Početna Magazin Godine Penzija Ž. Tešić: Penzijski sistem danas – Šta bi trebalo promeniti

Ž. Tešić: Penzijski sistem danas – Šta bi trebalo promeniti

Ž. Tešić: Penzijski sistem danas – Šta bi trebalo promeniti

Osnovna načela na kojima je zasnovan naš penzijski sistem, a koja su pretočena u Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju su:

  • da se obavezno penzijsko-invalidsko osiguranje obezbeđuje na osnovu rada i na osnovu načela uzajamnosti prava na penziju;
  • da se prava stiču i ostvaruju zavisno od dužine i obima ulaganja sredstava za PIO;
  • da sredstva obezbeđuju osiguranici i poslodavci u skladu sa Zakonom i
  • da se sredstva ostvaruju preko Fonda PIO.

Tokom poslednjih 17 godina ova načela su narušavana donošenjem brojnih izmena i dopuna Zakona, nažalost, uvek na štetu penzionera. Možda ni jedna društvena delatnost nije više menjana, razgrađivana i podržavljena kao penzioni sistem.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Svaka promena ili eventualna reforma PIO sistema mora da obezbedi da penzioni sistem ostane obavezan i dobro organizovan u cilju obezbeđivanja pristojnog životnog standarda penzionera, ali da sadrži i obavezne komponente za održavanje prihoda u starosti, na osnovu ranije uplaćenih penzijskih doprinosa. Eventualne promene moraju garantovati dohodovnu strukturu prihoda za stare i stvaranje pretpostavki za dugoročno održivo finansiranje sistema.

Naš autentični penzioni sistem je u osnovi dobar i ne treba ga menjati. Treba ga osloboditi kvazizakonskih rešenja kojima je menjan, otkloniti uočene slabosti i tragati za finansijskom stabilnošću.

Postojeći sistem ne sme se napustiti jer je država garant za isplatu penzija, a dosadašnji doprinosi pod patronatom države su potrošeni. Zbog toga država ima ustavnu obavezu da finansira nedostajuća sredstva. To se ne može smatrati dotacijom, već ustavnom obavezom. Ukoliko bi se preduzele sve mere koje predlažemo za stabilnost sistema, onda bi se obaveze države svele na veoma nizak nivo, a možda i eliminisale.

Razlozi koji se mogu čuti za reformu sistema penzijskog i invalidskog osiguranja – zbog toga što jedan zaposleni izdržava jednog i po penzionera su diskutabilni, netačni, a možda i nemoralni. Mora se shvatiti da su uplaćivana sredstva za penzije privatna štednja, specifičan oblik obligacija što je civilizaiska tekovina. Pa ako je neko ta sredstva potrošio ona se iz nekog izvora moraju namirivati, pogotovu ako je država nametnula i neke druge obaveze PIO fondu, koje mu po prirodi stvari ne pripadaju.

Ovakvi razlozi za reformu koji se navode, izazivaju generacijske sukobe i podele. Slična podela između penzionera je učinjena donošenjem Zakona o privremenom uređivanju načina isplata penzija na one sa penzijama do 25.000 dinara i tzv. „bogate“ iznad tog iznosa.

Najavljenom reformom, odnosno izmenama i dopunama Zakona o PIO morali bi se rešiti sledeći problemi:

1. Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzija

Pre rasprave o sveobuhvatnoj reformi PIO ili o izmenama i dopunama postojećeg Zakona, neophodno je ukinuti Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzija i vratiti usklađivanje penzija dva puta godišnje sa inflacijom i životnim troškovima. Taj zakon je urušio postojeći penzijski sistem, podržavio ga, uspostavio nezakonitost u odnosu na važeći sistemski Zakon o PIO i uneo zbrku u ceo naš pravni sistem.

Ako ne bismo taj zakon napustili pre pristupa bilo kakvim promenama, značilo bi da smo prihvatili nenormalno postojeće stanje kao trajno, zakovali ga, i na takvim osnovama ispočetka tražili nova rešenja, uspostavljajući neki novi kvazisistem.

