Miladin (Stara Pazova): Nestvarna Indija

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja muška putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kao student, a i kasnije, živeo sam u Beogradu. Znao sam da postajem građanin sveta. Moj izbor i put života bile su univerzalne ljudske vrednosti.

Nastavio sam sve više da učim i čitam, da vežbam i živim zdravo; da slušam najbolja predavanja o zdravlju, jogi, psihologiji, filozofiji, astrofizici, religiji… Bio sam odlučan da steknem što raznovrsnije životno iskustvo i neobična znanja…

Indija je postala moj san i najveći izazov; kao carstvo joge, duhovnosti, misterija i mudrosti. Morao sam nekako da odem tamo daleko, daleko; i da se lično uverim u fantastične priče onih koji su već bili i vratili se očarani!

*

Spremao sam se dugo i čekao povoljan trenutak da ostvarim svoj naum. Obavešten sam od nekih prijatelja da krajem godine iz Beograda odlazi za Indiju grupa od četrdeset entuzijasta, orijentalista, indologa i ljubitelja joge. Kao grupa, dobili su popust za avionski prevoz. Prijavio sam se i unapred radovao do neba!

Za Indiju se ne ide iz čista mira, tek tako, ni grlom u jagode. Potrebne su mnoge važne pripreme. Nije pametno da se tamo ode tokom leta, kada temperatura naraste do pedeset stepeni; a još manje u periodu jake monsunske kiše, koja ponekad sravni sa zemljom sela i gradove i odnese hiljade ljudskih života!

Neupućeni nemaju predstave kakve lepote krije Indija… Kakva duhovna blaga čuva i daruje spremnima… Kakve opasnosti vrebaju od mnogih zaraza i bolesti… Kakve rizike snosi neznanac među milionima siromaha i beskućnika… Kakve psihičke i magijske uticaje vrše bezbrojni magičari na nespremne došljake i strance…

„O, zemljo Indijo! Dolazim ti ja, dočekaj me lepo…“, razmišljao sam i tako sam se psihički spremao za dalek put. Bilo je i drugih priprema. Morao sam da obezbedim dovoljno deviznog novca; za putovanja, ishranu, smeštaj i nepredviđene situacije…

Imao sam i obavezu da se vakcinišem više puta od tropskih bolesti; i da se zaštitim od infekcija i zaraza… Malarija je pokosila mnoge, a ništa manje ubijaju tamošnje zarazne i opake bolesti! Prošlo je sve to i stigla je polovina decembra, vreme za polazak.

Našao sam se sa prijateljima na železničkoj stanici u Beogradu. Ušli smo u voz i vagone za Grčku. Po kupeima smo se rasporedili i zauzeli udobna mesta u kušet klasi.

Sastav naše grupe je posebna priča. Tu su sve mlade i odrasle, školovane i filozofski nastrojene ženske i muške osobe. Najstariji sam ja, sa četiri ipo „banke“. Vođa grupe je Dragan, nešto mlađi od mene. Visok je, vitak, obrazovan i posvećen tragalac u izučavanju indijske filozofije, mudrosti i joge. Najbolje je informisan o svemu što nas čeka na putovanju. Vodiće nas putevima koje poznaje i kojima je već prolazio.

Šetamo u vozu, razgovaramo i upoznajemo se. U prijatnom druženju i radosnom raspoloženju, nadahnuto i u sebi smišljam lake stihove i pevušim:

„Jezdimo na jug, put nam je dug…“

**

Nakon dvadeset sati šinskog letenja, dolazimo u Atinu, veliki i lep glavni grad Grčke, koji sam već upoznao i posećivao ranije sedam puta. Tražimo i nalazimo aerodrom Olimpik. Ukrcavamo se u avion grčke aviokompanije i letimo za Italiju. Stižemo za nekoliko sati i slećemo u Rim. Dobijamo pauzu i dovoljno vremena da se odmorimo, opustimo i protegnemo noge.

