Prvo mesto u kategoriji “Najbolja ženska putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Svi smo mi putnici, od svog rođenja. I svako od nas ima svoju, dužu ili kraću stazu kojom putuje kroz život. I na toj stazi srećemo i upoznajemo mnoge različite predele i ljude. Čoveka stalno nešto goni napred. Put u novo i nepoznato ima posebnu draž! U mladosti jurimo krupnim koracima, kasnije je naše putovanje odmerenije, sa čestim zastajkivanjina i još češćim vraćanjima.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Kao što nama drage ljude želimo da vidimo ponovo i nikad nam s njima nije dosadno, tako i predele koji su nam se dopali, posećujemo iznova i ponovo uživamo u njima kao i prvi put.
Rado se sećam mnogih mesta na kojima sam do sada bila, ali jedan od svih tih predela je na mene ostavio poseban, rekla bih, neizbrisiv utisak. To je Vlasina.
***
Vlasina je visoravan u jugoisočnoj Srbiji. To je područje koje okružuju planine Čemernik, Vardenik i Gramada. I kraj i predivna reka Vlasina i grad Vlasotince nose ime po stočarima Vlasima koji su tu nekada napasali svoja stada.
Biser ovog kraja je ipak Vlasinsko jezero koje, iako nastalo veštačkim putem, po svojoj lepoti može da se meri sa najlepšim prirodnim jezerima. Nalazi se na visini od 1200 metara, a vodom iz njega se napajaju četiri hidrocentrale na reci Vrli. Na mestu jezera nekada je bilo veliko Vlasinsko blato.
Brojne su legende vezane za to blato. Jedna je o čudovištu, Vlasinskom biku, čija je rika iz blatnih dubina, izazivala strah i trepet kod meštana. Njega su krivili da je progutao mnogo stoke iz okolnih mahala. U vreme prvog svetskog rata uz njegovu stravičnu riku je u blato propao čitav bugarski, neprijateljski, konjički puk. Bugarski vojnici pojureni sa padina Čemernika od oslobodilaca, nisu ni sanjali šta ih čeka u naizgled lepoj, travnatoj dolini.
Stari Vlasinci su govorili da je rika iz jezera uvek najavljivala značajne dogadjaje za Srbiju.Vlasinska neman je navodno prestala da se pojavljuje kad je napravljena brana.
***
I brana na jezeru je posebna, potpuno zatravljena na spoljašnoj strani, napravljena je od oko 300 hiljada kubika zemlje i trebalo je da ona zauzda reku Vlasinu, koja je pre nastanka jezera vijugala po vlasinskom blatu, ali ona se izmigoljila, pojavila se opet ispod brane, majušna, prvo kao potočić, a ubrzo zatim, samo posle stotinak metara u svoj svojoj lepoti i snazi.
Punjenje jezera je završeno 1954. godine. U njega utiče 5-6 reka sa više desetina pritoka. Zanimljiva je Lisinska reka koja je pripadala Egejskom slivu, ali je posle izgradnje brane i stvaranja Lisinskog jezera, ova voda, posebnim kanalom dovedena do Vlasinskog jezera, te tako usmerena u Crnomorski sliv.
Vlasinsko jezero je dugačko 12 km, široko oko 3 km, a najveća izmerena dubina je 35 m. Specifična klima, zbog jezerske vode okružene planinama, čini da se često u toku jednog dana smene tri godišnja doba, ali to čoveku ni malo ne smeta.
Jedina dva stalna ostrva na jezeru, Stratorija i Dugi del, bogato su obrasla šibljem i drvećem. Naročito mnogo ima bele breze i prepuna su ptica.
Stratoriju su ljudi odavno prekrstili u Ptičje ostrvo, jer je ono pravo stecište raznih ptica, među kojima ima i vrlo retkih vrsta. Sve krošnje drveća na njemu su načičkane gnezdima, po tlu se nalazi debeo sloj sasušenog ptičjeg izmeta i još izdaleka se čuje nesnosna graja iz hiljadu grla.
***
Iz Niša se do jezera može doći sa dve strane, preko Vladičinog Hana i Surdulice, do Promaje, gde je početak jezera, pa se ide duž zapadne obale jezera ka brani gde je kraj jezera, ili se ide preko Vlasotinca i Crne Trave, uz reku Vlasinu, pored brane, pa onda opet duž jezera istim onim putem, samo u suprotnom smeru.
