Mario Reljanović, stručnjak za radno pravo, smatra da predložene izmene Zakona o sezonskom radu sadrže norme koje „ne znače ništa“. Nacrt zakona ne donosi poboljšanje prava „sezonaca“. Prenosimo intervju koji je Reljanović dao za portal „Mašina“.
Najavljene izmene Zakona o sezonskom radu ušle su u novu fazu. Menja se ime ovog zakona i proširena je radna grupa koja radi na njegovom nacrtu. Sem tih promena, suština zakona oko koje je bilo najviše sporenja između sindikata i stručnjaka za radno pravo s jedne strane i predlagača s druge strane, ostaje ista.
Nacrt Zakona je Ministarstvo za rad predložilo radnoj grupi. Budući zakon bi mogao da se zove „Zakon o radnom angažovanju na određenim poslovima u skladu sa povećanim potrebama poslodavca“. Izmene Zakona o sezonskom radu će poslodavcima omogućiti da angažuju domaće i strane radnike u više privrednih grana po izuzetno fleksibilnim uslovima koji, samim radnicima, ne garantuju puno prava.
Marko Miletić sa portala „Mašina“ razgovarao je o nacrtu ovog zakona sa Mariom Reljanovićem, profesorom sa Instituta za uporedno pravo.
***
Marko Miletić: Uzimajući u obzir da je Zakonom o radu, kao i Zakonom o agencijskom zapošljavanju, već regulisano kratkoročno zapošljavanje, koja bi bila svrha ovog novog zakonskog predloga?
Mario Reljanović: Zakon se piše radi regulisanja povećanih potreba poslodavca za radnom snagom, a ta potreba je već regulisana Zakonom o radu i to na sasvim zadovoljavajući, klasičan način koji postoji u svim državama sveta – kroz rad u radnom odnosu na određeno vreme. Član 37. Zakona o radu predviđa da ugovor o radu na određeno vreme može da se zaključi „za zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom ili izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja tih potreba“. Čemu onda ovaj zakon služi, kada reguliše nešto što je već uređeno?
Svrha je, naravno, da se u određenim delatnostima svi zaposleni prebace u režim radno angažovanih van radnog odnosa, da se tako učine ranjivim i jeftinijim za poslodavca. Koliko se ide daleko u tom besmislu govori i činjenica da se ovim zakonom u odnosu na neka prava „simulira“ radni odnos, dakle uređuju se pojedina prava u daleko više detalja nego u zakonu kojim su uređeni takozvani sezonski poslovi, čak i položaj radno angažovanih lica u oblasti socijalnog osiguranja što je prvi put da se tako nešto čini.
Ali to ništa ne znači, jer su osnovna prava koja se odnose na koštanje takvog radnika postavljena suprotno Zakonu o radu – osim garantovane minimalne cene rada po radnom času, nema drugih pokazatelja ravnopravnosti sa zaposlenima. Naprotiv, odsustvo nekih prava (nema uvećane zarade ni po jednom osnovu, za svaki radni čas se isplaćuje ista naknada na osnovu člana 21. nacrta) čini ove radnike potplaćenom radnom snagom koja je svakako prekomerno radno eksploatisana.
*
M.M: Koja prava bi ovaj zakonski predlog doneo radnicima i radnicama?
M.R: Postoje norme koje ne znače ništa. Na primer, kaže se da radno angažovana lica imaju pravo na nepristrasno rešavanje sporova – šta to znači? Ona nemaju mogućnost da pokrenu radni spor jer nisu zaposlena, a u običnoj redovnoj parnici ne mogu zaštiti nijedno pravo po osnovu rada, pa je tako cinično stavljati u zakon takvu odredbu.
Članom 27. nacrta je „razrađeno“ ovo pravo kojim je faktički priznata mogućnost radniku: da se obrati Republičkoj agenciji za mirno rešavanje radnih sporova, što je praktično nikakav „poklon“ imajući u vidu neefikasnost i slabu uređenost rada ove Agencije; i da zatraži pisano izjašnjenje od poslodavca za prekid radnog angažovanja ili druge mere koje ga dovode u nepovoljniji položaj – što je posebno cinično rešenje jer sa tim pisanim izjašnjenjem bukvalno ne može ništa da uradi u nekom daljem postupku zaštite svojih prava.