Menjamo avion i ulazimo u drugi, iz Indije. Kada smo uzleteli, pred putnike su izašli ljubazni i nasmejani domaćini aviona, stjuardesa i stjuart; tamnoputi, sa indijskom blagošću i dušom koja pleni! Toplo su nas primili i poželeli dobar let:

„Letimo za Indiju! Želimo vam ugodan boravak u našoj velikoj zemlji, koju treba da upoznate… Ako imate neka pitanja, ili posebne potrebe, izvolite, recite“

Sve putnike, pre posluženja avio-lanč paketa, pitaju:

„Da li želite običan, ili vegetarijanski paket?“

Većina iz naše grupe je tražila vegetarian varijantu i lakom hranom spremala se za doživljaje indijske čistote tela i duha!

Čitavu noć, deset časova, trajala je avionska plovidba nebom. Gledanje kroz prozor je bilo uznemirujuće. Ispod nas su se ređali beli oblaci, a žuti mesec je visio sa leve strane… Povremeno su se nazirali gradovi i njihova svetla. Najduže smo jezdili iznad mora i okeana.

Stalno je prisutan strah od letenja. Neko se plaši više, a neko manje. Potmuli zvuk snažnih motora aviona ječi kao podmukla i ogromna leteća neman, prožima i trese sedišta i putnike; prodire svuda, u telo i dušu, teče i razliva se kroz kosti… Tek što se primiri ta unutrašnja jeza od zvuka i drhtanje od zebnje i nesigurnosti, oglasi se stjuardesa:

„Molimo sve putnike da odmah sednu na svoja mesta i stave pojaseve! Nailazimo na turbulentnu zonu letenja!“

Ubrzo je avion leteo drugačije i vrlo čudno. Povremeno je propadao naniže i ponovo se stabilizovao. Putnicima bi od straha klecala kolena, da su na zemlji. Srećom nisu, pa se ne vidi ko se najviše plaši.

***

U osvit zore slećemo na aerodrom u blizini Delhija. Jutro je hladno i zimsko, sa plus pet stepeni. Autobusom odlazimo u glavni grad Indije, na železničku stanicu.

Nailazimo na potresne prizore. Sa svih strana se kreće i talasa hiljade ljudi, žena, dece i staraca… Mnogi su oskudno obučeni, ili hodaju polubosi, usred zime! Njihove vatrene i crne oči govore same. Nekuda žure, nešto očekuju i preživljavaju teške muke života! Kada bi neko od stranaca ušao u to more domaćih pešaka, ne bi znao da izađe, ni da se vrati. Uplašio sam se od pomisli da uđem u ogromnu pokretnu masu indijskog sveta i polusirotinje, odakle ne bih mogao da se izvučem.

Ređale su se nove i šokantne situacije… Stajali smo na velikom ravnom platou, po kome su sedeli na golom betonu žene i muškarci, bez podmetača i zaštite od jezive hladnoće zemlje i betona! Oni su sedeli dole mirno i razgovarali. Neki su bili bosi! Kroz glavu su mi letele misli i pitanja:

„‘Kako je to moguće? Zar njima nije hladno? Da li se prehlađuju i boluju?“

Iznenada sam primetio da jedan Indus sedi na hladnoj betonskoj ploči, sa strane, desetak metara od naše grupe, sa poluzatvorenim očima. Izrazito namerno je gledao prema nama i pokušavao je da deluje misaono. Pored njega je sedeo mali dečak i nešto mu je govorio o nama, dok nas je budno pratio pogledom. Razmišljao sam:

„Šta ovi rade? Šta smeraju da nam učine? Možda žele da uđu u naše misli, da nas omađijaju i zarobe?! Ovo je, čini mi se, neki mag?“

Cela naša grupa je krenula pešice sa periferije prema centru grada. Gledali smo zaprepašćeno neke velike i dobro sređene zgrade, između kojih su bile manje i propale kuće, prave ruševine, bez krova i prozora, sa zidovima u raspadanju! Jedan ceo kvart je izgledao stravično, kao da je pala atomska bomba i raznela veći deo prigradskog naselja!