Meni i mojoj porodici je najviše prijalo kad napravimo puni krug. U dolasku bismo išli recimo preko Crne trave, i žurili da pobegnemo od naše drage, ali pomalo dosadne ravnice. Zastajali bi samo na par mesta, da se osvežimo hladnom, planinskom vodom sa usputnih česama, a ja sam se već opijala pogledom na nepregledne padine i proplanke brežuljaka, obrasle raznobojnim cvećem.
Bili smo nestrpljivi da što pre stignemo i uskoro bi počelo nadmetanje ko će prvi od nas ugledati zazelenelu branu na jezeru, što je ujedno značilo da smo stigli, jer od brane do našeg kampa je trebalo samo 5 minuta vožnje. U odlasku bismo se vraćali preko Surdulice…
***
Poslednji put sam na Vlasini bila pre četiri godine, i to na samo jedan dan. Tog lepog avgustovskog jutra suprug i ja smo odlučili da na Vlasinu idemo preko Surdulice. Stari volvo koji nas je godinama verno šetao po našoj lepoj zemlji, kao da je prepoznao put.
Podsetio se kako se nekada trebalo izboriti sa petnaestak dobrih serpentina, pod punom kamperskom opremom. Grabio je putem, dok su nas raskošno zelenilo i predivni vidici vukli napred. Dok smo ranijih godina išli sa decom, znalo se, da čim vidimo prve krovove Promaje, počinje takmičenje ko će prvi kroz granje borova ugledati jezero.
Na rasksnici kod nje izađosmo iz kola da protegnemo noge i nadišemo se čistog vazduha. Na uzvisini, postavljena između planinskih prevoja, uvek je izložena prijatnom ćarlijanju vetra, pa je valjda po tome i dobila ime – Promaja.
Na raskrsnici, sa desne strane, odmah uz put, meštani izneli sveže ubrane borovnice i jagode. Taj put vodi na istok, prema selu Vlasina Okruglica i dalje preko Božice ide ka Bugarskoj.
***
Na oniskoj terasi obližnje kafanice ispijamo tog dana našu prvu vlasinsku kafu, a razgovorljivi vlasnik nam donosi borov med i po čašu hladne vode. Davno poznati miris trava i šumskog cveća nam se uvlači u nozdrve.
A onda volvo s radošću, lagano, uživajući, pođe od raskrsnice ulevo, dobro poznatim putem, duž jezera. Sa leve strane puta su padine, brežuljci, brda, a u daljini se vide visovi okolnih planina. Sa desne, negde uži, negde širi, travnat zeleni pojas, povremeno prošaran borovom šumom, lagano se spušta sve do obale jezera.
Prolazimo pored malog poluostrva na kome se nalazi ribarski kamp, posle koga sledi drugo, gusto pošumljeno, najveće poluostrvo na jezeru, Bratanov Del.
Na više mesta pored puta su postavljene lepe drvene senice sa klupicama, za izletnike i šetače. Panoramsku vožnju prekidamo da bi popili po gutljaj kafe iz termosa u Hadži Zamfirovom letnjikovcu, na samoj obali. On lepo izgleda iako još nije završen i čini tek početak Zone grada koji će se graditi na uzvisini iznad puta.
***
Posle kraće vožnje smo svratili na poluostrvce koje smo mi ljubitelji Vlasine nazvali Niski borići. Pešice smo prešli preko drvenog mostića i vijugavim šumskim puteljkom, dok su nas jurile grane divljih kupina, izašli na poljanu pored jezera.
Na zaravni su deca veselo jurila za loptom. Jedna žena je sa čaršava skupljala osušene pečurke, dok je druga vešala na kanap, vezan između dva bora, buketiće majčine dušice i kantariona. U šumici, u prirodno načinjenim zaklonima, zgurilo se nekoliko šatora.
Prepoznali smo prazno mesto gde su godinama naši prijatelji postavljali svoj zelenkastožuti šator. I oni, kao i mi, nisu mogli bez Vlasine i nije im bilo teško da ovamo dolaze čak iz Beograda. Pre nekoliko godina smo tu, gotovo na samoj obali, na mesečini, pod zvezdanim nebom, uz smeh i šalu, zajedno večerali najbolju i najljuću riblju čorbu na svetu.
