Veći broj starih u društvu znači i veći broj (novih) starih kriminalaca uz one na dugogodišnjim robijama, pa zatvori postaju svojevrsni domovi za stare koji nisu predviđeni za tu ulogu. Zato se predlaže uvođenje „gornje“ granice za procesuiranje i zatvaranje kriminalaca slično onoj koja važi za maloletnike…
Sa povećanjem broja starih i produženjem životnog veka ljudi, u porastu je i broj starijih kriminalaca od koji su neki već u zatvoru, neki su (potencijalni) povratnici, a neki pod se pod stare dane odlučuju na obično izbegavanje zakona ili klasični kriminal.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Velika Britanija je jedna od zemalja koja se sreće sa ovim problemom, pa Andrew Katzen, advokat u oblasti krivičnog prava i građanskih sloboda iz kancelarije Hickman & Rose, postavlja pitanje:
– Ako su kognitivne sposobnosti starih uporedive sa onim kod dece, treba li da se postavi gornja granica za krivičnu odgovornost na sličan način na koji postoji za maloletnike?
U Britaniji su zatvorenici stariji od 60 godina zatvorska populacija čiji udeo je sve veći. Samo tokom poslednjih 10 godina, njihov broj se udvostručio. Tako je u martu 2014. godine u Britaniji bilo 102 zatvorenika od preko 80 godina i pet zatvorenika starijih od 90 godina.
Glavni problem je u tome što većina starijih zatvorenika pati od hroničnih bolesti, ili su osobe sa nekim oblikom invaliditeta. Sa druge strane, zatvori su mahom projektovani za mlade i sposobne ljude:
- zatvori imaju više spratova i nemaju liftove
- vrata su uska, često imaju pragove i ne može da prođe bolnički krevet
- režim ishrane, fizičkih aktivnosti i drugo teško je izdržljiv za starije osobe
- samoposluživanje i nošenje tacni sa hranom
- održavanje higijene, pranje rublja, itd.
Ponegde se uvodi sistem uparivanja starijeg i mlađeg cimera radi ostvarivanja malo višeg stepena nege za starijeg zatvorenika, ali ovakav model otvara ogroman rizik za zlostavljanje starih.
Posebno je velik problem zdravstvene zaštite starijih zatvorenika. U Britaniji oni uopšte nisu deo zdravstvenog sistema države (NHS), pa u zatvor odlaze bez zdravstvenog kartona prema kom bi mogle da se prate hronične bolesti. To ugrožava kontinuitet lečenja, koji je ionako ugrožen u zatvorskom „paralelnom“ sistemu zdravstvene zaštite.
Na primer, mnogi zatvorenici ističu da zdravstvenu negu mogu da dobiju tek na sopstveno snažno insistiranje, za koje starije osobe uglavnom nemaju fizičke i mentalne snage.
Sve ovo dovodi i do psihičkih problema, počev od depresije pa nadalje. To nije samo humanitarni već i dodatni ekonomski problem.
Zatvaranje starih predstavlja veoma skup poduhvat. Stariji zatvorenici koštaju građane tri puta više nego mlađi.
Na primer, u Velikoj Britaniji, od 9,4 miliona funti koliko se godišnje troši na zdravstvo u zatvorima, samo dva miliona ide za one mlađe od 50 godina. Kada se visina troškova uporedi sa realnim sposobnostima 70 ili 80-godišnjaka da ponovi zločin, računica je jasna.
Povremeno praćenje zatvorenika koji su izvršili teža krivična dela ranije u životu, i koji bi bili pušteni na uslovno ili u kućni pritvor, bilo bi daleko jeftinije u svakom smislu.
I drugde u svetu se prepoznaje ovaj problem. Penzin je pisao o problemima starijih zatvorenika u Americi ili na Novom Zelandu:
U SAD je, na primer, 2011. godine Luizijana odobrila zakon koji neagresivnim zatvorenicima starijim od 60 nudi saslušanje u vezi sa dobijanjem pomilovanja.