Mi ne tražimo ukidanje tog zakona samo zbog nezakonitog smanjenja penzija i osiromašenja penzionera, već iz principijalnih razloga, jer se njime dovodi u pitanje opstanak PIO sistema. Naime, nazire se da je to uvod u trajno smanjenje i ujednačavanje penzija uz minimalna periodična povećanja na pr. od pet odsto, i svođenje penzija na socijalnu kategoriju o kojoj brine država. Dakle, uspostavila bi se potpuna kontrola i dalje podržavljenje PIO i njegovo postepeno gašenje, zbog čega smo veoma zabrinuti.

Nema potrebe a i nemoguće je nabrojati posledice koje je Zakon o privremenom uređivanju načina isplate penzija izazvao na pravnom, ekonomskom, socijalnom pa i na moralnom planu, zadirući u imovinska neoutiđiva prava penzionera. O tome, za poslednje tri godine, izjašnjavala se naučna i stručna javnost, napisani su brojni tekstovi, a i međunarodne organizacije koje nas podržavaju su reagovale. Tako se Evropska federacija sindikata penzionera (FERPA) neposredno obratila Predsednici naše Vlade, dajući nam podršku, ali nažalost, bez odgovora.

Nije suvišno napomenuti da je i Ustavni sud svojim Saopštenjem od 25. 2. 2015. godine potvrdio da kod nas penzije predstavljaju svojinu odnosno imovinu penzionera pa onda se prema istoj tako treba odnositi.

Ako je Zakon o privremenom uređivanju načina isplata penzija ostvario svoju misiju doprinosa stabilizaciji što je potvrdio i Fiskalni savet, zašto se ne ukida već nastavlja da se primenjuje, što potvđuje našu sumnju u namere koje se žele postići. Fiskalni savet je u poslednje vreme više puta to ponavljao.

Zar te naše sumnje ne potvđuju i izjave bivšeg ministra Vujovića, da možemo ostvariti pravo na penziju, ali ne i na visinu penzije, na koje niko od zvaničnika nije reagovao? Zar to nije još jedan korak ka rušenju poverenja u postojeći sistem PIO? Osiguranici koji uplaćuju doprinose, a nemaju garancije da će baš oni biti korisnici prava po tom osnovu, odlučuju se za uplatu minimalnog iznosa doprinosa za PIO, zbog toga, bez obzira na povećanje broja zaposlenih, uz sve manju uplatu doprinosa, imaćemo sve manje sredstava u PIO fondu. Zar tako ne sečemo tanku granu na kojoj počiva naš PIO sistem i doprinosimo njegovom sunovratu? Budući penzioneri biće prinuđeni da traže neke druge alternative što može da dovede do formiranja neke vrste piramidalnih fondova i do još jedne obmane, što je već viđeno kod nas.

2. Oduzimanje imovine Fondu PIO

Posebno želimo da naglasimo da bi se eventualnom prodajom banja, lečilišta i rehabilitacionih centara koja su u vlasništvu Fonda PIO, a čija se privatizacija ubrzano priprema od strane Vlade, potpuno urušio sistem PIO i izgubio smisao njegovog postojanja kao društvene institucije. Oduzimanje ogromne imovine koju su generacije stvarale sredstvima doprinosa, penzijski sistem i njegov fond sveli bi se na puku administraciju za izdavanje rešenja za penzije i za distribuciju sredstava između budžeta i penzionera.

Zbog toga tražimo da se pri svakoj eventualnoj promeni u sistemu PIO trajno zaštiti imovina Fonda kao imovina svih penzionera – dakle, privatna imovina data na upravljanje PIO fondu, koja nije ni državna ni javna svojina. Država je obavezna da pomogne Fondu da se osposobi da imovinu stavi u funkciju ostvarivanje dobiti, formiranjem posebne agencije, preduzeća i sl. za gazdovanje tom imovinom.