Dalje je situacija bivala bolja; nizale su se veće i lepše zgrade. Najbolje je izgledala i savremeno je sijala zgradurina Air India. Ušli smo unutra i overili avionske karte, sa rezervacijom za povratak nakon tri nedelje.

****

Naš plan je da posetimo i upoznamo oblasti i gradove gornje Indije; to su Delhi, Agra, Patna, Mungir, Deogar, Rikija… Tek smo na početku, u Delhiju.

Došli smo do ulice gde smo planirali smeštaj u nekoliko manjih objekta i hotela, sa namerom da tu provedemo naredna tri dana i noći. Svi smo dobili sobe i odmah krenuli napolje, gde je bujao život, prodaja i trgovina…

Ulica je bila samo za pešake, tesna i prepuna prodavnica sa raznom robom. Sve što je za prodaju izloženo je napolju, da se vidi u prolazu i privuče kupce. Pogađanje i cenkanje je neizostavno! Oči su nam punile male i velike stvari u živim bojama i šarama. Svega ima, od garderobe, tkanina, indijske svile, pokućstva, suvenira, ikona… Frizeri su napolju brijali i šišali muškarce, a žene su pažljivo udešavali i fenirali. Krojači su na ulici šili odela, košulje, ili zavese… Stolari su pravili nameštaj… Štampari su kucali na velikim starim pisaćim mašinama…

Najviše je bilo brze hrane, od koje valja brzo da se udaljiš i ostaneš živ! Na svakih trideset metara, nasred ulice se kuvalo i pržilo na ulju, dimilo i mirisalo na sve strane! Bili smo gladni, a očima smo gutali razne krofne i uštipke, kuvana i pečena jela od povrća, po kojima su sletale i gacale krupne i napadne muve! Ničega od mesa tu nema, jer u Indiji meso ne jede preko devedeset procenata stanovništva! Ni u restoranima nema hrane sa mesom; ne sprema se ništa svinjsko, ovčje, ni goveđe! Tek po negde, nađe se piletina…

Odabrali smo tri bolja restorana, gde smo sa zebnjom gledali spremna jela. Oprezno smo poručili čorbe od povrća i pomfrit. Bilo je ukusno. Utolili smo glad i zasladili se bananama…

Danju i noću ovom ulicom vri kao u košnici, a gusta reka pešaka teče u dva smera. Naiđe po neko na biciklu i svi se sklone dok prođe. Češće nailaze rikše, koje vuče jedan čovek, a pozadi sedi jedan, ili više njih… Bicikl-rikša je malo brži model; vozač okreće pedale i trubi da mu se sklone sa puta…

Većim ulcama Delhija zuje, tandrču i dime motorna vozila, autobusi, kamioni, automobili, motocikli i motorne rikše… Vozi se levom stranom, kako su Englezi pogrešno nametnuli dok su Indijom vladali. Situacija kod semafora je velika drama! Vozila se naguraju tesno jedna do drugih i čekaju da prođe crveno svetlo. Onda, svi dodaju što jači gas i polete kao roj insekata! Nastaje motorni juriš napred, levo i desno… obilaženje i preticanje u raskrsnici po logici provuci se kako znaš, ako uspeš.

Većina vozila je ogrebana i oštećena od opšteg haosa i nepažnje vozača u metežu gradskog indijskog saobraćaja… Između motornih naprava u kretanju, povremeno naiđu i zaprege; drvena kola, ili prikolice, koje vuku volovi, krave, konji, ili magarci! U tokove kretanja uključuju se stihijski i ničije gradske krave… Sa njima, saobraćajni haos je kompletan!

Zaprepastio me jedan siromah koji je sam sebe upregao u drvena kola za volove! Vuče, zapinje i prevozi razne stvari za minimalnu nadoknadu… Sa lica mu ne silazi veliki osmeh. Nisam nikada video srećnijeg čoveka od njega! Zahvalan je bogu i ljudima što je našao način da preživi i da pomaže svojima kod kuće…

*****

Socijalno i materijalno stanje žitelja Indije raspoznaje se na ulicama, po odeći, obući, nakitu, tašnama i drugim stvarima. Pored mase civila, nailaze u manjem broju pripadnici vojske, policije, raznih službi i sledbenici neke od mnogih religija… Pojedini muškaraci i veći broj žena nose tradicionalnu indijsku odeću, obavijeni su u raznobojna platna, živih boja, sa mnogo maštovitih ukrasa… Ostali su prihvatili evropski način oblačenja.