*
M.M: U prethodnom periodu se često pominjala mogućnost lakšeg angažovanja stranih radnika kao razlog za donošenje izmena ovog zakona. Kako tebi to izgleda?
M.R: Jedna od osnovnih svrha donošenja ovog zakona otkriva se u članu 6. stavu 4. nacrta, kojim je predviđeno radno angažovanje stranih državljana: „Stranac kome u skladu sa viznim režimom za ulazak u Republiku Srbiju nije potrebna viza može da se radno angažuje na poslovima u skladu sa ovim zakonom, bez obaveze pribavljanja dozvole za rad stranaca u skladu sa zakonom kojim se uređuje rad stranaca, za vreme dok kratkotrajno boravi u Republici Srbiji u skladu sa propisima kojim se uređuje boravak stranaca.“
Ovo je verovatno najskandaloznije rešenje u nacrtu, budući da se njime u potpunosti derogiraju Zakon o strancima i Zakon o zapošljavanju stranaca, odnosno procedura za dobijanje radne dozvole za strance. Time se ozakonjuje sistem rada na crno stranaca iz 95 zemalja iz kojih je moguće ući u Srbiju bez vize, a među kojima su i destinacije sa kojih tradicionalno dolaze radnici-imigranti (kao što su Indija i Turska). Rad na crno ovih lica je prisutan u ogromnoj meri u poslednje vreme, o čemu nas je izvestila i inspekcija rada u više navrata.
Imajući u vidu da su stranci uglavnom zaticani bez radne dozvole na poslovima građevine, i to na infrastrukturnim objektima za čije je radove država plaćala privatnim kompanijama, ovo praktično znači ozakonjavanje nezakonite prakse koja je do sada postojala.
Tako nešto je sasvim nemoralno rešenje, a čini se da će dovesti i do daljeg urušavanja standarda bezbednosti iz zaštite na radu, koja je ovim zakonom samo nominalno rešena i koja neće moći da bude pravilno kontrolisana u slučajevima masovnog angažovanja stranaca, da ne pominjem komplikacije u vezi sa sukobom ovog zakona sa drugim zakonima.
*
M.M: U nacrtu zakona je u velikoj meri razrađen deo koji govori o digitalnom prijavljivanju i odjavljivanju radnika i radnica. Ranije je bilo dosta kritika zbog nepostojanja pisanog ugovora, sada predlagač uvodi informacione sisteme kao zamenu.
M.R: Nije sasvim jasno čemu služi paralelna evidencija o ovim radnim angažovanjima, zašto se ne koristi Centralni registar obaveznog socijalnog osiguranja? Meni se čini da ne postoje razlozi za uvođenje informacionog sistema Poreske uprave, pored funkcionalnog CROSO – trebalo bi obratiti pažnju na obrazloženje ove odluke, ako ga uopšte bude.
Konačno, postavlja se pitanje kako će desetkovana inspekcija rada nadzirati primenu ovih komplikovanih pravila, naročito kada je reč o dužini trajanja rada u kontinuitetu ili u toku jedne kalendarske godine. Sasvim je sigurno da ovim zakonom neće biti rešen problem koji je naveden kao primarni osnov za njegovo stvaranje (mada se sada gotovo više ne pominje) – a to je rad na crno, kao i da će zloupotrebe u primeni zakona biti ogromne.
*
M.M: Da li u nacrtu zakona nalaziš neke pogodnosti za radnike i radnice?
M.R: Da napomenem i jedno pozitivno rešenje iz člana 24. Lepo je što se zakonopisac setio da sačuva neka od socijalnih prava radnika koji radi u ovom režimu. Indikativno je međutim da sva ta davanja idu na teret države, dakle ne zalazi se u interese poslodavaca koje ništa ne košta održavanje ovih prava njihovih radnika.
Razgovor je vodio Marko Miletić, urednik portala Mašina
sa koga i preuzimamo ovaj članak
Izvor: Mašina
Fotografija: Lisa Kristine