Jalija – Mahala dorćolskih Jevreja

Posthumno objavljena knjiga advokata Davida Dače Alkalaja „Moja Jalija“ o životu i običajima jevrejskog stanovništva, o konkretnim porodicama i sudbinama na Jaliji.

Deo Beograda u kojem su živeli isključivo Jevreji zvali su Jalija, što je značilo priobalje ili zemljište pored reka. Jalija je deo starog Dorćola za vreme turske vladavine Beogradom, a zahvatala je prostor od Malog Kalemegdana, Stare električne centrale sa jedne strane i od Ulice cara Dušana do dunavske obale sa druge strane.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

O svakodnevnom životu ove mahale posthumno je objavljena knjiga „Moja Jalija“ Davida Dače Alkalaja, koju su priredili Mirjana Belić Koročkin Davidović i Radivoje Davidović, u izdanju „Čigoje„, na osnovu Alkalajevih tekstova objavljenih u raznim biltenima.

David Alkalaj svedoči o životu konkretnih porodica i sudbina na Jaliji: o tome kako se nekada družilo, učilo, brinulo, dugovalo mesaru i bakalinu, kako su se za praznik pravili kolači i iznosile na prodaju polovne igračke. Saznajemo i o ustrojstvu same Jalije, sinagogama, školama, ali i stoletnom dudu i kultnoj Kući sa sedam podruma.

O piscu

„David Alkalaj rođen je 1897. u jevrejskoj učiteljskoj i svešteničkoj porodici na Dorćolu. Pravni fakultet u Beogradu završio je za tri godine. Kao rezervni oficir Jugoslovenske vojske za vreme Drugog svetskog rata odveden je 1941. u zarobljeništvo u Osnabrik. Nemci su mu odveli ženu i sina u logor na Sajmištu iz kojeg se nisu vratili.“

„Marta 1945. godine, u tek obnovljenoj Jevrejskoj opštini, osnovao je jevrejsku menzu za siromašne. Uspostavio je kontakt sa Svetskom organizacijom Džoint koja je slala pomoć najugroženijim porodicama. Za Savezni zavod za statistiku uradio je spisak žrtava rata od 1941. do 1945. godine. Kao ugledni advokat izabran je za branioca u procesima protiv ratnih zločinaca“, kažu priređivači knjige.

O Jaliji

Alkalajev zapis ukazuje da su Jevreji naseljavali Jaliju još u 16. veku pa otuda i drugi naziv Jevrejska mala (mahala).

„Ulice su u tom kraju bile uske, krivudave, noću jedva osvetljene uz svetlo iz fenjera. Danju je bilo živo sa mnoštvom trgovaca koji su radili ili sedeli ispred svojih dućana u Banatskoj, Jevrejskoj, Dubrovačkoj, Solunskoj i Ulici Visokog Stevana.“

„Preko nedelje bilo je tiho, a živo subotom ili za vreme jevrejskih praznika, kao i zimi kada su priređivani vašari. Za vreme praznika Purim na ulicama su maskirani Jevreji dočekivali Beograđane gosteći ih raznim đakonijama“, navodi autor.

Posle dolaska Austrijanaca, na Jaliju se doseljava veći broj Jevreja. Pored sefardske, osnovana je i askenaška opština. Za vreme okupacije Beograda u Drugom svetskom ratu, veliki broj Jevreja odveden je u logore gde su izgubili život. Danas u ovom delu Dorćola skulptura Nandora Glida „Menora u plamenu“ podseća na njihovo stradanje iz vremena Holokausta.

Atmosfera Jalije

Jalija nikad nije bila geto, navodi pisac knjige.

