Jelena (Beograd): Divčibare

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija “Najbolja priča o putovanju po Srbiji”

Planinska lepotica do koje se dolazi zavojitim putem. Visoki borovi koji, čini se, dosežu do neba, miris šume koji opija… Plavetnilo neba se uklapa sa ovom lepotom.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Izašli smo iz autobusa, nespremni na hladnoću koja nas je dočekala. Temeperatura je bila najmanje deset stepeni niža od one u Beogradu. Vazduh čist, planinski. Krenuli smo ka pijaci, iskreno rečeno ka prvoj kafani gde ćemo se ugrejati. Kafa, rakija i dobri domaćini i više nam nije bilo hladno.

Pijaca, mala, raznovrsni domaći proizvodi: sir, suvo meso, med, voće. Srbija je bogata zemlja lepotom prirode i darovima koja ona daje i vrednim ljudima. Impresionirala me je i crkva sagrađena oko 2012. godine prilozima donatora. Mala, ali bogata freskama.

Spuštanje ka Kosijeriću, opet serpentinama i pogled na visoke jele i omorike od kojih je veliki deo osušen. Tuga. Da li je visoka temperatura, ili neka bolest oštetila ove divove, tek utisak je tužan.

Kosijerić, gradić podno planine, tipična srpska varošica. Okićena zbog praznika sa vašarskim tezgama i što je najvažnije pozornicom koja je nagoveštavala bogat kulturno umetnički program.

Oko pet sati krenula je povorka učesnika parade, obučenih u narodnoj nošnji. Sve se slivalo ka pozornici. Izvorna narodna muzika, čisti i zvonki glasovi i nastupi folklornih sastava krasili su program.

Krenula sam ka Beogradu prepuna utisaka, zadovoljna što se tradicija, ona srpska, čuva i na ovaj način i pre svega poštuje.

Srbija ima budućnost u mladosti, tradiciji i lepoti.

Jelena Masnikosić, Beograd
Fotografija: Jelena33 za Mapio.net