Na svakom koraku sreću se i smenjuju snažni prizori i kontrasti; pitomost i divljina, mir i nemir, bogatstvo i siromaštvo, raskoš i beda, zdravlje i bolest, blaženstvo i očaj, radost i tuga, stvarno i nestvarno…

Po drveću, na ulici, skaču manji i veći majmuni. Silaze dole, šetaju i trče. Radoznalo posmatraju ljude i ne plaše se. Prilaze i traže hranu. Izgledaju spremni da napadnu. Nekako sam se privikao na majmune i malo se opustio. Ostajem i dalje oprezan; povremeno pratim gde su i šta smeraju.

Iznenada, usred gužve, između stisnutih pešaka, hoda novo životinjsko čudo, veliki slon! Visoko na njegovim leđima, u vezanoj korpi, sedi mlad i ponosan jahač. Slon je paradno ukrašen sa mnogo tkanina i visećih kićanki. Svi smo iznenađeni veličinom slona i njegovom pitomošću. Izgleda kao drago živo stvorenje koje bi skoro svako poželeo da dodirne i pruži ruku prema surli, što deluje poput ruke…

Posle nekoliko minuta, u prolazu, naše poglede odjednom privlači nešto novo, nisko, zversko i opasno! Kobre i manje zmije otrovnice! Gamižu dole u plitkim korpama, podižu se gore, uvrću glave i jezivo palacaju otrovnim jezicima! Iza zmija u korpama, sede njihovi gospodari i krotitelji.

Samo tigrovi nedostaju na ulicama glavnoga grada, da bi se doživela prava džungla. Cela Indija je na ivici đžungle i divljine, sa jedne strane! U isto vreme, sve deluje pitomo, ljudi i životinje…

Idemo dalje kroz ljudsku vrevu, a životinja je sve više! Slobodno šetaju svete krave koje nisu ničije! One su kao naši ulični psi. Mršave su i sitne. Niko ne brine o njima. Razmnožavaju se same, a hrane se od otpadaka hrane i biljaka. Psi lutalice gutaju mrsni otpad. Na uglu parka stoje tri velike kamile, natovarene teškim samarima. Kamile su najveće mučenice od svih životinja koje ljudi koriste. One nose teret na leđima, hodaju danima i prelaze velika rastojanja bez hrane i vode…

******

Prolazi dan, spušta se sumrak. Pale se ulična svetla i reklamne svetiljke. Menja se situacija po ulicama. Pristižu mladi, lepo obučeni, spremni za večernji provod. Strancima prilaze oprezni dileri i tiho reklamiraju da prodaju drogu… Noćne dame za provod stoje po strani i povremeno se nude muškarcima u prolazu, koji izgledaju kao kavaljeri…

Neki siromasi, oskudno odeveni i bosi, hodaju zabrinuto i nose veći karton, ili poveću kartonsku kutiju. Postaje mi jasno da oni traže noćno mesto za spavanje na ulici! Karton je njihova postelja! Ništa drugo nemaju ispod sebe; nemaju čime da se pokriju i zaštite od hladnoće! Zimska je noć. Temperatura pada i klizi prema nuli. Ulična sirotinja drhti i smrzava se! Jaki prežive, manje otporni umiru! Milioni dece i odraslih su beskućnici! Na ulici se rađaju, „žive“, gladuju, muče se i umiru! Kako je to surovo! O moj bože! Zašto postoje velike ljudske patnje?!

