Slađana (Kragujevac): Roza

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kad imaš 15 godina, misliš da možeš svet da okreneš naopačke! Nekako postaješ silna, buntovna, sa željom da se zna kako si odrasla… Otuda su nastajali nestašluci, nekada manji, a nekada veći. Sitni nestašluci su, uglavnom, prolazili bez posledica. Za krupnije prestupe sam bila svesna da ću nadrljati, pa sam se čuvala.

Sa kratko podšišanom kosom, krupnija od ostalih devojčica mog uzrasta i ogromnom energijom koju sam jedva uspevala da kontrolišem, bila sam deo razredne družine gde je vladalo pravilo odanosti družini. Volela sam te svoje drugare i drugarice, naše sastanke kod Fontane i glasno smejanje i prepričavanje nestašluka sa časova. Na primer ko je pustio žabu da skakuće po kabinetu biologije, ili kako je fikus izrastao iz kante za otpatke, pa imitiranje strožijih nastavnika… Za imitiranje nastavnika sam bila zaslužna ja, tek da se zna!

Za manje od dva meseca bila je planirana ekskurzija u Baške Vode kod Makarske. Bila sam veoma uzbuđena zbog tog putovanja! Prvi put bez roditelja četiri dana na moru. Kakva radost! Maštali smo kako ćemo provesti vreme, smišljali nestašluke, pa odustajali od njih, zaklinjali se da ćemo zauvek biti družina itd.

Čekajući voz uzbuđenje je raslo i skroz me je obuzelo. Ćutim i čekam! Osećam grčeve u stomaku! U ušima mi odzvanjaju reči mog oca da pazim na sebe, na ponašanje i sl. Nosila sam kariranu putnu torbu sa plavim i crvenim kockama i šnirom koji se često kvario, jer je bila prepuna. Jedva sam je podigla baš iznad crno-bele fotografije moga rodnog grada.

U kupeu je bilo mesta za nas osmoro. Na metalnoj pločici je bio, sećam se, broj sedišta 66. Na zidovima kupea su visile crno-bele fotografije naših gradova, reka, planina i obavezno ogledalo. Sedišta su bila presvučena u smeđi skaj, uska i neuodobna. Mali stočić ispod prozora je poslužio kao stalak za tranzistor. Svi smo bili neobično mirni, sve dok nas prodoran zvižduk lokomotive i grubo drmusanje vagona nije podsetilo gde smo.

Isprva smo se uzdržavali od prevelike galame, ali sa svakim pređenim kilometrom bili smo sve bučniji. Kao po komandi, čim je voz krenuo, otvarali smo i razmenjivali hranu koju smo poneli. Bilo je tu sendviča napravljenih od dve kriške hleba sa puterom i dva lista salame, pita sa jabukama, kiflica, vanilica, poneko parče čokolade, svilenih bombona, i čega sve ne! U širokim staklenim flašama od mleka nosili smo vodu. Mnogo sam pazila da ne razbijem tu flašu, jer, u protivnom, neću imati vode do kraja puta. Obožavala sam da pijem vodu iz crvene čaše na rasklapanje, koja je, zatvorena, ličila na kutiju od kreme.

Bitlsi su pevali „Yesterday“ a mi smo, pogrešno izgovarajući engleske reči, pratili i to je izazivalo salve smeha. Pričali smo viceve, anegdote sa časova i putovanje je počelo veoma veselo!

Prava kao lenjir, pred nama se pružila pruga usred zelene, ravne i prostrane ravnice. Brojala sam crne, drvene bandere sa železničkim znacima i zapazila mnogo nepotkresanog šiblja i poneki uski kolski puteljak, koji je vodio u nepregledne njive. Na jednom takvom prašnjavom puteljku sam videla starinu u smešnim širokim gaćama i sa crnim šeširom kako, podupirući se krivim štapom, nosi gomilu trave na leđima. S vremena na vreme bi ravnicu presecale retke šume visokog drveća, valjda da zaštite pustaru od hladnih vetrova i snega. Već sasvim dugi sunčevi zraci su mi išli u oči, pa sam s naporom upijala ružičaste boje ovog predivnog majskog sutona.

Iz misli me je trgla lokomotiva, jer se svojim piskom oglasila pošto je voz, bez zaustavljanja, projurio kroz seosku stanicu pored koje je štrčao vodotoranj, nekako usamljen u svojoj visini. Sa obe strane pruge nizale su se čudne niske kuće od blata, sa crnim izlomljenim krovovima i nakrivljenim odžacima. Jata belih gusaka sa izvijenim dugim vratovima, pasla su na ulici i uveseljavala ovu sliku. Na samom kraju sela, nazirala se crkva na čijem je krstu sedelo Sunce, pa mi je ceo predeo izgledao kao sa slike naivnih slikara.

