Pesma sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja putopisna pesma“.
Slušam kako vetar piri
usred noći pune sjaja,
pa ja budan osluškujem
glas iz moga zavičaja.
Kad proleće stigne u moj kraj
i okiti brda i doline,
vetrovi mi šapuću u tami:
Što se sjaji, nane, gore u planine?
A kad letnja rumen zarumeni
i kad suton klone niz doline,
ja sedim i slušam žetvarke devojke:
Sl’nce se slaga da zajde
preko ridine, padine.
Jeseni dođu sa žutim lišćem
i padne veče sumorno i sneno
pa mesec kani sjajanu zvezdicu:
Anđelin devojče, što si nažaleno?
Zime su bile duge i snežne,
kraj ognjišta igralo se kolo
i pevalo sve do zore rane;
K’t će da dojdeš, bata Kole,
k’t će da dojdeš, Nikolo?
Ja i ove noći sanjam
rodno selo, kuću i dolinu
i jednu pesmu iz mladosti moje:
Marko kosi travu detelinu.
Ja i ove noći čujem
tvoje pesme poj,
Pčinjo moja, rodni dome moj!
Putevi nas odvedoše davno
pa ja nisam video te dugo;
čuvaću te u snovima svojim,
Pčinjo moja, i srećo i tugo!
I neka Pčinja mirno teče,
i ovu noć, i ovo veče,
i sa mog srca odane tugu,
jer srce je moje ostalo na jugu.
Tomislav Milković, Grocka
Fotografija: Crkva Presvete Bogorodice sa bloga Krmikovac