Miroslav (Kragujevac): Pismo iz Izraela

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U toj bliskoistočnoj zemlji proveo sam jedan deo svog života. Hrišćanin sam, pravoslavni Srbin, nikakvih problema nisam imao zbog toga, a zašto sam bio tamo bila bi preduga priča. Bio sam, ići ću opet, lepa je zemlja, fini je narod, na svakom koraku je istorija. Zar treba još nešto da čovek poželi da ode i vidi Svetu zemlju?

Ovaj svoj putopis sam svesno nazvao Pismom, znači napisaću jedan insert iz svega onoga što sam proživeo za vreme višegodišnjeg boravka, trebalo bi napisati roman da se opiše sve. Ako bude interesovanja, sledi drugo pismo, pa treće… Opredelio sam se da, ovoga puta, najviše pažnje posvetim Mrtvom moru, svetskom fenomenu, jedinstvenom na našoj planeti, a okružuju ga samo dve zemlje, Izrael i Jordan.

Ja sam godinama živeo u gradu Beer Ševa, koji se nalazi na obodu pustinje Negev, na jugu je Izraela, nekih 50 kilometara do granice sa Egiptom i 250 kilometara do grada Elat na Crvenom moru. Svu tu površinu zahvata pustinja Negev. Inače, sam grad Beer Ševa se pominje u Bibliji a u prevodu znači „Sedam bunara“ – video sam neke i sad postoje.

U Izraelu se radi šest dana u nedelji, subota je Šabat i tad se ne radi. Zanimljivo je da oni petkom rade skraćeno zato što Šabat tad počinje. Njima to skraćeno vreme znači da rade pola dana, a to pola dana im je do pet popodne. Dobro sam napisao, nisam pogrešio, petkom rade skraćeno do 17 časova, to im je pola dana. Tad se na nebu pojavljujnje zvezda koja označava da počinje Šabat i prestaje se sa radom.

Inače, od grada u kome sam ja živeo, pa do Mrtvog mora, ima oko 60 kilometara. Put je dobar, nešto kao naš put prvoga reda, asfalt odličan bez rupa, horizontalna i vertikalna signalizacija odlična. Do grada Arada, ima nekih 30 kilometara takvog puta i svuda usput, na svakih 100 metara otprilike, vidite metalne cevi prečnika oko pola metra, koji čine ćirilično slovo P, a na vrhu ogroman metalni ventil. Ja sam mislio da je gasovod, ali nije. To je voda. Iz Galilejskog jezera na severu, a u njega se uliva reka Jordan, celi Izrael je povezan vodovodnim cevima. Kad se malo bolje razmisli, u pustinji je život voda i za ljude, životinje, poljoprivredu… Sve to pokriva pustinja Negev, nema ni travke, a Arapi čuvaju ogromna stada ovaca, nemaju šta da pasu, ali nešto njuškaju po zemlji. Kažu da nalaze grumenje soli i da im je to ispaša. Ne znam, neka im bude.

Grad Arad je na samoj obali nekadašnjeg mora, koje se vremenom povuklo nekih 400 metara ispod nivoa svih svetskih mora i okeana i tako je nastalo Mrtvo more, Jama Melah, kako na svom ivritu kažu Izraelci. Inače, sam Arad ima tridesetak hiljada stanovnika, dok Beer Ševa ima preko trista hiljada. Samim tim, kako se more povlačilo od Arada, tako je za sobom ostavljalo pejzaž koji najviše podseća na mesečev. Ništa sličnije do tada nisam video, a taj put odličnim asfaltom to Mrtvog mora ima oko 30 kilometara i traje najmanje pola sata, ide se iz krivine u krivinu i mora se voziti oprezno. Inače, Izraelci poštuju propise, kazne su drakonske. Ima dosta vidikovaca usput, tako da obično ljudi zastanu i uživaju u nestvarnom pogledu. Ne može taj pogled da se opiše, mora da se vidi.

Meni je u sećanju ostao jedan detalj sa vidikovca, pa da ga podelim sa vama. Stanemo mi tako sa leve strane puta, možda smo negde na polovini. Pejzaž izvanredan sa leve strane, pogled puca daleko, stvarno neverovatno, diskutujemo nas četvoro o tome. Ja slučajno pogledam sa desne strane puta, uzdiže se stenje prema nebu, nema nekog pogleda, ali ima nešto neobično – kamila. Jednogrba kamila okrenuta uzbrdo, ide prema Aradu. Stoji i gleda nas, ja gledam u nju. Ona ne mrda, ja ne mrdam. Gledamo se i ćutimo. Sad ja razmišljam otkud ona tu, od čega živi, šta jede u toj pustari, pa tu nema travke, nema vode, nema ničega… Otkud tu kamila? A ona samo stoji, ne mrda i gleda me. Nije to meni bio prvi put da idemo na Mrtvo more, možda pedeseti. Sad ja razmišljam: A šta može kamila da misli kad me tako pažljivo i uporno gleda? Šta ona ima u svojoj glavi, pametne su to životinje. Verovatno se čudi koliko smo glupi pa idemo dole, lomatamo se po onoj pustari, a voda da se pije ne može, ona je probala, voda preslana, da se pase nema šta… Čak mi se čini da sam primetio podrugljiv osmeh na uglu njenih usana. Jako pametna životinja.

