Marija (Beograd):  Kapri, ljubavi moja

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Seriju „Capri“ sam odgledala jedno desetak puta i sve vreme čeznula da se nadjem na tom čarobnom ostrvu. I da istražim sve njegove kutke, udahnem sve mirise, nauživam se u prelepim bojama tog stenovitog ostrva usred morskog plavetnila.

Kažu da kad nešto mnogo želis to se i ostvari, samo što sam ja to želela jedno petnaestak godina i već sam digla ruke i zaboravila. Jednog dana, tačnije u julu 2017, zovne me ćerka da mi kaže da su mi ona i sin spremili iznenađenje za šeszdeseti rođendan. To će biti jedno dvanaestodnevno putovanje po Amalfi obali u Italiji, gde je uključeno i ostrvo Kapri. Ja sam samo čula Kapri i zavrtelo mi se u glavi od neverice i sreće da ću stvarno doživeti svoj san, na čemu sam im beskrajno zahvalna.

Vreo dan, +40 napolju a eto mene u busu, nasmejana i nestrpljiva da što pre krenemo. Društvo mešano, i mladi i mnogo stariji, bivša Juga u malom, prva destinacija Padova.

***

Stigli smo ujutru. Vrućina ne jenjava a mi veselo krećemo u obilazak raznih znamenitosti ovog predivnog grada iz oblasti Veneto.

Padova ima veoma dobro očuvano staro gradsko jezgro sa nizom crkava i palata, pa je zato i pod zaštitom UNESCO-a. U Drugom svetskom ratu, grad je bio teško oštećen, ali su u drugoj polovini XX veka, naglim privrednim rastom i urbanizacijom grada, uspeli da obnove i sačuvaju najznačajnije građevine i delove grada. Kao što su poznati Univerzitet iz 1222. godine, Bazilika Sv. Antonija sa kupolama u vizantijskom stilu, palata di Kapitano, glavni Trg dele Erbe i još mnogo prelepih građevina i delova grada, koje je trebalo natenane obići, da smo imali više vremena i snage, zbog nesnosne vrućine.

Da ne bi sve išlo glatko pokvarila se klima u busu, jer su neodgovorni šoferi ostavili autobus na vrelom suncu sa nezaštićenom šoferšajbnom i elektornika se istopilaaa… Bez obzira na situaciju i ozbiljan kvar, odlučili su da krenu dalje ka našem odredistu Napulju sa otvorenim šiberima na krovu autobusa, ne bi li se malo rashladili. Počeli smo da se topimo od vrućine, iako je već uveliko noć. Proveli smo na nekom parkingu 2-3 sata ali ništa od popravke, dok ne stigne deo i majstor iz Beograda.

***

Napulj je najprljaviji grad u kom sam bila, pa sam bila pomalo začudjena čuvenom Geteovom izjavom koju stalno ističu: „Ko nije doživeo Napulj, taj kao da nije živeo!” Njega je toliko fascinirao taj grad, pa jedino što mogu da zaključim je da im u to vreme, kao ni danas, higijena nikad nije bila bitna stavka.

Onako premorene i iznurene od vrućine, odvedoše nas na neku plažu na periferiji Napulja, jer smo u sobe hotela mogli da uđemo tek posle podne. Još jedan šok za mene…

Ambijent kao iz Felinijevih filmova, mala uvalica ograđena ogromnim kamenjem, obala sa crnim peskom koji vise liči na blato, kaljavi peškiri, prostrti po tom blatnjavom pesku, razapeti suncobrančići ispod kojih se načičkalo po desetak članova neke bučne napolitanske porodice ili družine, koji uz ciku i galamu provode svoje slobodno vreme.

Mi se umočismo u to kaljavo more, sve u nadi da nećemo dobiti nikakvu ozbiljnu zaraznu bolest, a i da rashladimo i relaksiramo malo naša izmučena tela od vrućine. Ja sam se smestila na to nabacano stenje, tu mi je nekako bilo najčistije. Sve sam sa osmehom i znatiželjom izdržavala, znajući da se nikad više ovde neću vratiti i doživeti ovakvu autentičnost napolitanskog ambijenta.

Eto nas konačno po sobama, dobila sam još tri cimerke u četvorokrevetnoj sobi bez prozora u sred nekog hodnika… Šok do šoka… Sad mi je jasnija ona Geteova konstatacija o Napulju. Sećaću ga se dok sam živa.

***

E, ali večernji obilazak grada, a u narednim danima i dnevni, mi je malčice promenio utisak, čak bih rekla neočekivano me fasciniraše neki delovi grada i velelepne građevine.

Tu bih naročito izdvojila fascinantnu i veoma poznatu Galeriju Umberto sa oko stotinu metara visokom staklenom kupolom, Gradsku katedralu čarobne arhitekture, Trg plebiscita ili Danteov trg sa crkvom Franje Paulijanskog. Odmah tu pored i najstariju poslastičarnicu, a u nastavku najzanimljivija ulica Toledo, iz koje se poprečnim, mračnim i uskim uličicama ulazi u Špansku četvrt u koju nikako nismo smeli noću da zalazimo, iz bezbednosnih razloga.