Zahtevamo hitnu promenu strukture sastava Upravnog odbora Fonda PIO, ukidanje dominacije pri odlučivanju državnih predstavnika u Upravnom odboru Fonda i vraćanje upravljačkih prava vlasnicima kapitala Fondu PIO.

Dvotrećinskim brojem vladinih predstavnika u UO Fonda, uplatioci doprinosa za PIO (oko dva miliona zaposlenih i 1.790.000 penzionera) lišeni su mogućnosti odlučivanja i upravljanja tekućim sredstvima doprinosa i imovinom Fonda, vrednom oko milijardu evra. Veća uzurpacija prava tolikog broja ljudi je nepoznata. To se mora hitno zaustaviti.

Ukinut je i Nadzorni odbor Fonda PIO, valjda da bi Vlada mogla sama sebe da kontroliše u ovoj oblasti.

3. Siromaštvo penzionera

Siromaštvo penzionera je poprimilo takve razmere da se hitno moraju preduzimati mere da se zaustavi i da se takvo stanje što pre prevaziđe. Reforma PIO i novi propisi moraju sadržati mehanizme koji neće dozvoliti dalje osiromašenje i koji će obezbediti uslove da se materijalni položaj penzionera počne brže popravljati.

Sve mere koje su od 2000. godine donošene i svaka promena u sistemu PIO bile su na štetu penzionera. Od odnosa penzija prema prosečnim zaradama koji je iznosio 70 odsto, penzije su svedene na ispod 50 odsto. Napuštena je i tzv. švajcarska formula usklađivanja penzija, a od 2012. godine napušteno je i usklađivanje sa inflacijom. To se nije smelo dogoditi jer je to osnov penzijskog sistema koji čuva vrednost penzije ostvarene prilikom penzionisanja. Penzije su već dugo godina praktično zamrznute. Poslednja povećanja su simbolična.

Obaveznost usklađivanja proizilazi i iz Međunarodne konvencije o osnovnim ljudskim pravima, jer je penzija svojina penzionera i ne može se umanjivati.

Posledice nepoštovanja postojećeg penzijskog sistema i dodatnih mera koje je Vlada usvajala su takve, da danas od 1.740.000 penzionera do iznosa prosečne penzije od 23.800 dinara penziju prima 953.000 korisnika. Preko 450.000 dobija penziju do najnižeg iznosa penzije od 13.656 dinara (pre svega poljoprivrednici), a 95 odsto od ukupnog broja penzionera prima manju penziju od prosečne zarade koja je u 2017. godini iznosila oko 47.300 din. Poslednjih nekoliko godina penzije su izgubile realnu vrednost za oko 10,5 odsto, što je najviše pogodilo penzionere sa nižim primanjima. Penzije su daleko ispod nivoa minimalne potrošačke korpe, koja je oko 60.000 din a 85 odsto penzionera ima penziju ispod tog nivoa, pa kada se podmire svi fiksni troškovi, nedostaje sredstava za preživljavanje, a da ne govorimo o dostojanstvenom životu.

Pored toga, kod nas se malo ili nimalo govori o siromaštvu uopšte, o povećanju socijalne distance između bogatih i siromašnih, o socijalnim nejednakostima koje su veće nego u drugim evropskim državama. Ne govori se o tome da 33 odsto stanovništva u zoni siromaštva spada u kategoriju sa najnižim društveno-ekonomskim i socijalnim položajem, a to su pre svega penzioneri.

Smatramo da su se ipak stvorili uslovi da se odlučnije krene ka izlasku iz ovakvog stanja. Postignuta je makroekonomska stabilnost, skoro da je ispunjen uslov svih uslova MMF-a, da se učešće penzija u BDP-u svede na 11 odsto i dr.

