Danci su uvek, otkad se meri sreća nacija, u vrhu liste ili prvi na njoj. Američka novinarka i autorka koja živi u Danskoj misli da ima odgovor na pitanje: Šta je to što Dance čini srećnim?
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Džesika Aleksander piše da se dugo pitala šta je to što čini da Danci uvek izgledaju tako zadovoljno. Jasno je da to ne mogu biti ni hrana, ni vreme, ni visina poreza.
Kada je hladan, siv i kišni dan, ako upitate Danca šta misli o vremenu, on će odgovoriti:
„Pa, dobro je da sam na poslu.“
„Drago mi je da nisam na odmoru.“
„Radujem se prijatnoj noći sa porodicom kod kuće.“
„Ne postoji loše vreme, samo loša odeća.“
Ako biste pokušali da Dancu skrenete pažnju na bilo šta zaista negativno, iznenadili biste sa pametnom obrtu u njihovom odgovoru i stavu.
Džesika je živela u nekoliko različitih zemalja i smatra da je način na koji govorimo o životu direktno povezan sa našom kulturom.
Daje primer Italijana koji, prema njenom mišljenju, naginju negativnosti. Potka njihove priče je jadikovanje. Obično su skloni hipohondriji, te mogu patiti zbog najrazličitijih stvari – od hladnog vazduha iz klima-uređaja do plesni u tepihu. Misle da je u njihovoj politici i ekonomiji haos i da neće biti ništa bolje.
Svejedno da li je to tako ili ne, ključna stvar ovde jeste da, ako je neko toliko negativan, život mu može izgledati prilično beznadežno. Italijani, po pravilu, imaju loše rezultate na lestvici sreće uprkos dobroj hrani i vinu.
Amerikanci, piše o svojim zemljacima Džesika, imaju običaj da svoje stavove izražavaju pozitivno. Ovo je osobina koja se kod njih razvija kao pravilo njihove kulture. Osećate se dobro? Hajde da to predimenzionišemo u: Osećam se fantastično! Ushićenje, sreća, samouverenost i sposobnost jesu reči koje spadaju u standarde načina komunikacije u SAD.
Ovo je, smatra Džesika Aleksander, sasvim u redu sve dok se slika koju ljudi prikazuju poklapa sa istinom iza te slike. Ljudi koji su isuviše pozitivni dovode sebe u opasnost od zanemarivanja negativnih aspekata situacije. Kada, na kraju, budu suočeni sa stvarnošću, mogu da se šokiraju i čak upadnu u depresiju.
Isuviše negativni ljudi, sa druge strane, neprekidno propuštaju da primete pozitivne aspekte situacija u kojima se nađu. Ovo ih, generalno, deprimira.
A kako se u ovu priču uklapaju Danci? Dok je radila istraživanje za svoju knjigu, otkrila je da su Danci, kako bi to nazvali psiholozi: realni optimisti. To jest: oni koriste promenu referentnog okvira (gledanje iz drugog ugla) za sagledavanje skoro svakog aspekta sopstvenog života.
*Promena referentnog okvira (cognitive reframing) predstavlja sposobnost da se sagleda opšta slika i fokusira na manje negativne aspekte situacije, ali bez potiranja negativnih.
Džesika daje sledeći primer: Zamislite da ste u galeriji i da gledate sliku. Deluje tamno i mračno. Vidite namrgođenog čoveka i bespomoćnu ženu. Zaključujete da je slika negativna i odmačinjete se od nje. Ali vodič vas zaustavlja i skreće vam pažnju da postoje suptilni detalji na slici koje niste primetili. Postoje, u drugom planu, razdragani ljudi koji stižu noseći darove. Čovek je samo povredio nogu te zato deluje namrgođeno. Žena mu pomaže, nije bespomoćna. U uglu može da se vidi slatko detence koje se smeje, a svetlost koja prodire kroz prozor je izuzetan prizor.
U jednoj istoj slici postoji mnogo drugih stvari na koje se može fokusirati i koje će sasvim promeniti doživljaj. Vežbanjem, sposobnost „gledanja iz drugog ugla“ postaje lakša, a vodič koji pomaže u tome ste vi sami.
Promena referentnog okvira se povezuje sa otpornošću koja je toliko tražena u SAD da mnoge organizacije treniraju svoje zaposlene kako bi stekli ovu veštinu. Jedan američki stručnjak objašnjava: „Više od obrazovanja, više od iskustva, više od uvežbanosti, nivo otpornosti određuje da li će neko uspeti ili ne. To je tako kada je u pitanju lečenje, Olimpijada ili posao.“
A sposobnost sagledavanja negativnih situacija iz drugog ugla jeste ključni element otpornosti.
Danci ne moraju da treniraju gledanje iz drugog ugla jer je ono utkano u njihovu kulturu. Oni to uče od svojih roditelja i onda prenose na svoju decu. Ova sposobnost je, smatra Džesika Aleksander, malo poznata tajna njihove sreće.
Ako slika govori više od hiljadu reči, onda se trudite da svoje reči birate pažljivo. Način na koji uokvirujete slike svog života utiče na to kako se osećate živeći ga.
Mogu vas zanimati i tekstovi: