Đurđina (Pančevo): Meana „Kod Ćamila“

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Ispričaću vam priču iz najranijeg detinjstva sa nadom i željom da u vama probudim ljudskost i lepa osećanja za sve one ljude koje volite, koji vole vas i koje ste voleli, a nisu više među nama.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Svoju sreću i radost treba podeliti sa drugima. Treba ceniti i poštovati ljude iskreno i sa ljubavlju. Ako zaslužite, biće vam vraćeno istom merom.

Tek tada možete živeti mirno i srećno ovaj život, jer drugog neće biti.

Ovo nisu prazne reči.

Možda okolnosti, životno iskustvo, situacija gde provodim svoje kasno životno doba, gde imam vremena na pretek za razmišljanje, uslovljavaju da intenzivno i sa radošću trošim svoje poslednje dane. Srećna i zadovoljna dočekujem svaki novi dan.

Možda zvuči čudnovato, ali ja posedujem neki neobičan „mehanizam“. Munjevito iz sećanja brišem sve ružne i nemile događaje. I zato sa osmehom gledam u ljude, volim mnogo da pričam i da se smejem, zato upućujem svim ljudima čarobne reči: ne klonite duhom ako vam se desi da u neko tmurno, kišovito veče ovlada u vama tuga, jad i neraspoloženje, pomislite da će svanuti jutro obasjano suncem, čuće se cvrkut ptica, žagor ljudi.

Rađa se novi dan.

***

Rođena sam u prelepom šumovitom kraju Bosne na 1.250 metara nadmorske visine u sanatorijumu gde je moj otac radio kao upravnik, kristalno čistog gorskog vazduha, terenima pogodnim za skijanje, gustim šumama prepunih divljači za ljubitelje lova i lepote prirode. Ovo je uglavnom bilo rezervisano za probrano društvo „dubokog džepa“, ljubitelje dobre hrane, veselog društva i uživanja.

Osim sanatorijuma i gustih šuma, nigde nije bilo kuća, samo je uz sam kameniti drum prkosno stajala usamljena oveća zgrada zvana „Meana kod Ćamila“.

To je bila ogromna kućerina sa svakojakom robom, svratište i prenoćište za umorne pešake što su iz udaljenih sela dolazili da se snabdeju robom, da popričaju i čuju štogod novosti.

E tu je, po pričanju moga brata, bilo moje carstvo.

***

Mršuljava četvorogodišnja devojčica volela je da sedi na pragu meane, igra se šarenim krpicama ćereta i zasmejava Ćamila dok obavlja svakodnevne poslove.

To je bilo uzajamno obožavanje, Ćamil nije mogao da zamisli dan bez tog milog i veselog stvorenja.

Rano jutrom pojavljivala se na vratima sva važna i ozbiljna, pružala ruku punu raznoraznih dugmića i naređivala:
„Daj mi za sve pare luše“. To su one vašarske šarene bombone koje su sva deca volela.

Ćamil bi tada užurbano pakovao bombone, izvlačio ispod tezge malo jastuče i pevuckajući stavljao na prag:
„Za moje Đulence, maleno detence, šareno jastučence“.

Ćamil, naočit muškarac i žena mu Nesiba, prelepa, jedra u šarenim šalvarama i srmenom jelečetu koje je jedva sputavalo bujne grudi, nisu imali svoje dece, vihori rata iznenada su prekinuli to divno, bezbrižno detinjstvo, još i danas mi je pred očima slika: Ćamil trči za našim automobilom i plačući viče:
„Bog vas čuvao prijatelji. Ljubim te, Đulence, janje moje malo!“, dugo je trčao, sve dok nije pao.

Crveni fes spade mu sa glave i otkotrlja se u jeadek.

Tada sam poslednji put videla Ćamila.

***

Nastanili smo se u Pančevu gde je moj otac u „Ruskoj bolnici“ dobio zaposlenje.

Ja, sa nepunih šest godina, detešce naviklo na čist planinski vazduh u Banatskoj ravnici, odbolovah sve moguće zarazne bolesti.

Sa visokim temperaturama, u bunilu, posle su mi pričali, stalno sam dozivala Ćamila. Prošlo je od tada mnogo godina.

Bila sam na školovanju u Beogradu kada su mi roditelji javili radosnu vest. Moj Ćamil i Nesiba uz pomoć daljih rođaka nekako su se dokopali Amerike. Onako vredni, odlično su se snašli. Drže omanji azil za napuštenu i nezbrinutu decu.

Imaju petoro dece. Četiri sina i ćerku kojoj su dali ime Đule.

Da vam ne pričam koliko sam prosto bila kao opijena od radosti zbog tih meni toliko dragih ljudi.

Zato stalno ponavljam opet i opet sreća je tu, nadomak ruke, samo je treba strpljivo čekati.

Jednom mora doći.

Đurđina Kovačević Cica, balerina, Pančevo
FotografijaZach Lezniewicz za Unsplash


Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG „Snaga prijateljstva – Amity„, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.