Penzioneri su za postizanje te stabilnosti platili uzetim novcem, kako po osnovu smanjenja penzija, tako i nedobijenim novcem po osnovu usklađivanja penzija, oko 74,58 milijardi dinara ili preko 612,01 miliona evra, za poslednje tri godine.

4. Rasterećenje Fonda PIO

Više od decenije u raspravama o penzijskom sistemu se ističe da PIO fond treba rasteretiti obaveza koje su mu nametnute i koje mu po prirodi stvari ne pripadaju, već doprinose stvaranju utiska da se za penzije izdvajaju ogromna sredstva.

Pre svega, struktura sredstava za penzije mora biti potpuno jasna. Naime oko 75 odsto sredstava za penzije su namenska privatna štednja, koja se obezbeđuje uplatom doprinosa i isplaćuje penzionerima. Drugačijeg karaktera je preostalih 25 odsto, kojima se namiruju troškovi, koje je Vlada svojim autonomnim odlukama ustanovljavala, ali na teret celine sredstava penzijskog fonda. Tako se od ukupnih sredstava za penzije, finansira na primer tuđa nega i pomoć, zdravstvena zaštita na koju odlazi oko 10 odsto sredstava, beneficirani radni staž, penzije borcima oslobodilačkih ratova, nacionalne penzije, te neka invalidsko-socijalna davanja.

Penzijski sistem ne treba da rešava neke druge ekonomsko-socijalne probleme kao što su viškovi radne snage, povezivanje radnog staža bez uplate doprinosa ili sa uplatom na najnižu osnovicu i loš položaj poljoprivrednika, žena i dr. Ima mišljenja da problem 250.000 starijih od 65 godina koji nemaju nikakvu penziju, ako im se uvede socijalna penzija, što je ustvari socijalna pomoć, treba ugurati u postojeći sistem PIO iako nikada nisu uplaćivali doprinos, što se ne može dozvoliti.

Zahtevamo da se izmenama u penzijskom sistemu sve ove obaveze izmeste iz Fonda i finasiraju na drugačiji način, kako je to i bilo u ranijem periodu. Neraščišćeni odnosi omogućavaju manipulacije penzijskim fondom i omogućuju zakidanje sredstava penzionera.

5. Kazneni poeni

Mora se preispitati način stimulisanja radnika da ostanu u radnom odnosu do potrebnog broja godina kao uslova za odlazak u penziju, a najhitnije ukinuti kaznene penale za nedostajuće godine života. Potrebno je sprovesti usaglašene stavove sa Socijalno-ekonomskog saveta od pre skoro dve godine da umesto trajnog umanjenja penzija, kazne ne važe posle 65 godina života.

Surovo je kažnjavati ljude koji su zbog prodaja firmi, stečaja i likvidacije i nemogućnosti da nađu drugi posao, bili prinuđeni da prihvate prevremeni odlazak u penziju, i koji su duže vreme pre toga primali minimalne plate čekajući rešenje problema u svojoj firmi.

Uostalom, znamo da je penzionisanje bio način za rešavanje problema tehnoloških viškova već duži vremenski period, način koji su državni organi izdašno koristili.

6. Održivost sistema

Veoma bitno pitanje je kako finansijski stabilizovati PIO sistem, obezbediti njegovu održivost i postepeno smanjivati zavisnost od budžeta.

Svetska banka, analizirajući naše stanje, svojevremeno je izjavljivala da indeksacija penzija sa troškovima života a kasnije i sa zaradama, podizanje starosne granice za odlazak u penzije, kazneni penali za prevremeni odlazak u penziju i sl. neće biti dovoljni i da se moraju potražiti dodatni izvori finansiranja. Takođe je govoreno da treba voditi računa da penzije ne padnu ispod 50 odsto od prosečne zarade.

Podizanje stope doprinosa verovatno je neprihvatljivo. Svetska banka je sugerisala: ako već ne možete ići prema PDV-u, prema indirektnim porezima, prema doprinosima, onda možete ići prema pravima, ka imovini. To je svakako prihvatljivo, jer imamo jake argumente za takav pristup.