Nismo propustili da probamo “Pizza napolitana” u najstarijoj piceriji, gde je sve počelo i naravno, najlepši sladoled na svetu, jedno pet kugli za početak. A sutra pravac Kapriii!

***

Prelepo vruće jutro ali meni nije smetalo jer sam previše uzbuđena što ću dan provesti na najlepšem ostrvu na svetu.

Uživala sam u vožnji trajektom, oko četrdesetak minuta. Naročito me očarao sam pogled na Veliku luku (Marina Grande) dok smo pristajali. Bele vile, jedna iznad druge na padinama ovog dela ostrva, sa mnoštvom jahtica, brodova, čamaca i sve to obasjano suncem, zaustavljaju dah. Nije ni čudo što je ovo čudesno ostrvo, bilo i još uvek je, inspiracija je mnogih umetnika, slikara, glumaca i pesnika. A kako sam saznala, u vili Krup se još uvek nalazi pisaći sto za kojim je Maksim Gorki pisao svoj roman “Mati”. Kažu da ga je ovde posećivao Lenjin.

Biser Mediterana – Ostrvo okružuju takozvane Obale sirena, jer je po mitologiji tu bio dom ovih mitskih devojaka, koje su proganjale i zavodljivim pesmama odvlačile mornare u morske dubine.

Na ostrvo se dolazi, pre svega u potrazi za legendarnim romantičnim mestima, dramatičnim pejzažima okomitih stena na čijim su vrhovima bele mediteranske kućice. Na prvi pogled se vidi da je Kapri satkan od sjaja, luksuza i glamura, neobičnog, skoro zastrašujućeg reljefa a pri tom raskošne prirode,  izuzetno prijatne klime i panoramama sa pogledima na čitav Napolitanski zaliv. Kažu da se rano jutro, kada je vreme vedro i sam Napulj vidi u daljini.

Iskreno, prijalo mi je da utonem malo u taj glamur i lepotu, bez imalo skromnosti i da istražim po ostrvu, koliko me kondicija posluzi, pa smo se odmah po iskrcavanju pregrupisali.

***

Neki su pokušavali da skinu cenu za obilazak ostrva i “Plave pećine” brodom, a moja grupica je odlučila da krenemo do centra ostrva, mesta Kapri, oko petstotinak metara uzbrdo. Krenuli smo po zanimljivoj šarenoj ulici prepunoj suvenirnica, pa onda uskim ogradjenim stazama za pešačenje do grada Kaprija. Malo stazom, malo stepeništem po nemilosrdnoj uzbrdici, uz više odmaranja i rashlađivanja na usputnim česmama, dočepasmo se tog gradića na jednoj od litica.

Mogli smo mi i minijaturnim autobusom iz luke po užasnim serpentinama ili uspinjačom koja iz luke Marina Grande za par minuta vozi do gradića Kaprija, kao što su neki i uradili. Ali ja sam želela da sve vidim izbliza i da barem zavirim kroz ograde u dvorišta tih prelepih vila na obroncima litica i da što više toga slikam.

Sve je prilagođeno ovom zastrašujućem, a istovremeno i prelepom terenu: uzani putevi, kojima voze maleni autobusi sa najviše dvadeset putnika, žičare koje prevoze sa vrha do pristaništa i obratno, kamiončići trotočkaši za prevoz robe. Ono što me je najviše oduševilo su motorčići na tri ili četiri točka, kojima se se stariji ljudi prevoze po ovim uzbrdicama i nizbrdicama. Na sve su mislili!

***

Gradic Kapri, kao srce ostrva, predstavlja i administrativni centar. Centralni trg Piazza Umberto zadržao je ruralnu arhitekturu, a sa prelepe bele terase pruža se fantastičan pogled na planinu Monte Solaro. Trg je centar ostrva za sve turiste, ali i lokalne stanovnike. Svojevremeno je predstavljao središte trgovačkog života, da bi tek početkom XX veka prvi barski stolovi bili ubačeni kako bi popularna Pjaceta dobila nešto moderniji izgled. Danas posetioci prvo ugledaju i u sećanju im ostaju stepenice, velika kula i sat na Trgu Umberta i ujedinitelja Italije.

Obišli smo malo trg, napravili par slika i otišli na nivo sa terasom, klupama i panoranskim pogledom. Malo smo posedali u jednom od brojnih kafića i okrepili se italijanskim espresom i picom. Posle kraćeg odmora, krenuli smo u šetnju gradićem, sa belim i pastelnim kućama u mediteranskom stilu iznad čijih se krovova nadvijaju grane ružičastih, crvenih i belih bugenvilija i žbunovi cvetnih oleandera. Istražili smo lavirint njegovih ulica, radnje sa luksuznom robom najpoznatijih svetskih brendova odeće, obuće, parfema i aksesoara.