Mahnuli smo paru koji je pecao i uz krivudav potočić se vratili natrag na put. Sa obe strane puta su rasli grmovi žutog visokog cveća čije cvasti podsećaju na hajdučku travu. Zbog jakog ali izuzetno prijatnog mirisa i cvetova i listova, meštani ovu biljku koriste protiv znojenja nogu.
***
Osvežen i namirisan sa samo nekoliko žutih stručaka, Volvo je radosno krenuo dalje. Ispred nas je jezero već blještalo na suncu. U daljini iza nas su se videla dva njegova ostrva. Prepoznavali smo uvale i rtove, prisećali se imena mahala koje su se ukazivale na brdima posle svake naredne krivine.
Zastali smo na divno uređenoj česmi da se napijemo neflaširane, ledene vlasinske rose. Kažu da ima oko sedamdeset izvora najčistije i najlepše vode u okolini. Stotinak metara dalje odvaja se od puta strma, izvijugana staza kojom smo se svakog leta dok smo bili mlađi, peli do vrha brda i Ćićkovog spomenika.
Tu je možda jedan od najlepših vidikovaca. Odatle se vide dobar deo jezera, Veliki jezerski zaliv i oba ostrva. A tu su rasle i stotine tamnocrvenih divljih karanfila.
Staza produžava sve do crkve Svetog Ilije u Vlasina Ridu u kojoj smo davno, jednog nedeljnog jutra ja i muž bili na liturgiji. Pored crkve je velika, prazna, stara, ruševna škola. Tu je nekada očigledno vrilo od života, a mi bi smo nažalost, uvek u Ridu sreli jedva nekoliko ljudi.
***
Tog poslednjeg avgusta smo se popeli stazom samo do prve zaravni, na kojoj je mene ipak dočekalo nekoliko mirišljavih karanfila i sa koje se videlo najlepše poluostrvo na jezeru, na kome se nalazi Autokamp Vlasina.
Moja porodica i ja smo više od dvadeset godina provodili u ovom kampu dobar deo leta. Moj suprug je još kao dete, dolazeći ovde sa svojim roditeljima zavoleo kampovanje. Ja sam tek u svojoj tridesetoj prvi put spavala napolju, u šatoru, i bila je to ljubav na prvi pogled, bila sam odmah osvojena.
I sada mislim da je za prave ljubitelje prirode, kampovanje ono pravo. Tada si najbliskiji sa zemljom, travom, vodom. Dolazili bismo na Vlasinu iz gradske vreve, napeti, nervozni od svojih poslova, ali već posle nekoliko dana dešavalo se čudo, mir iz borove šume se selio u naše vene, u naše misli, spavali smo ko bebe i budili se odmorni i orni za sve.
Prisećam se divnih jutara, doručaka na travi, uživanja naše dece kad bi ugledali vevericu ili čuli i videli detlića u krošnji breze.
***
Ovaj predeo svojim bogatstvom, različitošću i lepotom prosto zarazi svakog ko provede tamo makar kratko vreme i tera ga da mu se iznova vraća.
Kad zbog ostarelih roditelja više nismo mogli da priuštimo sebi duga odsustvovanja iz kuće, dolazili bismo bar na poneki vikend tokom leta. Kasnije se to svelo na samo jedan dan, koji je za nas uvek bio poseban, dugo priželjkivan, kao i pre četiri godine.
Bilo je već podne kad smo tog avgustovskog dana ostavili kola na portirnici i ko nekad, držeći se za ruke po blagoj nizbrdici, ušetali u kamp. Navirala su sećanja… Evo, baš ovde smo prvi put raširili naš šator, u zavetrini, daleko od kampovske gužve, da bi naš tada osmomesečni sin mogao mirno da spava…
Pogledaj, izbledeli, crveni šator Čede – apsandžije je na istom mestu, na glavnoj kampovskoj raskrsnici! Ispred njega je uvek najduže gorela logorska vatra i bilo najbučnije društvo. I Sašin šator je blizu obale, na svom mestu i ispred njega na panju, kao i nekad pre u vazni, plavi, krupni zvončići.
A odmah, prekoputa stoji od suve bele breze napravljena stolica u vidu prestola, koju je napravio Mile – slikar, čovek sa zlatnim rukama… Pozdravljamo se i grlimo sa poznatima, pitamo gde je veliki šaljivdžija Čeda.