To znači da treba prići kreiranju jednog instrumentarija koji bi dao mogućnost penzijskom fondu da participira u javnim preduzećima, javnim dobrima, gradskom građevinskom zemljištu, a posebno imamo u vidu deo prihoda koji se ostvaruju za korišćenje prirodnih resursa kao (rudnih, izvora voda, šumskih, mineralnih i sl).

Smatramo da bi ovakav pristup bio prihvatljiv i pravičan, jer poznato je da je sredstvima PIO fonda izgrađen veliki broj značajnih objekata koje danas koriste svi naši građani a koji bi po osnovu renti ili na druge načine mogli da prihoduju.

Država je za pokriće svojih deficita jednostavno sva sredstva Fonda prelila u budžet i potrošila, a da bilans tih međuodnosa niko nije izveo.

Zar to ne bi bio pogodan način da se ta sredstva počnu vraćati penzionerima, jer bi se ona kao javni dug mogla reprogramirati i vratiti, jer su to obligacije nastale po osnovu privatne svojine?

Uz redovnu kontrolu uplate doprinosa, svođenjem sive ekonomije na prihvatljiv nivo, oporezivanja bogatstva, mogli bismo obezbediti finanijsku stabilnost sistema PIO. Očekujemo da bolji poznavaoci ovog problema daju svoja mišljenja.

7. Fond solidarnosti

Neki zagovornici reforme PIO sistema u cilju njegove održivosti predlažu formiranje tehničko-tehnološkog fonda solidarnosti koji bi novcem punile velike firme s ogromnim profitom a malim brojem zaposlenih, jer je radnike zamenila robotika, elektornika i savremene tehnologije. Zaboga, raste broj penzionera a smanjuje se broj zaposlenih, pa ko će onda izdvojiti u penzione fondove ako ne ove firme?!

U ovom trenutku, ova ideja koju želi da primeni Francuska, za nas je nerealna, neprihvatljiva, čak i kontraproduktivna.

Stanje naše privrede i tehnologije je u odnosu na Evropsku uniju na veoma niskom nivou. Veoma mali broj firmi koristi inovativne tehnologije, a pogotovu robotiku, na osnovu čega bi mogle smanjivati broj zaposlenih. Zbog toga ovo malo firmi koje su pioniri na tom putu, treba pomagati i čuvati, „kao malo vode na dlanu“, i ne sprečavati ih dodatnim izdvajanjem sredstava i to za penzionere, pa penzionere i na ovaj način unižavati.

Treba znati da se ekstra profit kod nas ostvaruje na drugačiji način, na surovoj eksploataciji veoma stručne radne snage sa niskim zaradama, na poslovanju u sivoj zoni i sivoj ekonomiji, izbegavanju uplate doprinosa, zakidanjem prava radnika, isplatama dela zarada u kešu na ruke, neplaćanjem carina itd. Prema nekim procenama, preko 800.000 radnika radi na crno a oko 700.000 radnika radi za minimalnu zaradu. Na tome naši kapitalisti stiču svoje bogatstvo. Pa hoćemo li ih i dalje štititi? Zašto ne uvedemo imovinske karte (ne socijalne karte), utvrdimo imovinu i njeno poreklo, oporezujemo bogatstvo i na toj osnovi formiramo tzv. „fondove solidarnosti“, a ne stukajmo one koji su okrenuti prema budućnosti. Na taj način ćemo „uznemiriti“ samo do 10 odsto bogatih i ekstra bogatih, dok 90 odsto jedva sastavlja kraj s krajem, a 33 odsto živi u siromaštvu.

8. Organizacije penzionera

Za stanje i položaj penzionera, danas veoma veliku odgovornost i krivicu snose i postojeće penzionerske organizacije. One su usitnjene, neujedinjene, zatvorene u svoje okvire, a ukoliko su aktivne, bave se tekućim svakodnevnim problemima svojih penzionera. Rukovodstva većih penzionerskih organizacija, koja bi po svojoj brojnosti trebale biti reprezentativne, oportunistički su se ponašale, podržavajući mere nadležnih ministarstava, zapostavljajući osnovna sistematska pitanja i životne probleme penzionera.

