Midhat (Sanski Most, BiH): Putovanje u Prijedor

Treće mesto u kategoriji “Najbolja muška putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2018. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Riznica sećanja” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.

Kroz Sanicu je prolazila uskotračna pruga koja je povezivala Drvar i Prijedor. Bila je to jedina sigurna veza sa svijetom za sva okolna naselja, pa je na stanici bilo uvijek živo. Danas, u poodmaklim godinama, rado se prisjetim jednog putovanja iz djetinjstva tom prugom.

Dahćući, parnjača je vukla kompoziciju voza, popularno zvanog “Ćiro”, prema Prijedoru. Uskotračna pruga je kao zmija vijugala, urezana u kanjon zelenooke rijeke. Provlačila se kroz brojne tunele, zatim prilazila rijeci, udaljavala se i ponovo prilazila. Što je više odmicala od Sanice, gdje smo živjeli, predjeli su bivali sve pitomiji.

“Kilu zlata je Franjo davao za kilu odbijene stijene samo da pruga bude na vrijeme izgrađena”, objašnjavao je stariji čovjek saputnici pored sebe.

Govorio je tiho, mada je voz klamparao kao da će mu točkovi istom otpasti.

Inače, ljudi su uvijek tiho govorili o caru Franji i austrijskoj carevini. Oni su bili samo mrski okupator. Tako smo i u školi učili.

Stariji ljudi bi se sa sjetom prisjećali tog vremena. Je li to bilo zbog mladosti ili boljeg života, koji je u ove krajeve došao upravo sa austrijskom carevinom, ili, opet, i jednog i drugog, moj dječiji mozak to nije mogao razlučiti.

Po dobrom životu spominjano je još samo Kulinovo doba, i uvijek izrekom “Za Kulina bana i dobrijeh dana”.

***

Željeznica je bila veliko dobro za ovu zemlju. Povezivala je mnoga značajna mjesta. U neke, gotovo divlje predjele, unosila je pitominu. Na dobro se narod brzo privikavao. I kako god se Evropa približila željeznicom nama, mi smo se, isto tako, približavali Evropi, i postajali dio njenog organizma.

Ljudi bi odlazili željeznicom u svijet, na školovanje, da traže posao, i opet se tom istom željeznicom vraćali nazad, bogatiji za nova znanja, a i novčano. Koliko je tek ljudi našlo zaposlenje na željeznici?! Plate solidne i redovne, službena odjeća i obuća besplatna, popust na putovanja ili besplatna, stan od željeznice.

Posebno živo na željeznici bivalo je pazarnim danima. Na usputnim stanicama težaci bi utovarali u vagone svoje poljoprivredne proizvode. Vreće i sepete bi smjestili u tijesni ulazni dio vagona, Putnici bi u uobičajenoj gužvi i žurbi zapinjali za njih, ili ih preskakali, odnosno prekoračivali. Iz marvenskog vagona, kako su ovdje nazivali vagon za prevoz stoke, dopiralo bi glasanje prestrašenih životinja.

Prodorni pisak lokomotive parnjače upozoravao je putnike na tunel. Stariji su pozvali djecu da uvuku glave u vagon i zatvore prozore. Neki se na upozorenja nisu obazirali, pa se iz suženog prostora tunela gusti, gotovo ljepljivi dim uvlačio u vagon. Svi su kašljali. Kada bi došli k´sebi, grdili bi svojeglavu djecu što nisu zatvorili prozore.

Dugo se u vagonu osjećao miris sumpora. Bijele bluze i košulje poprimale su sive tonove. Okovratnici bi pocrnjeli zbog dodira čađi i znoja, a lica poprimila ten sličan ođžačarevom.

Tek što se atmosfera u vagonu smirila, naišli bi na novi tunel i sve bi se opet ponovilo.

***

U vagonu je vladala živost. Pričalo se povišenim tonom zbog buke točkova. Rijetki putnici su nešto čitali.

Naš komšija Ivan, sa suprugom i djecom, krenuo je, takođe, u Prijedor. Tamo mu živi brat. Djeca se poželjela strica. On je bez djece, pa je prema bratovoj posebno slab i sve im udovoljava. Sjeli su nasuprot nama. Već na samom polasku voza rasčerečili su pečenu kokoš i počeli jesti.

“Poslužite se i vi. Ima dovoljno za sve.” Ponudili su i nas, ali i mi smo ponijeli pečeno pile, pa smo se samo zahvalili komšijama.

Čudan je taj osjećaj gladi koji prati putovanja. Ovo ne traje ni dva sata, a većina je počela nešto jesti već na samom polasku voza.

***

U vagonu je bio i željezničar Ilija, u svojstvu putnika. Ali, uniforma je bila na njemu. Uniformisani, u državnoj službi, nisu se rado odvajali od uniforme ni u slobodnom vremenu. Ona bi im davala posebnu važnost među običnim svijetom. To je osjećao i luckasti Cane iz našeg mjesta, pa se i on odnekud dočepao željezničarske kape. Nikada se od nje nije odvajao.

Na dobacivanja dokonih, a takvih je u našem mjestu uvijek bilo, samo bi važno zabacio glavu u nazad, i tako, sav važan, prošao ulicom. Ozbiljniji mještani bi upozorili ove dokone da ga ne uznemiravaju.

“I Cane je čovjek. To što je manje pametan od većine Božija je volja”, govorili bi.

Ilija je koristio svoju besplatnu kartu tako što je jaja, jeftino otkupljena od seljaka, vozio u veće mjesto na prodaju. U toku putovanja je kontrolisao stanje jaja u koferu. Napuknuta je poklanjao djeci u vagonu, koja su radoznalo pratila njegov rad. Jedan od dječaka je nešto jače stisnuo već napuknuto jaje i ono je prsnulo. Sadržaj se izlio po njegovom krilu. Svi prasnuše u smijeh.