Kažu nam da su on i njegov nerazdvojni pratilac, Grga, otišli čamcem da pecaju „ na rupe“. Uz sina sam i ja naučila da pecam jednog leta i neko vreme mi je to bila baš ozbiljna zanimacija u rano jutro ili predveče. Bila sam jedna od malobrojnoh žena među ribarima i u šali su počeli da me zovu „smrt za grgeče“, pošto sam uspevala da upecam samo njih. To moje pecanje je trajalo kratko, već sledeće godine više nisam mogla da pecam; bilo mi je žao riba.
Naši prijatelji Rade i Slavica su nas ponudili tek isceđenim sokom od borovnica, a baka Mike, koju smo svi oduvek tako nazivali u kampu, sa svojom uvek urednom punđom na glavi, nasmejana, je iznela na tanjiru proju od mlade koprive.
Ona je sa svojim unucima u kampu bila svakog leta od juna do septembra. U posete joj je dolazila brojna familija, a ispod njenog velikog čadora se stalno nešto slavilo. Imala je najbolju opremu u kampu, a neki kamperi su se kleli da su noću čuli zujanje usisivača iz njene prikolice.
***
Pozdravili smo sve koje znamo, obišli ceo kamp i seli napokon na svilenkastu travu ispod breze, s pogledom na vodu, naravno. Sve kampere jezero vuče i uvek okreće ka sebi, ma kakvo da je.
Tog sunčanog dana je bilo nebesko plavo, ali znali smo kako ume da posivi i potamni kad ga ponekad naljute oblaci sa Čemernika. Breza ispod koje smo sedeli i njene lepe drugarice pored obale su ogledavale svoje srebrnastozelene haljine u prozirnoj vodi takmičeći se u lepoti.
Jezero se neumorno ljuljuškalo i blistalo, a mi smo osećali kako sve brige i problemi odlaze od nas, i mir se kao i nekad useljava u naša čula. Utonuli smo svako u svoje misli i sećanja. A bilo je mnogo čega za sećanje…
***
Za lepog vremena, kupali smo se i sunčali, veslali po jezeru i ispitivali njegove uvale, išli ponekad do njegovih ostrva. A ponekad su ostrva dolazila k nama; to sam doživela samo na Vlasini. Možda nisu svi čuli za ploveća ostrva?
Kad je visok nivo jezerske vode, deo treseta se podigne sa dna jezera ili otkine sa obale i zaplovi tamo kuda ga vetrovi i talasi ponesu. Ta neobična ostrva su različite veličine i oblika. Sva su bogato zatravljena, a na većima ima vrbovog šiblja i po koja patuljasta maljava breza.
Ovu brezu i biljku mesožderku – rosulju, koja se takođe može pronaći na nekima od njih, znalci svrstavaju u endemske vrste.
Pored većeg broja manjih, imala sam sreću da jednog leta vidim možda i najveće ploveće ostrvo na jezeru, koje je jednog jutra bilo ispunilo čitav Girin zaliv. (Taj zaliv je inače dobio ime po legendi kampa, našem omiljenom čika Giri koji je godinama samo tu pecao). Sledećeg jutra ga već nije bilo, odlutalo je negde dalje niz jezero.
Najmanja ploveća ostrva bivaju vrlo često udarom talasa izbačena na obalu. U bogatoj kolekciji slika sa Vlasine, čuvam sliku naše dece na malom plovećem ostrvu, koje je prišlo tik uz obalu.
***
Uvek smo posle nekoliko kišnih dana, u rana jutra brali pečurke. Rasle su tu, oko nas, između šatora, krile se uz stabla borova i breza. Pazili smo da ne nagazimo nabubrele tresetne gomilice prekrivene travom, jer su se one već sutradan pretvarale u raskošne šešire.
Vrsni poznavaoci gljiva iz kampa su nam davali instrukcije, i vrganji, srndaći i lisičare su nam često bili prave poslastice na tanjiru. Pečurka sveže ubrana i pripremljena u prirodi, ne može da se meri sa onim što kupujemo po našim gradovima.
