dunav kod Velikog Gradišta posle 124 kilometara toka. Odvajkada je oblast u dolini Peka važila za predeo bogat zlatom. Intenzivna eksploatacija zlata iz rečnih nanosa počela je dolaskom Rimljana u ove krajeve – posebno u periodu vladavine cara Hadrijana (II vek n.e). Posle oslobađanja od Turaka, eksploatacija zlata obnovljena je krajem XIX veka u vreme Kraljevine Srbije, a zatim i u Kraljevini Jugoslaviji. U tu svrhu, korišćeni su specijalni bageri za vađenje zlatonosnog peska. Najveći bager postavljen je 1934. godine u selu Neresnica, u blizini Kučeva. Po veličini, bio je drugi u svetu, odmah iza bagera britanskog kralja u Indiji. Prema dostupnim arhivskim podacima, ovaj bager je iz Peka vadio između 25 i 32 kilograma čistog zlata mesečno i radio je sve do 1955. godine. U drugoj polovini XX veka, zbog veće produktivnosti, prešlo se na dobijanje zlata industrijskom preradom rude bakra, dok je eksploatacija ispiranjem zlatonosnog rečnog peska potpuno zamrla. Danas samo nekolicina starijih ljudi poznaju stari, tradicionalni način ispiranja zlata, koji se u suštini zasniva na veštom korišćenju jednostavne drvene posude zvane ispitak. Ispiranjem pomoću vode, u ispitku se razdvaja krupan materijal od sitnog i postepeno izbacuju lakši, manje vredni minerali i metali, da bi na kraju ostalo čisto zlato ili platina.
Ponevši za uspomenu po koji kamenčić, za koji smo zbog njegove šare žutog sjaja verovali da sadrži zlato, produžili smo do sela Desine gde smo obišli staru i novu crkvu i sedeći u hladovini porte čuli činjenice i legende iz istorije ovog dela Braničevskog okruga od nadahnutog sveštenika.
Meni se najviše svidela priča o starorimskom vojnom logoru i gradu iz I veka Viminacijumu, arheološkom nalazištu u blizini Starog Kostolca, 12 kilometara od Požarevca. On je postojao do VII veka kada su ga, nakon prethodnog pustošenja Gota i Huna u V veku, a posle obnove jednog njegovog dela, potpuno razorili Avari. Bio je jedan od najznačajnijih legijskih logora na Dunavu i glavni grad rimske provincije Gornje Malezije koja je obuhvatala najveći deo Srbije, severnu Makedoniju i deo severozapadne Bugarske.
Pričao nam je o pronađenim freskama iz perioda rađanja hrišćanske religije. Do sada su otkopane 24 oslikane grobnice u kojima su i boje još uvek očuvane. Ovo fresko-slikarstvo u kome su se, jedne pored drugih, našle slike sa životinjama jarkih boja karakteristične za paganstvo, te one sa Nebeskim jahačem i Hristovim monogramom, pokazalo je i na koji način se paganstvo preobražavalo u hrišćanstvo. Saznala sam i o simbolici rajske ptice pauna, čestog motiva na ovim slikama, a to je besmrtnost i večni život kroz Hrista.
Obogaćeni saznanjem o bogatoj istoriji ovog kraja i načinom života u njemu, uspavani zadovoljstvom i umorom, mirisnim vazduhom oko nas, brzo smo zaspali te noći. Slavica, profesor engleskog jezika u penziji, nam je, kao i na ostalim našim putovanjima, svako jutro pokazivala lagane joga vežbe koje smo svi radili uz neizbežno stenjanje, vesele doskočice i smeh. Pola sata dobrog disanja na tek probuđenom, mladom suncu. Mnogi od nas su, rano ujutro, u praskozorje, biciklom obilazili rosom umivene obale. Milica je, kao i uvek, u svom pesničkom zanosu, ogrnuta velikim šalom, lutala kroz izmaglicu od kondenzovane vodene pare i još kosih sunčanih zraka, lebdeći, sigurna sam, i iznad same površine jezera, nesvesna svog fizičkog tela. Helena, direktorka škole iz Ruskog Krstura, osamljivala se u svojim dugim šetnjama, lečeći se tako potrebnom tišinom, a Branka, Slavujka, Gordana, Marica i Slađana su osvajale stazu pored jezera koja je vodila do Velikog Gradišta, pretposlednjeg dana nagrađene obilaskom interesantnog grada. Naš dobri Branko je revnosno, kao što je i prilikom izlazaka i ulazaka u autobus svakoj ženi pružao ruku za pomoć, svako jutro, kucajući na vrata soba, nudio uz buđenje, svoju domaću, ličku rakiju. Spavalice su i posle vežbi meditirale na cvetnim balkonima uz šolju crne kave. Pre i posle ručka, kupali smo se u toploj vodi. Neke žene su prvi put posle operacija obukle kupaće kostime i zaplivale bodreći se međusobno. Stid zbog ožiljaka od operacija, kesa sa stomom, amputiranih dojki, pelena i perika, ostavili smo kod kuće. Koliko smeha, lepih priča, olakšavajućih ispovesti. Koliko nade u bolje vlastito zdravlje, u više mira i međusobnog razumevanja u svojim porodicama, komšiluku i na radnom mestu, nade da će mlađi, pre nego što ih bolest opomene, shvatiti i prihvatiti zdrave načine života i prave vrednosti. Mobilni telefoni su utihnuli. Mi smo slušali celodnevnu muziku ptica u šumama oko vile i jezera.
