Početna Magazin Godine Čovek i smrt Asistirano samoubistvo – iskustva Oregona i Holandije

Asistirano samoubistvo – iskustva Oregona i Holandije

Asistirano samoubistvo – iskustva Oregona i Holandije

Dok Britanija čeka da vidi da li će njihov parlament legalizovati asistirano samoubistvo, lejdi Ilona Finli, profesorka palijativne medicine na Kardif univerzitetu, piše o iskustvima američke savezne države Oregon i Holandije u kojima je, već izvesno vreme, zakonski dozvoljeno da se, u određenim slučajevima, pomogne čoveku da umre.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Oregon je, 1997. godine, licencirao lekare da daju smrtonosne supstance pacijentima u terminalnim fazama bolesti ako ispunjavaju određene uslove: da imaju manje od šest meseci života, da imaju očuvane mentalne sposobnosti i da deluju po svojoj volji.

Sve do 2013. godine, trend rasta broja takvih asistiranih samoubistava bio je stabilan. Ali, od te godine, došlo je do značajnog preokreta. Tokom dve godine – 2014. i 2015, došlo je do povećanja od 80 odsto smrtnih slučajeva ove vrste. Sada ih je više od osam puta više nego u momentu kada je zakon stupio na snagu.

Takođe, sve je više slučajeva tzv. „kupovine lekara“, kada osobe čiji lekari ne žele da učestvuju u asistiranom samoubistvu (a dva od tri lekara ne žele), traže smrtonosne supstance od drugih lekara koji to žele da učine, ali koji nikada ranije nisu sreli pacijenta i ne znaju ništa o njemu izuzev onoga što mogu da pročitaju u kartonu. Jedan takav lekar je, samo tokom 2015. godine, izdao ni manje ni više nego 27 recepata.

Prognoza kod terminalnih bolesti veoma je problematična, što potvrđuju i izveštaji iz Oregona. Prema tim izveštajima, neki ljudi kojima su bile prepisane smrtonosne supstance na osnovu prognoze da će živeti samo šest meseci ili kraće, živeli su i do tri godine pre nego što su se odlučili da iskoriste recept. Koliko dugo bi živeli inače, niko ne može da zna.

Svaki doktor je bio suočen sa pitanjem: „Koliko vremena mi je ostalo?“ Odgovor na ovo pitanje je, u mnogim slučajevima, samo pretpostavka. Sa druge strane, tačna prognoza je važan činilac u svakoj odluci da se sve okonča.

Profesorka Ilona Finli piše kako u britanskom parlamentu predlog zakona o asistiranom samoubistvu prikazuje prognoze o dužini života terminalno obolelih pacijenata kao naučni instrument, što one definitivno nisu.

Kada je u pitanju Holandija, njihov zakon iz 2002. godine takođe dozvoljava eutanaziju koju sprovodi lekar, pri čemu on daje injekciju smrtonosne supstance (lekove koji izazivaju komu uz, često, paralizirajuće sredstvo kako bi se izazvala smrt gušenjem).

Procenat asistiranog samoubistva u Holandiji takođe je isprva umereno porastao, da bi zatim naglo skočio. Prošle, 2015. godine, eutanazija ili asistirano samoubistvo bili su uzrok smrti u jednom na svaka 26 smrtna slučaja.

Zvanični holandski izveštaji takođe otkrivaju promene u primeni zakona. Povećan je broj ljudi koji su podvrgnuti eutanaziji u 2015. godini zbog psihijatrijske bolesti (56 slučaja) ili demencije (109 slučaja).

Prošle godine je eutanazija omogućena mladoj ženi koja je patila od posttraumatskog stresnog poremećaja i anoreksije i bila seksualno zlostavljana kao dete. Pobornici eutanazije u Holandiji, piše prof. Finli, hoće da sredstva za samoubistvo učine dostupnim ljudima koji uopšte nisu bolesni, već samo umorni od života.

Holandski zakonodavci jednostavno ovo nisu predvideli kada su 2001. godine doneli Akt o okončanju života na zahtev i asistiranom samoubistvu.

Pobornici asistiranog samoubistva u Ujedinjenom kraljevstvu tvrde da oni samo žele omogućavanje umiranja uz asistenciju lekara, po ugledu na Oregon, za terminalno obolele. Ali takvi kriterijumi su sasvim proizvoljni i u sebi sadrže seme za sopstveni dalji razvoj, smatra prof. Finli. U Oregonu je već bilo pokušaja da se redefiniše terminalna bolest kao prognoza života od 12 umesto sadašnjih šest meseci.

Prof. Finli zaključuje da bi bilo mudro učiti na iskustvu drugih umesto na sopstvenim greškama.

Izvor: King’s Fund