To isto važi i za divlje voće, koje je mirisnije, aromatičnije i ukusnije nego bilo gde. Kamp-prikolice i šatori su bili na samo nekoliko metara od divljeg malinjaka i naravno da smo isprobavali i džemove i sokove i kolače napravljene od malina. Mali je problem bio nabrati ih… Malo dalje bilo je i kupina a za borovnice je ipak trebalo otići na Čemernik.
***
Setila sam se jedne predivne porodične šetnje do Malog Čemernika. Deca su nam još bila mala, ali polako, uz brojna zastajkivanja, uz svaki kladenac, da vidimo svakog leptira usput, da ispratimo svaku ptičju pesmu, uspeli smo da dođemo do vrha. A gore, samo trava, ostrva borovnica i nebo. Ništa više!
Naravno, nabrali smo tek nešto malo borovnica jer njihova berba nije nimalo laka. Iz šetnje sam se, kao i uvek, vratila s punim naručjem raznih travki i cveća. Na Vlasini ima preko hiljadu različitih vrsta biljaka, a od njih je više stotina lekovito.
Brali smo u dokolici divlju nanu, majčinu dušicu, hajdučku travu i kantarion i po pravilu njihove isušene kitice više poklanjali prijateljima i familiji nego što smo ostavljali sebi.
***
Naviru uspomene… Šetnje po okolnim brdima, po terasastim livadama, dok stotine skakavaca izleće ispred nas, šetnje po kiši u čizmama i sa kabanicama! Možda su mi najlepše šetnje bile po gustim šumama s druge strane jezera.
Odlazili bismo čamcem na vesla na drugu obalu, a onda sa čizmama na nogama i štapovima u rukama, tonuli u šumu, sve dublje i dublje, i osećali se ko Robinzoni…
Meni je tamo preko sve izgledalo drugačije, šuma je bila gušća, čak su i borovi bili druge vrste, sa nekim izduženim šišarkama. Samo su tamo, na drugoj obali, rasli predivni, krupni, ljubičasti zvončići.
Tamo smo imali svoj jagodnjak; priroda ga je usadila na nevelikom proplanku i otkrili smo ga pri jednom dubljem zalaženju u šumu. Netaknut, izgleda da je čekao samo nas.
Jednom smo tamo u nekom gustišu, sakupili punu korpu predivnih pečuraka i puni ponosa ih doneli u kamp.“ Bacite ih odmah, te su od najotrovnijih“ – rekao nam je naš čika Gira, koji je bio najbolji poznavalac pečuraka…
***
Jednog leta smo doneli u kamp pravi teleskop, pozajmljen iz astronomskog društva. Deca iz kampa su bila oduševljena, a večernji časovi astronomije su bili vrlo posećeni. I većina odraslih je tada po prvi put gledala kroz teleskop.
Vlasinsko nebo je idealno za posmatranje. Nema zvezdanijeg neba od njega. I nigde nisam videla toliko zvezda padalica kao na Vlasini!
Više puta sam sama, dok ceo kamp spava uživala u rađanju sunca, ali izlaske punog meseca nad jezerom, posmatrao je ceo kamp. Stajali smo ko omađijani u grupama na obali i čekali da priroda počne svoj tajnoviti posao…
Prvo sukne jedan, tanani mesečev zrak u crne jezerske dubine, pa već sledećeg trena počne da se razliva i širi dok ne pozlati celo jezero. I tako nekoliko večeri za redom.
Sećanja, sećanja, njima nikad kraja…
Suprug mi pokazuje na drugoj obali, levo od Malog zaliva „filmsku kućicu“ – brvnaru napravljenu za potrebe snimanja filma „Senke uspomena“, koja još stoji iako je prošlo tako puno vremena.
Sećam se kako je nekoliko scena snimano u našem kampu i da je to bio svojevrstan doživljaj za sve. Naša, tada šestogodišnja ćerka je tom prilikom dobila svoj prvi honorar u životu. Glavnoj glumici u filmu, devojčici, nije na snimanje došla „drugarica“, a naše dete je sa zadovoljstvom pristalo da je zameni u nekolikio scena.
***
Sa osmehom smo se sećali kako smo jednog lepog sunčanog prepodneva, pre više godina, pošli s prijateljima da obiđemo manastir Palju u kome je nekada na svom putu za Veliko Trnovo prespavao Sveti Sava.
