Da li sa godinama postajemo desničari?

Da li ima istine u izreci: „Bilo koji čovek mlađi od 30 godina koji nije liberal, nema srca; a bilo koji čovek stariji od 30 godina koji nije konzervativac, nema mozga„? Da li je okretanje konzervativnijim političkim opcijama sastavni deo starenja?

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Ilustracija iz teksta (infografika): Legenda o penzionerima i izborima

Džejms Tili, profesor na Oksfordu, napisao je tekst za britansko izdanje The Conversation o tome da li postajemo politički konzervativniji kako starimo.

U Britaniji se trenutno razmatra ideja da 16-godišnjaci dobiju pravo glasa na referendumu o ostanku u Evropskoj uniji, dok se istovremeno javljaju glasovi da bi starijima trebalo oduzeti pravo glasa. O tome smo pisali u tekstu: Da li starima oduzeti pravo glasa na izborima?

Prof. Tili svoj tekst započinje citatom: „Bilo koji čovek mlađi od 30 godina koji nije liberal, nema srca; a bilo koji čovek stariji od 30 godina koji nije konzervativac, nema mozga„.

Nije sa sigurnošću utvrđeno čija je ovo misao (najverovatnije se radi o Anselmu Batbiju, francuskom pravniku i intelektualcu druge polovine XIX veka), ali ona dobro ilustruje uvreženo mišljenje da su mlađe osobe sklonije levom i idealističkom političkom ubeđenju, dok su stariji po pravilu konzervativniji i pragmatičniji.

U Britaniji, starost glasača je značajan predikator njegove političke opredeljenosti. Stariji ljudi u većem procentu podržavaju Konzervativnu partiju, dok mlađi više podržavaju Laburiste, Liberalno-demokratsku partiju i u poslednje vreme – Zelene.

Ovo nije novi fenomen. Ovi obrasci političke podrške, zasnovani na starosnom dobu, predstavljaju konstantu u britasnkom političkom životu tokom čitavog perioda od kraja II svetskog rata. Međutim, šta je to što ih uzrokuje, nije baš najjasnije.

Prof. Tili je izdvojio dve glavne mogućnosti. Prva je, kako sugeriše i gore navedeni citat, da je veća verovatnoća da će ljudi glasati za konzervativnu opciju što više stare.

Razlog ovome mogli bismo možda naći u samom procesu starenja koji čini ljude konzervativnijim ili u tome što stariji ljudi imaju drugačiji stil života i, samim tim, drugačije prioritete koji ih opredeljuju pri glasanju.

Međutim, moguće je da nisu važne godine pojedinca, već pre svega kojoj generaciji pripada. Starije generacije glasača koje su odrasle u drugačijim okolnostima u odnosu na mlađe, mogle bi usled toga da glasaju drugačije.

Mlađe generacije su vaspitavane u liberalnijem svetu. Dok je nekad npr. homoseksualnost bila zabranjena, danas su gej brakovi dozvoljeni u Britaniji; abortus je uglavnom bio nelegalan, sad je pravo na abortus neosporno svakoj ženi; nekada su bili širokorasprostranjeni rasistički stavovi, danas svaka rasprava staje ukoliko se i nazre rasistički stav jedne strane.

Iako bi trebalo naći druge primere, razlike između okruženja u kome su stasale starije i mlađe generacije u Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije definitivno postoje. Nismo samo sigurni da bismo mogli da kažemo da su mlađe generacije odgajane u okruženju koje je liberalnije. To je pitanje za posebno istraživanje.

Prof. Tili takođe navodi da bi na političke razlike između generacija moglo da utiče i obrazovanje jer je, kako kaže, poznato da visoko obrazovanje povećava verovatnoću da će osoba biti liberalnija po pitanjima kao što su kriminal i imigracija.

On navodi istraživanje na osnovu koga zasniva ovu konstataciju, te se nećemo upuštati dalje u to, ali bismo mogli da primetimo da bi i ovaj uticaj na razlike u političkim stavovima među generacijama morao biti preispitan u našem slučaju.

Jer, iako je činjenica da je veći procenat visokoobrazovanih među mlađim generacijama, veoma je diskutabilan nivo obrazovanja. Kako primećuje Čedomir Antić u knjizi „Kratka istorija Srbije 1804-2004“, do ovog našeg doba svaka generacija u Srbiji bila je obrazovanija od prethodne. (I u tome se najviše ogledao razvoj i to ga je najviše podsticalo.) Ovo naše doba je označilo preokret: prvi put su starije generacije u Srbiji obrazovanije od mlađih naraštaja.

Ako bi se, međutim, dokazala pretpostavka da razlike među generacijama utiču na političke stavove, to bi bilo veoma značajno jer bi ukazivalo na to da se partije desne orijentacije bore protiv istorijskih promena.

Jedan od načina da se razluči šta je to što prouzrokuje različite političke poglede između mlađih i starijih jeste da se isti ljudi prate tokom dužeg perioda i da se posmatra kako se menjaju njihovi politički stavovi i onda da se te promene uporede sa rezultatima na različitim izborima. Upravo to je u istraživanju iz 2014. godine uradio prof. Džejms Tili sa svojim kolegom Džefrijem Evansom.

Ustanovili su da se na glasanje osobe za konzervativce uticaj starenja kreće između 0,32 do 0,38 odsto po godini.

„Ovo možda ne izgleda kao značajan uticaj, ali tokom životnog doba ovaj priraštaj raste. Čak ako se uzme i najmanji uticaj (0,32%), razlika između 20-godišnjaka i 80-godišnjaka je skoro 20 odsto. Upravo je to razlika između procenta 20-godišnjaka i 80-godišnjaka koji su glasali za Konzervativnu partiju na britanskim izborima 1997. godine“, objašnjava Tili.

Podaci ukazuju na to da činjenica da stariji ljudi češće glasaju za konzervativne, desničarske stranke nema veze sa „socijalnim starenjem“ (stupanje u brak, rađanje dece ili povećanje prihoda), već verovatnije sa neposrednim psihološkim procesom starenja koji često starije ljude čini zatvorenijim za promene. Zato bi onda postojala i veća verovatnoća da će stariji gravitirati ka političkim partijama koje brane status quo.

Prof. Tili zaključuje da bi političari desnog opredeljenja trebalo da vode manje računa o privlačenju mlađih birača, a više da se okreću osiguravanju glasova starijih – a starijih će biti sve više sa bejbibumerima koji polako prelaze u ovu starosnu grupu.