Električno osvetljenje, i rad u fabričkim halama nezavisno od godišnjeg doba i vremenskih prilika omogućili su i rad u tri smene, tokom cele godine. Borba je mogla da počne…
Prvih decenija industrijske revolucije život i rad radnika (muškaraca, žena i dece) u fabrikama i rudnicima uglja koji je pokretao celu privredu, nije se puno razlikovao od života i rada galiota, robova veslača na rimskim galijama.
Tokom druge polovine 19. veka uslovi rada su donekle „normalizovani“, minimalna starosna granica radnika je podignuta, a radna nedelja iznosila je oko 60 časova. Odvajanje stanovništva od zemlje i migracija ka gradovima stvorila je dovoljno radne snage, pa su poslodavci mogli da diktiraju cenu i uslove rada bez posebnih ograničenja.
Čak je i razvoj tehnologije išao na štetu radnika: morali su biti isplativiji od mašina koje bi mogle da zamene njihov rad, ali su takođe morali neprekidnim radom da isplate veoma velika ulaganja u industrijska postojenja kako bi fabrika bila rentabilna.
Dodatno, električno osvetljenje, i rad u fabričkim halama nezavisno od godišnjeg doba i vremenskih prilika omogućili su i rad u tri smene, tokom cele godine. Borba je mogla da počne…