U njihovim kolima je bila vruća pogača, a u našim divan vlasinski sir po koji smo išli čak u zaselak Luinci. Krave na Vlasini pasu samo cveće, pa su im i mleko i sirevi izuzetni. Posle 15 minuta počela je da pada kiša, ali mi nismo odustajali, već smo uporno nastavljali put.
Nije ni kiša odustajala od svog nauma. Pljuštalo je i kad smo stigli do manastira. U kolima je bila samo jedna kabanica i svi smo je redom oblačili, pa svlačili i svi ipak pojedinačno obišli svetinju. Nastavili smo da sedimo u kolima, možda ceo sat i dobro ogladneli. Mi smo priželjkivali Bubinu pogaču iz njihovog auta, a oni sir iz našeg. Sve smo se nadali – staće kiša.
Od planiranog piknika kraj manastira naravno da nije bilo ništa. I u povratku je lilo ko iz kabla, a čim nam je kampovska rampa dozvolila ulazak, sinulo je sunce.
Za desetak minuta je tresetna, sunđerasta zemlja upila sav višak vode, kamp je oživeo, ptice se razletele i razgalamile, kao i uvek posle kiše. Na brzo rasklopljenim stolovima su naše izletničke đakonije napokon došle do izražaja.
***
Tek u kasno popodne tog lepog avgustovskog dana, pre četiri godine, mi smo se zahvalili brezi na divnom hladu i obećali jezeru da ćemo se vratiti. Na kraju sam svratila na samo moje polje belih rada, zaklonjeno ševarom i trskom.
Prošarano tu i tamo bledoljubičastim, oniskim grmičcima majčine dušice, stislo se uz samu kampovsku žičanu ogradu. Na tom su mestu beli cvetovi bili najlepši i najbujniji. Otkinula sam nekoliko stručaka i polako, nerado, kao i pre, pod ruku s mužem, izašla iz našeg kampa.
Stari auto nas je strpljivo čekao. Kao da je i njemu prijao odmor. Nastavili smo put pored jezera. Na 500 metara od kampa, odmah iznad asfaltnog puta je smešteno vikend naselje, sa odmaralištima i hotelima. Još jednom na kratko, izlazimo iz kola i penjemo se stazicom do najstarijeg hotela na Vlasini.
Na malom platou ispod njega još stoje tobogan i ljuljaške koje je nekada obožavala naša ćerka. Dok ispijamo kafu na terasi, polako se pozdravljamo sa jezerom. Odmah ispod puta, vidi se prepuna hotelska plaža, ali se kupaju samo najhrabriji. Konobar nam kaže da je do juče padala kiša, a treba bar tri sunčana dana da ublaže jezersku svežinu. Nekoliko pedalina kruži okolo.
Od našeg kampa vidi se samo deo rta na kome nas je jedne davne večeri naš tada mali sin čekao sa lampom, izigravajući svetioničara, dok smo se mi vraćali od nekih prijatelja, veslajući po mraku čak od brane…
***
Na improvizovanoj tezgi kupujemo od Bugara flašu mastike i tahan alvu, a od meštana kanticu borovnica i pored brane napuštamo jezero…
Zajedno sa rekom polako silazimo ka Crnoj Travi. Vlasina vrluda, a mi kroz otvorene prozore volvoa osluškujemo njen žubor. Zastajemo na okuci kod prve česme, da napunimo termose. Udišemo punim plućima planinske mirise kao da možemo da ih ponesemo sa sobom…
Vlasina je već ojačala, raširila se, postala glasnija. Zraci zalazećeg sunca kupaju u vodi tek rođene pastrmke. Voda neopisivo bistra, prečista. Nije bez razloga, možda baš iza sledeće krivine, nekada davno, car Justinijan zaustavio svoju svitu da bi uživao gledajući kako carica Teodora sa dvorkinjama u vlasinskoj vodi izbeljuje svoje haljine.
Još nekoliko stručaka divljih, žutih zevalica, koje sam ugledala, u zadnji čas, kraj puta, dok se volvo ozbiljno zahuktava, i moj vlasinski buket je gotov. Zadržaće svoje boje i mirise dugo, bar desetak dana.
Moja sećanja na vlasinsku lepotu će trajati mnogo duže, sve dok sam živa!
Miroslava Miljković, 63 godine
lekar u penziji
Niš
Fotografija: Ne dirajte mi mir, Rajko Krmčar za Panoramio