Dnevna buka se malo stišava i naslućuje se gradska noćna đžungla, kada polaze u lov krupne zveri. Više nije pametno da se dalje istražuju izazovi za noćne užitke i nepoznate opasnosti… Vraćamo se u mirne hotelske prostorije, željni predaha i odmora…

Uz mene je stalno Nadežda, moja supruga; da se nađe, kada me slatka želja snađe… Dok boravimo u hotelu, brzo padamo u ljubavni zanos i ekstazu…

„Joj, kako me spopada strast, ovde u Indiji!“ govori i snebiva se… A nije takva kod kuće.

Ni ja nisam bolji. Naprotiv, preporodio sam se na stranom terenu, u čarobnoj zemlji. Odgovaram i objašnjavam novog i nepoznatog sebe:

„Ovde nešto mnogo nije u redu, čini mi se. Ništa ovde nije normalno! Mi smo podivljali! Moji nagoni se bude iz korena i vrište do krajnosti! Kao da sam velika i opasna zver, koja se pari svom snagom i unutrašnjom silom koja ne popušta“

„Indija je to, brale moj, mistična zemlja! Ovde su bogovi sišli na zemlju, a demoni se uvukli svuda… Zajedno i silovito utiču na ljude i na životinje!“, razmišljam u sebi.

Zaista, na svakom koraku, vide se i ubedljivo deluju na čula, slike i simboli bogova i demona! To su, ujedno, upozorenja da se pazimo, šta radimo i kuda gazimo. Sa svih strana, gledaju nas muška i ženska indijska božanstva: Šiva i Šakti, Krišna i Rada, Rama i Sita…

Odasvud nas posmatraju i budno prate mnoge oči, nepoznata bića, telesni oblici i duhovne snage… Na slikama, relikvijama i uživo puze zmije, a kobra caruje! Iza zmija su demoni; iznad njih su bogovi! Svi su prisutni i svi deluju žestoko u isto vreme! Utiču nevidljive i jake sile spolja, na ljudska čula; još jače deluju u nama, iznutra, snažne žive energije, koje cirkulišu i menjaju nas.

Pomišljam i čudim se:

„Ovo više nisam ja. Moj unutrašnji psihički prostor se veoma proširio i oživeo! U sobi hotela psihički sam prostran kao cela poveća soba! Ujedno osećam sebe u celini i u svakom kutku sobe… Psihički pipam i osećam stvari koje su blizu mene i one koje su daleko. Osećam i mislim sobom u prostoru i prostorom u sebi! Napolju i na ulici, takođe sam psihički proširen, a moje čulo dodira opipava, oseća i raspoznaje iznutra stvari i živa bića…“

*******

Jedne večeri, u restoranu velikog hotela upoznajem Adama iz Sarajeva. Raduje se što razgovara sa zemljakom. Oduševljen je Indijom, njenim ljudima i narodom. Prosto mi se ispoveda:

„Ovde sam već osam godina! Došao sam da steknem veliku duhovnost i da se prosvetlim… Tražio sam gurua i duhovnog učitelja… Moj guru je napolju. Prodaje suvenire… Našao sam duhovnost i u druženju sa prijateljima koje ovde stičem… Bliski smo i živimo kao udružene duše… Ovde vlada opšta duhovna klima. Stalno sam sa Bogom! U Indiji je Bog najbliži čoveku!“

Dok priča zaneto i uzbuđeno, puši hašiš! Drži cigaretu između palca i šake, prinosi ustima sa obe ruke i strasno uvlači opojni dim… Ne bih želeo da budem ovako „srećan i prosvetljen“! Ima boljih načina, koji su teži, ali su autentični…

Završili smo boravak u Delhiju. Pakujemo se i polazimo za Agru. Prilazimo raskošnom zdanju iz prošlosti i razgledamo čuveni i prelepi Tadž Mahal! Slikamo se za uspomenu na ovom prekrasnom mestu… Potom nastavljamo uzbudljivo putovanje prema istoku.

Spreman sam za nova velika iznenađenja, o kojima ću moći da pišem i pričam drugima, ako ih bude zanimalo…

Miladin Lekić, 68 godina
prosvetni radnik u penziji, Stara Pazova

Fotografija: Rhiannon on Pixabay, Delhi – Haos na putu