Razdragano smo mahali seljacima na zaprežnim kolima, dok je umorno konjče kaskalo sporo i tromo, ostavljajući za sobom oblačić sitne, žute prašine. Grupa bosonoge dece je, trčeći, ispraćala vozove misleći da mogu da budu brži. Sve duži sunčevi zraci su nagoveštavali veče. Sati su veoma brzo prolazili, uz povremeni nadzor nastavnika istorije.

Negde pred Vinkovce primećujem da se veče sprema da zagrli ravnicu i ugasi ovaj dan i sunčev raskošni sjaj, gurajući ga iza daleke zelene šume. Bio je pun mesec i rojevi zvezda zatreperili su i načinili ovu majsku noć neobično važnom. Zaželela sam da ovaj trenutak potraje dugo i da ga niko i ništa ne uprlja! Zato sam zalepila obraz na prozor i u mraku posmatrala osvetljene prozore voza.

U vozu je graja postajala sve tiša. Da razbijem tišinu, počela sam da imitiram nastavnika istorije, svi su se smejali, a on se baš tada stvorio na vratima kupea!

To dosadno, ravnomerno kloparanje vagona preko drvenih pragova i sastava na šinama je bilo uspavljujuće. Opori i gorki miris dima iz lokomotive uvlačio se u naše nozdrve i pojačavao utisak o putovanju. Lagano sam tonula u neki polusan. Škiljavo svetlo i ravnomerno njihanje je uspavalo i poslednjeg noćobdiju. U sećanju mi je ostala slika slavonske ravnice i male seoske železničke stanice okrečene žutom bojom sa zelenim prozorima i njen otpravnik vozova sa crvenom kapom i podignutom palicom.

Naša „ognjena mašina“ je sve brže jurila kroz noć. Nizala su se mesta: Slavonski Brod, Vinkovci, Novska, Bihać, negde u Bosni srebrna reka Una u kojoj se ogledao ogromni beli lampion sa neba. Ulazili smo i izlazili iz kratkih tunela, sve dok se Mesec iza nekog oblaka ne bi opet ukazao i osvetlio nam prugu. Meškoljili smo se na uskim sedištima voza 2. klase, tražeći više prostora za spavanje. Neko je spavao na metalnoj rešetki iznad sedišta, a torbe su bile poređane po sredini i tako smo imali više prostora za spavanje.

Negde oko Knina, čini mi se, probudio me je svež planinski vazduh, jer je neko otvorio prozor, pa nas je hladnoća dobro ošinula i razbudila. Sve manje se čuje kloparanje voza po šinama, jer naša graja puni ovo jutro. Razdragani smo, još nekoliko sati do mora! Neko je uz gitaru zapevao „Sve ptičice iz gore, spustile se na more…“ i ubrzo smo videli more! Kad se setim te radosti, znam da tako više nikad neću doživeti nijedno putovanje!

Sunčan je i nasmejan dan, baš kao i mi. Svi smo uzbuđeni! Ne govorim ništa, samo gledam! Mnogo sam želela ovaj trenutak u kome ću biti sa mojom družinom, daleko od kuće! Bio je to trenutak kada sam poverovala da sam velika devojčica!

U Makarskoj smo posetili Muzej Narodno oslobodilačke borbe i Muzej revolucije koji su se nalazili u velikoj baroknoj palati iz 18. veka i tu smo od nastavnika istorije, ne baš pažljivo, slušali o herojskim danima i nekim ljudima koji su ovde rođeni. U jednom delu muzeja se nalazila zbirka nekih arheoloških iskopina od pre pet-šest hiljada godina, bronzani nakit i neki komadići keramičke posude iz 7. veka. Svidela mi se numizmatička zbirka starog kovanog novca jer sam saznala da je taj novac bio star bar 300 godina. Bilo je tu i nekog alata za obradu zemlje iz 18. veka, ali mi smo bili nestrpljivi da idemo na more, pa nam je pažnja skroz popustila.