Šetajući gradićem sve dalje ka jugu, posetili smo malenu predivno uređenu Avgustovu baštu (Giardini di Augusto), raj tropskog drveća i cveća, na čijem se kraju nalazi terasa sa pogledom na zaliv i Tirensko more. Bašta je dobila naziv po prvom i najprosperitetnijem rimskom imperatoru Oktavijanu Avgustu. Naime, Kapri je svoj prosperitet doživeo još u periodu antike, kada je Oktavijanov naslednik na tronu, car Tiberije, na ostrvu veličine nešto više od 10 kvadratnih kilometara sagradio čak dvanaest vila. Tiberije je odavde vladao imperijom poslednjih godina svog života. Najveća i najpoznatija od njih , Vila imperijale di Damećuta (Villa Imperiale di Damecuta), leži u ruševinama na krajnjem zapadu ostrva i najpoznatije je arheološko nalazište Kaprija.

Istraživali bi mi još ali vreme odmiče, a trebalo je obići još delova ostrva, pa smo odlučili da se autobusom otisnemo na suprotni deo ostrva u mestašcetu Marina Pikola (Marina Piccola), sa uvalom od nekoliko malih povezanih šljunkovitih plaža, najbliže mesto za kupanje onima koji borave na vrhu.

***

Putovanje autobusom je neočekivani stres jer su putevi vijugavi i uzani na još strašnijim serpentinama. Dva autobusa se u centimetar mimoilaze, sa velikim rizikom da se jedan stropošta u provaliju. Sva sreća da vožnja traje samo petnaestak minuta do pola sata, zavisi od gužve koja je ovde u sezoni neopisiva.

Sve to zaboravismo, na nekih tri sata uživanja i kupanja na jednoj od plaža, gotovo otrgnutoj od pejzaža čiji najveći deo čine izdužene, špicaste stene, koje kao da štrče jedna pored druge na kopnu ali i u moru. I njih najčešće vidjamo na razglednicama Kaprija. Priroda je ovde stvorila mali raj, litice u raznim bojama na kojima su nekako nikli hoteli i velelepne vile svetske elite. Izdubljene stene sa mini tunelima na plaži, kroz koje se provlačimo dok plivamo u čistom moru. A cela Mala marina u daljini prošarana parkiranim jahtama i čamcima. Nisam mogla da se nagledam i nauživam što u moru što u pejzažu. I daaa, ovde bih mogla da ostanem,zauvek.

Nije mi se išlo više nigde, pa sam odlučila da ostanem skoro do poslednjeg autobusa. Poteraše me saputnici, da me ne snadje da ne mogu da se vratim na vreme do polaska trajekta za Napulj. Pa dobro, ne bih se baš ljutila da ovde zanoćim, pa da provedem barem još jedan dan na ovom čarobnom mestu. Samo se nisam prethodno organizovala za smeštaj i za evre, jer bi ovde ta noć koštala kao celo moje putovanje. Nevoljno sam se spakovala i bacila još jedan pogled na najlepši deo Kaprija.

Ući u autobus je posebna priča. Čeka se u određenom ograđenom redu za svaku liniju, a pomenula sam ranije, da autobusi primaju najviše do dvadeset putnika. Srećom te ih ima na svakih dvadesetak minuta. I dobro je što smo krenuli ranije, jer smo čekali oko pola sata da udjemo. I, uh, doživela sam to užasno mimoilaženje autobusa na putu. Naš je bio baš uz ivicu provalije, oko koje je samo žičana ograda. Od straha sam jedva bacila koji pogled okolo i sve žmureći sam odbrojavala minute do kraja vožnje.

***

Neke moje saputnice su otišle u drugo mesto po znacaju: Anakapri (Anacapri), u čijoj je blizini i najviši vrh Kaprija Monte Kapelo (Monte Cappello). Ja sam odmah odustala od još jedne egzibicije po serpentinama. Jedino mi je žao što se do Marina Grande nisam spustila žičarom, jer mi je dosta bilo stresova od visina, već sam se iz gradića Kaprija odvezla autobusom do luke. Ovog puta mnogo lakša i prijatnija vožnja. U polupraznom autobusu sam našla mesto i natenane razgledala jos jednom prelepe mediteranske kuće, bašte i panoramu celog zaliva Marina Gradne. A i imala sam još dosta vremena da celu marinu natenane obiđem i kupim neke suvenire.

Marina Grande, ili veliko pristaniste, ima i veliku gradsku plažu, kafiće, picerija, male butike i mnoštvo suvenirnica prepunih likerom od čuvenog napolitanskog limuna, Limoncelom (Limoncello) u flašama i flašicama različitih veličina i oblika, a i cena.

Na kraju jednog od najlepših dana u mom životu, sela sam na jednu od klupa blizu obale da saberem utiske i pojedem preukusan sladoled. Ubrzo su pristigli i ostali saputnici naše grupe, prepuni utisaka i svojih priča, šta su sve obišli i kako su doživeli ovo čarobno ostrvo.

Veselo smo se ukrcali na trajekt i polako krenuli put Napulja. Svi smo bili na ogradama da još jednom upijemo svu tu lepotu, pejzaže i boje prelepog Kaprija dok nije utonuo u mrak, sa nadom da ćemo se jednom opet ovde vratiti, na dužeee…

Marija Marković, Beograd

Fotografija: Kapri, Italija, Bilal EL-Daou za Pixabay