„Za Jaliju je geto samo pojam o prostoru, kutak u kojem su se Jevreji osećali najprijatnije. Jalijskim sokacima provejavao je duh slobode, jedinstva, međusobnog razumevanja. Ni u jednom parčetu Beograda nije se slobodnije disalo, nego što je to bilo na Jaliji…“

„Kad silazite po suncu i prašini na dunavsku plažu nećete ni slutiti da je ova poljana bila poprište svakodnevnih vrlo ozbiljnih tuča jevrejske i srpske omladine. Nije to bio nikakav organizovani antisemitizam, niti neka osobita mržnja. Bilo je u običaju da se omladina iz jevrejskog kvarta svaki dan tuče sa omladinom iz drugog kvarta.“

„Bile su čuvene bitke između Palilulaca i Dorćolaca. Tako su bile u običaju tuče između srpskih i jevrejskih mladića sve dok ne bi bilo razbijenih glava i žandarmerijske intervencije“, piše jevrejski advokat.

Suština Jalije

„Nisu Jaliju činili samo kućerci iskrivljeni i nesimetrični s velikim avlijama u kojima se protežu leje zumbula i ruža. Nisu je činili ni samo uski sokaci, mrtvi i bez izlaza, s prolazom kroz tuđe dvorište. Ni sama turska kaldrma, kriva i šiljkasta.“

„Pa ipak je svaka ta kućica sa trbušastom fasadom, svaki stub sa prljavom lampom neodvojivi deo Jalije, njen žig i njen pečat. Jalija ne bi bila Jalija da su u njoj lepe građevine na sprat, čvrste, sigurne i stabilne, lepe kao one na Terazijama ili u Ulici kneza Mihaila.“

„To je lik Jalije: maleno, nisko, siromašno, jadno, pohabano, staro, dotrajalo. Pa ipak je to samo njen spoljni deo, njena kora, njena fasada. Za stranca je to sumorni pejzaž koji pre rastužuje nego što oduševljava“, čitamo u knjizi o starom duhu našeg grada.

Običaji Jalije

Autor opisuje običaj da su pre polaska u prvi razred sva deca na Jaliji počašćena medenom lepinjom. Med je bio znamenje uspeha u školi. To je doba kada se posle srpske škole hitalo na dva časa jevrejske veronauke.

„S komadom hleba s pekmezom i knjigom u ruci, Jevrejčići su, uz kikot i igru, veselo silazili s Dorćola. Zar to nije bila tortura za dečicu, koja su bila umorna i željna vazduha i sunca. Tada se niko nije bunio. Bilo je to više nego prirodno, ne samo za učenike, već i njihove roditelje“, navodi Alkalaj.

Šta se desilo sa Jalijom?

On je pet godina bio predsednik Jevrejske opštine Beograd, a zatim potpredsednik Saveza jevrejskih opština Jugoslavije. Učestvovao je u iseljavanju Jevreja u Izrael (1948–1951). Sa drugom suprugom i kćerkom, 1950. godine iselio se u Izrael. Bio je 15 godina šef Odseka za pravednike u Jad Vašemu, državnom institutu za statistiku jevrejskih žrtava fašizma. Umro je u Jerusalimu 1981. godine.

Kada je nakon odlaska u Izrael posetio Jaliju, videvši srušenu sinagogu rekao je da je ona bila simbol Jalije, „njena duša, rezonanca njene tuge i njenih radosti, učitelj i utešitelj njihove dece, tih čestitih i siromašnih jalijskih Jevreja. To je bilo mesto za jevrejski muzej…“

Pominje da je Jalija uvek bila na prvom udaru. Svi okupatori dolazili su velikom rekom i pogađali je, bilo da su u pitanju turska đulad ili austrijska flotila.

Na Jaliji su, pored Hajima Daviča, prvog prevodioca sa španskog jezika u Srbiji, živeli slikari Leon Koen, Moša Pijade i Bora Baruh. Jalija je bila inspiracija piscima koji su je opisali u svojim pripovetkama: Stevanu Sremcu, Branislavu Nušiću, Milutinu Uskokoviću…

Izvor: Politika
Slika: Jevrejska mala, Nadežda Petrović

Mogli bi vas zanimati i tekstovi: