Tragična smrt bračnog para na Voždovcu – odgovornost društva

Srpsko udruženje za Alchajmerovu bolest reagovalo je na izveštavanje medija o smrti bračnog para na Voždovcu. Tragična smrt dvoje starih nije razlog da se okrive komšije, već da se društvo pokrene i pruži adekvatnu pomoć osobama sa demencijom i njihovim neformalnim negovateljima.

U Beogradu, u stanu u zgradi na opštini Voždovac, sredinom oktobra meseca 2020. godine nađena su tela supružnika Danice (83) i Jovana (80) Petrović. Preminuli su u kratkom periodu jedno za drugim. Nema tragova nasilja. Nije, još uvek, utvrđen sled događaja, ali se, sudeći prema navodima iz medija, pretpostavlja da je jedna smrt vodila drugoj.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Mediji su, naime, preneli, da se Jovan sam brinuo o svojoj supruzi koja je patila od demencije i bila teško pokretna nakon operacije kukova. Sam Jovan je bio srčani bolesnik. Iznete su pretpostavke da, ako je Danica prva preminula, Jovanovo srce nije moglo da izdrži taj šok, ili Danica nije mogla da shvati šta se desilo, ako je Jovan umro pre nje, i preminula je od gladi, sama pored supruga i negovatelja čiju smrt nije znala da prijavi, a možda ni da prepozna.

Saopštenje Srpskog udruženja za Alchajmerovu bolest povodom smrti bračnog para sa Voždovca

Bračni par Petrović nije živeo izolovan, van naselja. Živeli su u glavnom gradu, u višespratnici koja vrvi od ljudi, kako je istaknuto u medijima. Komšije i dobri komšijski odnosi jesu važni. Oni, međutim, nisu ključni. Prebacivanje fokusa na komšijske odnose skreće pažnju sa suštine problema – osobama obolelim od demencije i njihovim negovateljima potrebna je pomoć države.

U Srbiji, usluge socijalne zaštite u lokalnim zajednicama za obolele od demencije i za njihove neformalne negovatelje ne postoje. A neophodne su za život dostojan čoveka. Demencija je bolest koja utiče ne samo na obolelog nego i na čitavu njegovu porodicu, naročito na neposrednog negovatelja.

Da bi se pomoglo ovim ljudima, kojih je sve više, potrebna je organizovana pomoć društva. Otvaranje dnevnih centara za dementne osobe, kao i predah smeštaja i savetovališta za negovatelje omogućilo bi mnogo bolju brigu o obolelom, ali i očuvanje ili sprečavanje daljeg urušavanja zdravlja negovatelja.

U svetu je prepoznato da za lečenje obolelih od demencije nije dovoljna samo terapija lekovima. Pomoć neformalnim negovateljima je od presudnog značaja. Osnažen i podržan negovatelj lakše i duže može da brine o svom obolelom bližnjem. Jer briga o osobi oboleloj od demencije crpi sve resurse čoveka: ne samo materijalne, već i zdravstvene. Takvom čoveku je pomoć više nego potrebna.

Pokretnoj ili nepokretnoj – osobi sa demencijom je neophodna neprekidna nega

Dementna osoba, na primer, ako je pokretna, u kasnijim fazama bolesti može početi da „beži“ iz doma, da luta. Neformalni negovatelj je prinuđen da bdije nad svakim pokretom obolelog. Njegovo vreme postaje vreme dementne osobe. Pokretnoj dementnoj osobi komisija ne odobrava pravo na naknadu za tuđu negu i pomoć baš zato što je pokretna.

Ako je, pak, nepokretna, dementna osoba mora da bude dodatno negovana. Pelene za obolele od demencije Fond zdravstvenog osiguranja plaća samo u izuzetnim slučajevima i to samo po jedan paket mesečno.

Ovo je samo jedan od niza aspekata o kojima se mora voditi računa kada je u pitanju briga o dementnoj osobi i njena nega. Samo jedan od problema sa kojima se suočavaju neformalni negovatelji.

Odgovornost celog društva za brigu o dementnoj osobi

Ni dementne osobe, ni njihovi neformalni negovatelji ne smeju biti prepušteni sami sebi. Demencija je bolest koja zahvata sve veći procenat stanovništva. Moramo se sa njom suočiti zajedno. Moramo pružiti pomoć – kroz organizovanu socijalnu zaštitu – i obolelom i njegovom negovatelju.

Prebacivanje pažnje na komšijske odnose u velikom gradu u ovakvim slučajevima ne pomaže. Hajde da pretpostavimo da su komšije bračnog para Danice i Jovana Petrović dobri ljudi i brižne komšije. Zar je toliko neshvatljivo da nisu odmah shvatili da Petroviće ne viđaju? Koliko nas viđa, češće od dve nedelje, u užurbanom gradu kao što je Beograd, i najbliže prijatelje?

Tragedija kao što je ova ne treba da nas usmeri ka izražavanju uopštenih opservacija o otuđenosti ljudi u velikom gradu, već da nas podstakne da se zajednički izborimo za adekvatno pružanje socijalne zaštite građanima ove zemlje.

U ime Srpskog udruženja za Alchajmerovu bolest,

Mr Nadežda Satarić, predsednica UO SUAB
Doc. dr Smiljana Kostić, članica UO SUAB

Više o Srpskom udruženju za Alchajmerovu bolest možete pročitati u tekstu:

FB stranaSrpsko udruženje za Alchajmerovu bolest – SUAB