Dolazimo na Mrtvo more i stvarno, nema ni biljaka ni životinja u njemu. Salinitet je oko 30 odsto i tu ništa živo ne može da opstane. Izraelci su jako preduzimljivi, izgrađeni su mnogi velelepni hoteli, spa imaju svi, bazeni sa morskom vodom, maloprodajni objekti, restorani, brza hrana…

Obala je izuzetno uređena, dosta tuševa, na svakih 50 metara kućica sa spasiocima, neprestano opominju kupače da se tu ne pliva, već pluta kao pampur. Naime, voda je visokog saliniteta, ako prsne u oko mora odmah da se ispira inače stvara velike probleme. Ako se proguta, jako je opasno i pretežno se završava kobno. Retko ko tu dolazi sam, neiskusan, mora se dobro informisati, pravila ponašanja na Mrtvom moru su jasna, stroga i moraju se poštovati. Greške se preskupo plaćaju. Jednom smo tu proveli vikend pod šatorima. Sve je uređeno, ništa se ne plaća. Uređena su mesta za roštilj, niko te ne dira, možeš da živiš tu ako hoćeš besplatno. Toalet se doduše plaća, kao i ležaljka i suncobran, ako hoćeš. Mi smo nosili naše, zašto da plaćamo kad već idemo kolima.

Izraelci su Mediteranci, jako veseli i tu smo slični. Pesma se ori, roštilji rade, popije se šta ko hoće, prodavnice rade do dugo u noć. Niko ne stvara probleme, nikad nisam video da se bilo ko posvađa, a video sam i Arape kako se sa svojim ženama kupaju. Oni kao i mi, a one ni peta im se ne vidi, kupaju se u dimijama. Takva je vera i to nije nikome nije neobično niti čudno. Meni prvi put jeste bilo, posle nisam ni obraćao pažnju.

Jednoga vikenda, odmah pored nas, video sam veliku grupu monaha. Vidim da su pravoslavci, diskretno obratim pažnju i bude mi jasno da su Rumuni. Ušli su u vodu do čukljeva, dvadesetak monahinja i jedan monah. On im je verovatno vođa puta. Video sam jednu monahinju, ja ništa lepše na kugli zemaljskoj video nisam. Vidi joj se noga do ispod kolena… Prelepa, čista i bela, izvajana. Lice anđela, ostalo se ne vidi, ali se da naslutiti. Venera joj nije ravna, Mikelanđelo bi plakao za njom. To je bilo pre više od deset godina, a ja je i sad jasno vidim… Do detalja. Takva bogomdana lepota je anđeoska. Čudo božje.

Kupanje u Mrtvom moru je najbezbednije leđnim stilom, polako se pluta, ne sme da se lupa po površini, nema prskanja nikakvoga, voda mora da bude mirna. Uživanje je, ali u početku ne treba biti u vodi više od 20 minuta, može i da škodi. Inače je voda jako lekovita, a Izraelci su razvili celu industriju kozmetičkih proizvoda na bazi lekovite vode, soli i blata iz Mrtvog mora. Ništa nije čudno da su Jevreji vični biznisu.

Obično su ljudi na plaži do 12-13 časova, sunce je već prejako, ljudi se sklanjaju, pa se ponovo vraćaju oko 18 časova. Sećam se jedne godine smo bili na plaži prvog decembra, lepo smo se kupali, uopšte nije bilo hladno. Makar meni.

Mrtvo more se nalazi između Jordana i Izraela, nastaje od otoke iz Galilejskog jezera ili mora kako ga neko zove i pre nekoliko godina to je bio najveći svetski građevinski poduhvat. Radilo se na tome da se spreči nestanak svetskog dragulja kakav je Mrtvo more. Klimatske promene utiču na sve pa i na njega. Naučnici su došli do zaključka da se uradi projekat dovođenjem vode iz Sredozemnog mora, ali u kontrolisanim količinama. Taj projekat je realizovan za nekih godinu dana. Nisam bio otkako je to urađeno, planiram da idem sledeće godine, pa ću videti. Volim da pišem o onome šta sam video, da „gugla“ može svako.

Što se same posete Izraelu tiče, za osobe sa pasošem Srbije viza nije potrebna. Postoji direktan let Beograd – Tel Aviv, let traje između tri i četiri sata, zavisi da li se sleće na Kipar ili ne.

Preporučujem svima da vide tu lepu i prijateljsku zemlju.

U najkraćim crtama to bi bilo to, ovo je jedno pismo, nadam se da će ljudima biti zanimljivo da čitaju.

Miroslav Barjaktarević, Kragujevac