Ekonomista Vojislav Guzina za Politiku: Optimizam u senci deficita

Optimistički stavovi, koji se smenjuju sa povremenim upozorenjima da sledi nikad teža zima, nalaze se u senci deficita. O tom deficitu koji kao da niko ne primećuje i o ekonomskoj situaciji Srbije, za dnevni list Politika pisao je ekonomista Vojislav Guzina.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Uprkos ekonomskoj krizi koja preti da premaši onu s kraja 2008. godine, uz povremenu pesimističku prognozu u vezi sa predstojećom zimom, uglavnom slušamo pohvale naše ekonomske stvarnosti, s kojom se, kažu državni čelnici, ne mogu pohvaliti ni zemlje s mnogo vrednijim pokazateljima dosadašnjeg razvoja. Prvo mesto zauzima pohvala da nam javni dug od 32,24 milijardi evra (kraj avgusta), čini svega 53,4 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP), što je daleko manje od procenta u mnogo jačim ekonomijama u Evropi i svetu. Uz pohvalu stabilnih javnih finansija ide najava novih investicija, povećanja plata i penzija većih od zvanične inflacije, koja će, kako najavljuju iz Narodne banke Srbije (NBS), uskoro početi da pada, čemu treba da pomogne i podizanje referentne kamate stope u skladu sa povećanjem kamata u SAD i Evropi.

Nasuprot optimističkim informacijama, skoro je nezapažena informacija Republičkog zavoda za statistiku da nam je robni izvoz u prvih osam meseci ove godine veći od prošlogodišnjeg u istom periodu za 28,2 odsto, a uvoz za 38,8 odsto te da je osmomesečni robni deficit u spoljnotrgovinskoj razmeni vredan 7,35 milijardi evra, što je više za 72,9 odsto nego u istom periodu prošle godine. Nažalost, sasvim očekivano. Uvoz energenata je i fizički povećan, između ostalog i zbog havarije u TENT-u, a cene energenata i svega drugog što smo uvozili su znatno veće, apsolutno i u odnosu na naše izvozne cene, pa je sasvim logično da se razlika između vrednosti izvoza i uvoza poveća u korist uvoza.

U skladu s tim sledi pitanje, na šta će nam ličiti ovogodišnji platni bilans, tačnije tekući račun platnog bilansa i pored fantastičnog odnosa u razmeni usluga (zahvaljujući IT sektoru) u korist izvoza, ako robni deficit spoljnotrgovinske razmene nastavi ovim tempom i bude, recimo, 11 milijardi evra, što je sasvim verovatno. Visok rast deficita može postati ozbiljan problem zbog verovatnog pogoršanja uslova njegovog pokrića. Do sada smo, godinama unazad, neto deficit spoljnotrgovinske razmene (robni deficit umanjen za suficit na uslugama) pokrivali bez da nas glava boli. Prvo bi ga, bezmalo, prepolovili doznakama iz inostranstva, a ono što ostane, pokrivali prilivom deviza po osnovu stranih direktnih investicija, i još je preostajalo za povećanje deviznih rezervi. Razumljivo, o iznosu doznaka, njihovoj ulozi u platnom bilansu, očuvanju standarda primaoca tih doznaka i deviznoj štednji se malo šta može čuti, dok se o prilivu deviza po osnovu privlačenja stranih investicija, u čemu smo lideri u regionu, može čuti prilikom svake nove strane investicije. Taj priliv je, kažu, dokaz poverenja stranih investitora u našu ekonomiju.

Doznake, i ako smo, nažalost, prinuđeni da im se nadamo i radujemo, neće više imati dosadašnju vrednost ni značaj u našoj ekonomiji, bilo zbog promene u karakteru emigracije, bilo zbog prirodnog smanjenja broja primalaca doznaka, pa i smanjenih ekonomskih mogućnosti pošiljalaca tih doznaka u odvajanju dela zarada za te svrhe. Što se tiče priliva deviza po osnovu stranih investicija, on će ili stagnirati ili padati bez obzira na rast naše zavisnosti od tog priliva. Razlog su ekonomske prilike u zemljama porekla stranih investitora, mada ne treba zanemariti ni razlog s naše strane, o čemu ne bih, jer ne spada u prirodu ovog teksta. Zato će već ove godine znatan deo deficita tekućeg računa platnog bilansa biti pokrivan novim, sigurno skupljim, zaduživanjem kombinovano sa trošenjem deviznih rezervi.

Tome treba dodati da će, bez obzira na apsolutnu vrednost novih priliva deviza po osnovu stranih investicija, rasti i devizni odlivi po osnovu prava stranih investitora i investicionih kreditora na dividende i kamate, što povećava rashodnu stranu platnog bilansa, a posledica je negativnog salda tzv. neto investicione pozicije (razlika između ukupnih investicionih ulaganja i investicionih kredita stranaca kod nas u odnosu na naša ulaganja u inostranstvu), koji je u nas odavno zabrinjavajućih vrednosti.

Ni kurs dinara nije bez uticaja na naše bilanse. Nebitna je polemika da li NBS vodi politiku fiksnog kursa dinara ili ne, pa i koliko sadašnji kurs dinara šteti izvozu, a ohrabruje uvoz. Problem je, ako je dinar precenjen, a spadam u one koji misle da jeste, u nerealnom iskazivanju ekonomskih vrednosti (dugova, kamata po tim dugovima, deficita budžeta, zarada, BDP-a i dr.) preračunatih u evro. Logično, kurs dinara u odnosu na evro je, bezmalo, isti već pet godina, i ako je kupovna moć dinara za sve što najviše kupujemo za to vreme skoro prepolovljena.

Dodajmo svemu tome i trajne razvojne deficite, poput deficita u sopstvenom investicionom potencijalu, radnoj snazi, energetici, a naročito u nepostojanju dugoročne razvojne i ekonomske politike, što nadomeštamo pojedinačnim, međusobno neusklađenim, odlukama. Na sreću, Srbija još ima potencijala za pouzdaniju ekonomiju i biće takva kad shvatimo da politika brzih efekata i improvizacija nije svojstvena ozbiljnoj državi.

Vojislav Guzina, ekonomista za Politiku
Izvor: Politika