Dječak je bio u šoku, ali mu jedan od saputnika reče: “Eto, uneredio si se!” To izazva još veći smijeh, a dijete poče da jeca, zatim zaplaka tako jako da je nadjačalo buku vagonskih točkova. Roditelji oduzeše ostaloj djeci napuknuta jaja i pobacaše kroz prozor. Samo Ale Slavuj nije sinu oduzeo jaje, nego je rekao:

“Sine, ti popi jaje. Dobro je za grlo. Bićeš ti svome babi pjevač.”

***

Na usputnim stanicama “Ćiro” se kratko zadržavao. Prozori bi se obavezno otvarali i svi putnici nagrnuli na onu stranu gdje je stanična zgrada.

Jedni bi gledali ima li koga poznatog, drugi bi kupovali nešto od domaćeg voća, treći bi bili na prozoru samo zato što su se i ovi prthodni namjestili na prozor.

Svaki dolazak voza  bio je događaj za sve koji nisu bili u nekom poslu. Takvih je u našem kraju uvijek bilo,

Vrata vagona su bila tijesna da se mirno razmijene ulazeći i izlazeći putnici. A tek prtljag bez kojeg niko nije putovao. Niko nikome nije davao prednost, pa bi se čulo gunđanje i psovke.

Psovke su ovdje nešto na što se ljudi gotovo naslanjaju, kao na neki čvrst štap… To im daje snagu i stabilnost, baš kao Indijancima žvakanje listova koke.

I u ovoj gužvi ljudi bi brzo našli rješenja da sebi olakšaju ulazak ili izlazak iz vagona. Prtljag i djecu bi dodavali kroz prozore, a sami se onda progurali kroz vrata.

***

Šef stanice je dao znak za polazak voza.

Putnici su se vraćali na svoja mjesta. Neka su već bila zauzeta od novopridošlih putnika. To je izazvalo žučne rasprave.

“Sjeo si na moje mjesto!” govorio je putnik koji je tu sjedio do zaustavljanja voza na usputnoj stanici.

“Đe piše?!” dodao je drugi, i tako je prepirka trajala svr dok jedan nije popustio.

“Pametniji popušta.” dobacio je prvi, vidno ljut zbog izgubljenog mjesta.

“A, kao, ti si pametniji!” reče drugi.

“Ma, ni jedan od nas dvojice nije pametan. Zar kod ovoliko slobodnih mjesta, mi se svađamo za ovo pored toaleta.”

Obojica prasnuše u smijeh. Pridružiše im se i ostali putnici u vagonu.

Spominjanje toaleta podsjeti djecu na ovu prostoriju.

Mama, hoću u toalet! – ponavljali su gotovo u jedan glas.

Najčešće, to i nije bila potreba za toaletom nego čista dječija znatiželja.

Na podu vagonskog toaleta nalazio se otvor za vršenje nužde. Ispod nije bilo nikakve posude i sva nečist je padala po željezničkim pragovima.

Na zidu toaleta nalazi se metalna pločica sa ugraviranim tekstom: “Ne s.ri dok voz stoji!” Sa metalne pločice ova rečenica je prešla u narodne poslovice. Ovoj je narod pridodao i onu: “Uprska i šefa i stanicu”. Izgovorena bi bila uvijek kad neko zabrlja u poslu.

Nekoga je nekad zasigurno muka natjerala u vagonski toalet upravo kada je voz stigao u stanicu. Tako je uz stanicu uprskan i njen šef. Koje li sramote?! Em je on bio službeno lice, em mu je službeno odijelo, zajedno sa cipelama, bilo tamno, pa se na njemu nečist posebno isticala.

I pored svih pravila koja je, po pričanu starijih, uvela još austrijska vlast, sa uspostavom željezničkog saobraćaja, naši ljudi su ih često kršili, što zbog potrebe, što zbog neznanja, a često i zbog uvrnute ljudske prirode.

Napraviti prekršaj nekima je uvijek bili zadovoljstvo, sa kojima se druga nisu mogla porediti.

***

Napustivši kanjon, kroz koji su se utrkivali voz i rijeka, voz je prolazio širokom ravnicom.

Povremeno se čuo pisak lokomotive. Mašinovođa je upozoravao čobane da udalje stoku. I sami čobani bi se micali sa šina na kojima su sjedili i drijemali na suncu.

Vožnja ravnicom je bila monotona i uspavljujuća. Sve manje sam pogledao vani i glava mi je sve više padala. Majka je to primijetila, pa je moju glavu namjestila u svoje krilo. Ljuljuškanje voza i klamparanje točkova doprinijeli su da brzo utonem u san.

Kada sam progledao bio sam već u ujakovom naručju. On me je upravo poljubio u čelo i rekao: “Oh, kako si porastao i otežao.”

“Mama, đe je mama?!” upitah bunovan ujaka.

“Tebe i prtljag mama je dodala kroz prozor, Sčekaćemo je”, utješno reče ujak.

Vrata vagona su još bila blokirana novim putnicima. Svi su istovremeno pokušavali ući u varon i zauzeti bolja mjesta. Uz veliki napor, majka je konačno uspjela izići. Pozdravila je ujaka i rekla:

“Sine, stigli smo u mamin rodni grad.”

Ujak je desnom rukom uzeo prtljag, a lijevom prihvatio moju desnu ruku, tepajući mi. Majka je nosila osmijeh ulicama rodnog grada.

Midhat Hrnčić, 70 godina
nastavnik biologije i hemije u penziji
Sanski Most, Bosna i Hercegovina
Fotografjia:
Putovanje vozom, Free-Photos za Pixabay