Dobro je poznata ona parola: „Moramo podržati smanjenje penzija danas da bi ih sutra uopšte imali“. Tako su penzioneri dovedeni u poziciju da naspram sebe imaju i državnu pa i vrhovnu sudsku vlast, pa ne mogu da ishoduju ni poštovanje Ustava ni Zakona. Penzioneri su na margini društvenih zbivanja. Na njihovu inicijativu se ne odgovara, niti se uzimaju u razmatranje ali se zna reći „imaćete penzije, nikada veće“. Nas nije imao ko praktično da zaštiti pa su se nametala rešenja kojima je menjan sistem PIO a na štetu penzionera po nahođenju Vlade.

Zbog toga penzioneri treba da raščiste sa organizacijama koje su ih loše vodile, da pokušaju da rekonstruišu postojeće veće penzionerske organizacije i da ih vrate na svoje programske ciljeve i zadatke, a zatim da formiraju jedinstven front, savez, federaciju penzionerskih organizacija.

Mislim da za to imamo potencijale i uslove. U Srbiji postoje brojna udruženja penzionera pojedinih delatnosti, zatim udruženja brojnih preduzeća, bez obzira da li rade ili su ugašena, Udruženja pri nekim sindikatima pa i političkim strankama, udruženja invalida rada, malih akcionara, akcijaša, klubovi penzionera, gerontološko društvo i sl. Sve te organizacije bi se mogle udružiti, objediniti u realizaciju nekoliko zajednički utvrđenih ključnih penzionerskih pitanja. Pri tome, njihova autonomija i samostalnost ne bi se dovodila u pitanja, ali bi se obezbedilo artikulisanje stavova i opredelenja u jedinstven stav na višem nivou, podupreti brojnošću i masovnošću članstva.

Želimo da istaknemo da Udruženje sindikata penzionera Srbije i Udruženje sindikata penzionisanih vojnih lica Srbije imaju odličnu saradnju sa Savezom penzionera Vojvodine, da imamo identične stavove i indentične aktivnosti i da smo se jedino mi borili za interese penzionera poslednjih nekoliko godina. Doduše, jedan broj lokalnih organizacija Saveza penzionera pa i PUPS-a, podržava našu aktivnost.

Penzionerima veoma smeta razjedinjena, rascepkana i posvađana sindikalna scena u Srbiji i to što problemi penzionera nisu u fokusu interesovanja oficijelnih sindikata. Za poslednjih pet godina od formiranja sindikata penzionera, nije nam poznato da je ijedna sindikalna centrala na svom dnevnom redu imala bilo kakav problem penzionera, sem usputnog pominjanja da smo u teškom položaju. Jedino se Savez samostalnih sindikata Srbije angažovao na ukidanju kaznenih bodova penzionerima koji odlaze u prevremenu penziju. Neverovatno, a radi se o njihovom položaju sutra, kao budućih penzionera.

Za razliku od nas, u Evropskoj uniji borbu za penzionerska prava vode oficijelni sindikati, uz pomoć sindikata penzionera.

No, nadamo se da će i kod nas doći do promene stanja. Nadu nam daje to što smo ovu Tribinu organizovali zajedno sa SSSS kao i raspravu u decembru prošle, 2017. godine, povodom najavljene privatizacije banja, takođe zajedno sa sindikatom „Nezavisnost“, Udruženjem RH centara i Udruženjem banja Srbije.

Živomir Žika Tešić,
Predsednik programskog saveta USPS

Uvodno izlaganje na Tribini „Reforma sistema penzijsko-invalidskog osiguranja u Srbiji“ koja je održana 14. maja 2018. godine u Domu sindikata u Beogradu