Holandija je prva zemlja u svetu koja je legalizovala asistirano samoubistvo i eutanaziju, još 2002. godine. Više od jedne decenije iskustva pokazuje dva trenda: porast zahteva pacijenata i broja slučajeva asistirane smrti, kao i izvesnu kontroverzu kada je reč o specifičnim slučajevima…
-
Foto: Eutanazija i asistirano samoubistvo
Piter Klaski, novinar Irish Times-a, piše da se prvi put susreo sa asistiranim samoubistvom kada je od svojih prijatelja iz Holandije, bračnog para, čuo da idu u bolnicu da posete starog prijatelja jer je odlučio da prekine život jednog nedeljnog popodneva i želeo je da budu tamo.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
On piše da je njima, u 70-im godinama života, sa decom i unučićima, bilo teško da shvate njegovu iznenađenost. Oni su na stvar gledali jednostavno: prijatelj im je oboleo od neizlečive bolesti, imao je bolove, morfijum je sve manje delovao, kraj je bio blizu, i on je odlučio, u razgovoru sa svojim lekarima i porodicom, da preuzme kontrolu u tih nekoliko dana koliko mu je preostalo.
Holandija jeste prva zemlja u svetu koja je odobrila asistirano samoubistvo – uz šest uslova, ali ova procedura i je i dalje pomalo kontraverzna, naročito kada se broj osoba koje su se odlučile da ovako okončaju život duplirao tokom protekle decenije:
- rast od 13 odsto do 4.188 slučajeva u 2012. godini
- 4.829 osoba u 2013. godini
- verovatno preko 6.000 u 2014. godini (još se čekaju konačne statistike).
Doktor Peter Saunders iz Hrišćanskog medicinskog društva (Velika Britanija) ukazuje na ovaj porast kada tvrdi da je nemoguće efikasno kontrolisati eutanaziju.
Naročito sporan detalj jeste pitanje eutanazije u svetlu duševnog zdravlja pacijenata. Naime, samo u 2013. godini, 42 pacijenta sa „ozbiljnim psihijatrijskim problemima“ odabralo je ovakav kraj života, u odnosu na 14 u 2012, i 13 u 2011. godini.
Ovim se bavila i anketa preko 2.500 nasumično odabranih holandskih lekara opšte prakse i specijalista na polju gerontologije, respiratornih bolesti, neurologije, kardiologije, interne medicine, i intezivne nege, koju je sproveo Journal of Medical Ethics.
Na kraju, od 2.269 koji su primili anketu, 1.456 odgovorilo je na sva pitanja (64 odsto). Od njih, 77 odsto reklo je da su bar jednom dobili zahtev pacijenta da sprovedu asistirano samoubistvo, odnosno čak 99 odsto kada je reč samo o lekarima opšte prakse.
Međutim, ono što je posebno karakteristično, 86 odsto lekara odgvorilo je da bi razmislili o tome da pomognu pacijentu da umre, ali samo 34 odsto reklo je da bi razmislilo o ovome u slučaju da je pacijent duševno bolestan, ili u ranim fazama demencije, ili „umoran od života“ (što je formulacija koja je korišćena kao primer u anketi).
Oko 60 odsto onih lekara koji su odgovorili na anketu već je pomoglo nekome da umre, a 28 odsto njih je to učinilo u prethodnih 12 meseci.
Anketa je pokazala i da su stavovi o ovoj temi bili različiti i u odnosu na zdravstveno stanje pacijenta. Na primer, 85 odsto lekara reklo je da bi pomoglo u slučaju smrtonosnog raka, dok je za „druge bolesti organizma“ taj procenat bio oko 82 odsto.
Čak 27 odsto pomoglo bi u asistiranom samoubistvu nekome ko je „umoran od žiovta“, ali samo ako bi uz to imao i „ozbiljno oboljenje“, dok bi 18 odsto pomoglo i ako ne postoje „nikakve druge zdravstvene osnove za patnju“.
Kada je reč o pacijentima sa mentalnim problemima, oko 40 odsto lekara pomoglo bi pacijentu u ranim fazama demencije. Ipak, manji broj bi se odlučio na ovaj korak kada je reč o pacijentima u kasnijim fazama demencije – 33 odsto, čak i kada bi postojao raniji pisani zahtev.
U prethodnim studijama, EMGO Institut za istraživanje zdravlja i nege iz Amsterdama, sproveo je sličnu anketu ali sa konceptom: da li bi se, ili se ne bi, složili sa hipotetičkim „kolegom lekarom“, dok su ovoga puta lekari pitani direktno: šta bi oni uradili?
– Nadam se da ovo pomaže dijalogu između pacijenata i lekara. Anketa pokazuje da asistirano samoubistvo i eutanazija nisu nešto što lekari shvataju olako – kaže doktor Eva Bolt iz EMGO-a, za Irish Times.