Milka (Kragujevac): Nagradno putovanje i boravak u „Termalu“ Vrdnik

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ustajem rano, skoknem do kioska po moje omiljene novine, a to su uglavnom „Politikina“ izdanja – „Politika“ i časopis „Viva“, prebogat informacijama o zdravlju, ljubavi i drugim zanimljivostima iz života, kao i nagradama kojima su pojedine destinacije darivale čitaoce.
Danima sam popunjavala kupone, očekujući nagradu. I evo, to se ovog jutra dogodilo.

Listajući časopis „Viva“, u moru zanimljivosti, a na strani Odmor i rekreacija, pročitah na kuponu moje ime i prezime – poklon putovanje i boravak sedam dana u hotelu „Termal“ u Vrdniku.

Silno sam se obradovala, mada ništa nisam znala o banji i o Vrdniku, osim da se nalaze na fruškogorskim obroncima.

Nagradu sam morala da iskoristim do kraja februara, mada nije bilo idealno vreme za putovanje zbog velikog snega, ali bez obzira na vremenske uslove, ugovorila sam put i boravak u Vrdniku.

I dođe dan putovanja. Hladno februarsko popodne. Vozač najavljuje da smo stigli u Vrdnik. U moru putnika i prolaznika, a boreći se sa vremenskim neprilikama i teškim prtljagom, stigoh u „Termal“. Posle smeštaja i prijatnog ćaskanja sa osobljem hotela, pade veče.

Tiho i radoznalo uputih se predelu ispred hotela prekrivenim snegom, koga je svetlo lampiona činilo zlatnim. Jelke pod teretom snega behu pognule svoje grane kao da prisluškivaše tajnu dvoje mladih koji behu ispred.

Čar večeri me je ispunio do poslednjeg damara i u toploj sobi utonuh u san, očekujući nova saznanja i sadržaje o Vrdniku.

„Termal“ je, pre svega, specijalna bolnica za rehabilitaciju gde se uspešno tretiraju reumatizam, degenerativne i sportske povrede, tako da su posetioci uglavnom bili pacijnti–korisnici medicinskih usluga, a malo je turista.

Verovatno zbog toga, a i vremenskih prilika, nije bilo organizovanih obilazaka Vrdnika i okoline, pa sam bila prinuđena da se snađem sama i saznam nešto više o Vrdniku.

Mojih omiljenih novina nije bilo u „Termalu“, pa sam morala da siđem kilometar do varošice da ih kupim. Silazeći niz blagu padinu, ugledah čudesan prizor, manastir Ravanicu sa svojim konacima. Stajao je gordo, uzdignut na brdu i prkosio je vremenu.

Poželela sam odmah da odem do manastira. Ispred konaka dočekala me je igumanija, uvela u konak i poslužila čajem. Otvorila je manastir i govorila o njegovom istorijatu, a ja sam osetila neki čudan mir i spokojstvo. Manastir je sagrađen polovinom 16. veka i u njemu su bile smeštene i čuvane, gotovo dva veka, mošti kneza Lazara, kralja Milutina i cara Uroša.

Više nije bilo dileme. Svako jutro sam silazila da kupim novine i odlazila u manastir i prisustvovala liturgiji u maloj kapelici, jer zbog hladnoće manastir je bio zatvoren.

Sliku manastira upotpunjavao je spomenik Milici Stojadinović Srpkinji. Znamenita književnica je ostala upamćena kao Vrdnička vila. Vuk Karadžić ju je nazivao „moja kći iz Fruške“, a Njegoš o lepoj devojci govorio: „Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori“. Ostavila je dubok trag, ne samo što je bila prva srpska pesnikinja, već je svojom ulogom učestvovala u nacionalnom preporodu.

Vrdnik, mala varošica, prvi put se pominje 1315. godine i u srednjem veku imao je varoš i tvrđavu. Od srednjovekovnog grada najbolje je očuvana Branič-kula u obliku potkovice koja je odolela vremenu i ljudima.

Imao je Vrdnik i svoj rudnik iz koga je davno i slučajno pokuljala mirišljava, neobična voda temperature 32,8 stepeni Celzijusa. Utvrđeno je da je lekovita i prvi su počeli da je koriste rudari i za njih su izgrađeni bazeni. Čarobna priroda i terminalna voda su „krivi“ što se ovde začela i razvila poznata banja.

Na ulicama Vrdnika običan čovek sa svojim radostima, stremljenjima, tugama. Susret sa izbeglicama iz Hrvatske i spoznaja po ko zna koji put da su bol i patnja za svojim domom deo njihovog postojanja. Svih sedam dana delila sam sa njima njihovu tugu i saznanje da su u trenu izgubili sve i da nema povratka.

Brzo su mi prošli dani u Vrdniku i bilo je vreme za povratak. Krupne pahulje snega poželele su mi srećan put, a krhke grane jelki pod naletom vetra mahale mi.

Obazrivi vozač lagano autobusom izlazi iz Vrdnika. Zagledana u belinu jutra, razmišljala sam kako sam bogatija za spoznaju jednog malog mesta i ljudi u njemu.

Milka Ignjatović, rođ. 1945. godine
Volonter Crvenog krsta, Kragujevac

Fotografija: Vrdnik, Vojvodina Travel