U ozvezdanim, modrim večerima, zaogrnuti laganim džemperima kao i našim zanosima, slušali smo o značaju jačanja svesnosti, moralnog življenja, milosrđa, i nadasve bezuslovne ljubavi za jačanje imunološkog sistema, glavnog oružja protiv svake bolesti. Slušali smo pesme i priče literarnih stvaralaca među nama. Osećajući blagodeti sunca, plivanja, vežbi, kretanja, druženja i stalnog smeha, obećali smo jedni drugima da ćemo u naše, lošim navikama i često nepotrebnim brigama i strahovima opterećene živote, i kod kuće pustiti više svetlosti, radosti i lepote. Žene iz okolnih kuća i prijateljice naše domaćice Zlatice su nas častile kolačima, iz zahvalnosti što su sa nama delile večernja događanja, naše iskustvene priče i savete doktorice, onkologa.
Gledajući i slušajući svaki dan Ljilju i njenu borbu sa teškom bolešću, Vilsonovom bolešću, koja joj je ugrozila kretanje, vid i govor, postidili smo se vlastitog kukavičluka. Ova hrabra penzionisana lekarka iz Celja iz invalidskih kolica, celu jednu večer, nas je zabavljala projektujući na zidu tekstove šala, nadahnjujuće fotografije iz biljnog i životinjskog sveta koje je sama, u svojim dugim danima, sakupila i pripremila.
Za pravo uzbuđenje koje nas je sve probudilo iz letargije nastale od vrućine i uživanja, pobrinula se Matilda. A ko bi drugi? Ujutro smo primetili da je nema na vežbi kao ni njene cimerice Vide. Obe su starije od 80 godina. Matilda, sićušna dečija vaspitačica, ratno sirioče, još uvek u svom stanu, u kome živi oduvek sama, čuva i kuva supice i pudinge svoj komšijskoj deci. Na eskurzijama spava sa Vidom, tihom, staloženom ženom, službenicom u penziji iz Sombora. Jedino Vidi ne smetaju Matildine aktivne, besane noći. Oči mi se ovlaže od nežnosti kada ih vidim kako se stalno u šetnji drže za ruke pružajući oslonac jedna drugoj. Doktorica je uključila alarm kada se nisu pojavile na doručku a proverom je ustanovljeno da nisu u sobi. Podelili smo se u grupe i krenuli u potragu. Najmaštovitiji od nas su već videli kako se nekakvo čudovište slično onom iz škotskog Loh Nesa svake zore pomalja iz lebdeće magle iznad vode i odnosi neoprezne.
„Zato sam ja rekao mojoj Mari da ne ide rano u šetnju i ne prilazi vodi“, odgovara Branko ubeđen da je sigurnije sunce dočekati ispred vile sa čašicom rakije na stolu nego u prirodi. Glasno smo ih dozivali i što je vreme više odmicalo bili sve hitriji. A onda začusmo:
„Našli smo ih!“
Na puteljku, iza grma od divljih kupina, pojavi se Vida vodeći za ruku Matildu u belom pamučnom odelu sa isto takvim šeširićem i uvek savršenom paž frizurom na glavi, i s ćebetom u tašni.
“Naša nevaljala devojčica je spavala na drvenom molu iznad jezera a Vida je čuvala“, kaže još uvek ljuta predsednica zajapurena od trčanja.
”Tako sam lepo spavala“, kaže, ne shvatajući čemu sva ta naša gužva, bezvremenska Matilda.
Dok ovo pišem, laka drhtavica uzrokovana navalom pohranjenih emocija rođenih na ovom putovanju ne dozvoljava mi da prestanem. Ostala je detaljnije neopisana poseta Vininacijumu, u kome smo, pored ostataka rimskog amfiteatra, termi, otkopanih 14.000 grobnica i dobro očuvanog skeleta mamuta Vike, starog oko milion godina, videli i novoizgrađeni, nestvarno lepi objekat, multidisciplinarni naučno-istraživački centar Domus-Scientarum sa kabinetima, bibliotekom, atrijumom sa velelepnim podnim mozaikom sa Hristovim monogramom kakav je u snu video i car Konstantin uoči pobede, u presudnoj bici nad Maksencijem. Postavši imperator celog Rimskog carstva, Konstantin proglašava hrišćanstvo njegovom zvaničnom religijom. Hristov monogram ili Laborum, sastoji se od slova iz grčkog alfabeta i Hristovog imena X (hi) i R (ro) napisanih tako da podsećaju na pastirski štap i krst. Na mozaiku, u središnjem atrijumu, u krug, kao simbolu večnosti, dodata su i slova grčkog alfabeta alfa i omega označavajući da je Hrist početak i kraj svega, i za nas jedini Spasilac sveta.
Bili smo ponosni i zadovoljni što je arheološko nalaziše Viminacijum, pravi biser prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Istočne Srbije i svetske arheologije i pored brojnih stranih ponuda, ostao u vlasništvu Republike Srbije koja će, verovatno, i dalje izdvajati sredstva za nova istraživanja obzirom da je iz zemlje otkopano tek tri odsto od starog rimskog logora i grada.
Završavam ovaj putopis potpuno sigurna da doživljaji sa naših eskurzija spadaju u najviše duhovne poklone koje čovek može da dobije u svom životu a koji su višestruko vredni svakog napora koje svi zajedno uložimo u njihovu pripremu.
Snežana Bogdanović nije doživela naše putovanje na Zlatar, 2017. godine.
Biljana Benić, 63 godine
dipl. inženjer tehnologije u penziji, Apatin