Baške Vode su naselje pored Makarske. Nekada je bilo veoma, veoma malo ribarsko selo, sve dok nije preraslo u prelepo turističko mesto sa starim kamenim kućama i malim prozorima sa drvenim šalonima, kao zaštitom od jakih vetrova sa mora. Posebno su mi se dopale uske stepenaste uličice i mnogo crvenih muškatli na malim balkonima. More, po kome je bilo razbacano stotine belih ribarskih brodića, bilo je prozračno i ravno kao staklo u svim nijansama plave boje. Kapetani – barbe su nosili mornarske majice i kapetanske kape.

Tik uz naselje se izdiže planina Biokovo. Čini mi se da se svom svojom veličinom (visoka je oko 1.760m) navalila na crvene krovove. Gola, sa retkim rastinjem, deluje sivo i nezanimljivo.

Sretali smo starije meštanke u crnim širokim suknjama sa obaveznom maramom na glavi, dok su muškarci nosili čudne pantalone i neke kape sa kićankama, valjda kao deo dalmatinske nošnje. Upadljivo smo ih gledali, a oni su nas svojim neobičnim govorom pitali odakle dolazimo.

Sa jedne stene se iznad mora nadvilo nekoliko borova i tako bacalo hlad na plažu. Celom dužinom rive poređane su visoke palme i mnogo žbunova crvenih, belih i roze olijandera. Iz jednog restorana su dopirali veseli zvuci dalmatinskih pesama. Obišli smo mesto, pa trčali bosi po šljunkovitoj plaži. Takmičili smo se čija će žabica – kamenčić najviše da skače po vodi, tražili smo morske ježeve i rakove. More je inspiracija za svakakva dešavanja.

Tako mi je palo na pamet da pozajmimo beli čamac sa plavom prugom po sredini i da se otisnemo na vodu. Sećam se, zvao se „Roza“. Niko nije razmišljao o tome koliko smo nevešti i neiskusni za takav posao. Rečeno – učinjeno i Petar i Toma su zaveslali.

Nismo prošli ni pet-šest metara, kada je jedan sivi oblak sa Biokova zaklonio Sunce i istog trena počela je da pada krupna kiša. Zaduvao je vetar, more se blago ustalasalo i postalo je svežije. Uplašeni, počeli smo da veslamo nazad, ali što smo brže veslali, sve smo sporije napredovali. Nas šestoro smo iskočili iz čamca i mokri, ali bezbedni se vratili u odmaralište. A tamo…

Videvši strogo i zabrinuto lice nastavnika istorije istog trena sam postala svesna opasnosti kojoj sam izložila sebe i svoju družinu. U mokroj odeći, slepljene mokre kose i drhteći od hladnoće, snažno sam i iskreno zaplakala i molila za oproštaj. Strah i saznanje od eventualnih posledica su me kidali i pomutili ono malo razuma što mi je ostalo! Pred očima mi se stvorio lik mog oca i tada mi se stomak zgrčio, noge se odsekle a ja sam jecala i molila…

Posramljena, stajala sam, sa mojom družinom, ispred njega kao mali miš i silno želela da me nema! Ništa nas nije pitao, samo je ćutao i prodorno posmatrao čekajući objašnjenje, a njegove tamne oči uokvirene crnim nakostrešenim veđama su sve govorile. Lice mu je bilo skamenjeno, samo se „čula“ tišina, duga i teška… Tu bezglasnu grdnju i prekorni pogled pamtim i danas.

Zaklela sam se da ga nikada više neću imitirati! Kao i mnogo puta do tada, pao je dogovor da ćemo od danas biti najbolji i najposlušniji učenici na ekskurziji, jer mi smo družina u dobru i u zlu!

To što smo želeli da ostalima pokažemo kako smo veliki i hrabri, samo je bila loša ideja. Naredne dane smo provodili svi zajedno. Imali smo neka takmičenja u fudbalu, skakanju u dalj s mesta itd.

Mislim da sam tada odrasla bar za neku godinu više. Naš ozbiljni, strogi, nastavnik istorije je ovaj događaj svojim kolegama i našim roditeljima predstavio i ublažio kao pokušaj da napravimo nestašluk, koji je osujećen na vreme. Bili smo mu veoma, veoma zahvalni i na maturi je bio sve vreme uz nas.

Još dugo smo pominjali ovaj događaj sa ekskurzije, potpuno svesni nezrelog ponašanja i shvatili koliko je veliki čovek bio naš dragi nastavnik Zimonja, sve dok nas život nije rasuo na sve strane sveta.

U jednom trenu sve bih htela,
kroz igru reči, a reči su dela…

Slađana Ilić,
Kragujevac, Kutak za kvalitetnije starenje

Fotografija: Stara razglednica – Makarska