Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Septembar je, vreme sunčano i veoma toplo. Moj suprug i ja smo se dogovorili da uplatimo last minute letovanje za Grčku, u Pefkohori, od 24. septembra. Do sada smo na more odlazili u julu ili avgustu. U septembru, nikada. Za sve postoji prvi put, zar ne? Deca su nas podržala govoreći:
„Ne brinite, na moru je lepo i u septembru. Voda je topla, sunce nije prejako, za vaše godine i nije loše.“
I tako, spremali smo se na put, za „jesenovanje“, jer smo pošli na prvi dan jeseni. Leto se povuklo i ustupilo mesto zlatnoj jeseni, što je odgovaralo i našem životnom dobu. Sa radošću smo se pakovali, pa i puno toga nepotrebnog, za svaki slučaj. Mi smo generacija koja je naučena da „ko nosi, ne prosi“.
Kada je sin došao da nas odveze do Beograda, začudio se koliko stvari nosimo. Napustili smo Zrenjanin i uživali do Beograda gledajući ravnicu i prostrane njive spremne za novu setvu. Banatska ravnica je moja večita inspracija. Volim širinu i beskonačnost ravnice čija je granica sȃmo nebo. Sledeće stihove sam napisala još kao student kada sam iz Beograda odlazila kući:
Banat
Kada je Bog zemlju stvarao,
na Banatu nije šparao.
Izmešao je mnoge ljude,
a da sve kao porodica bude.
Banatski gradovi i sela
najlepša su fela.
Kada Lalu briga mori,
za pravdu se sȃm izbori.
Neće da ga iko dira,
poštenje i pravdu bira.
Lalinsko srce je veliko,
kao banatsko polje široko.
Žito se žanje, sunce greje,
iako umoran, Lala se smeje.
Zlata vrede rodna polja,
banatska je štrudla najbolja.
Reke lenjo ravnicom teku
kroz banatsku zemlju meku.
U Banatu život mirno teče,
tamburaši dušu leče.
Volim Banat i Banaćane,
lepe, blage i nasmejane.
***
Beograd mojih studentskih dana je sada znatno drugačiji, izgrađuje se i proširuje iz dana u dan. Oduševljava me Beograd na vodi i kada prolazimo pored velelepnih zgrada, osmehujem se.
Novoizgrađeni autoput nas vodi kroz prelepu Srbiju. Autobus je nov i udoban i ubrzo sam zaspala. Bilo mi je krivo što sam prespavala dobar deo puta naše divne zemlje. Kada se nađem na nekoj od granica bivše Jugoslavije, osećam se kao „Alisa u zemlji čuda“.
Jugonostalgična sam i ne prihvatam da, recimo, Makedonije nije naša. Kada sam ranije boravila u toj republici, govorili su mi da je Biljana makedonsko ime. Pevali su mi pesmu „Biljana platno beleše“. Sada se ponašaju kao istinski stranci.
Sa Grcima je drugačije, ljubazni su, skoro srdačni, tako se bar meni čini. Na granici mi je zasmetala zastava Evropske unije. Pitala sam se šta su drugi bolji od nas. Razbuktalo se u meni rodoljublje i ponos što sam Srpkinja, neka mi se ne zameri.
***
Rano je jutro i stižemo na Halkidiki, u Pefkohori, koji je kao okupan svežinom borovine i mora. Mirno je, ljudi još spavaju, a ja i moji saputnici smo bučni. Dovikujemo se i glasno komentarišemo gde nam se nalazi hotel.
Naš hotel „Andromeda“ se nalazi pola kilometara udaljen od morske obale na priličnoj uzbrdici.
Iskrcani smo u centru grada, a odande je kombijem prevezen prtljag, dok smo mi krenuli pešice. Nije nam prijalo, umorni smo od puta, a pešačenje uzbrdo je zahtevalo napor. Gunđala sam da sam iz ravnog Banata i da mi ovo baš i ne treba.
Napor se isplatio, hotel je lep i nov, a smeštaj dobar. Kada smo se raspakovali i obukli kupaće kostime, krenuli smo na plažu. I opet strmina, ali sada nadole. Do mora prolazimo kroz lepe ulice sa divnim zgradama, tavernama i prodavnicama, a bilo je i zelenila, najviše lijandera.
Morska obala je dugačka i lepo uređena. Pravo je letnje vreme i ljudi se kupaju. Oprezno ulazimo u vodu, šta ako je hladna, pa skoro je kraj septembra. I malo po malo, eto nas u tirkizno-plavoj i providnoj vodi. O, kako je bilo prijatno prepustiti se zagrljaju Egejskog mora! Plivala sam, što dugo nisam, gnjurala se i uživala na blagim talasima.
Posle ručka smo legli da se odmorimo, a bolje da nismo. Da smo znali da će nam ovo kupanje biti i prvo i poslednje u Pefkohoriju, ostali bismo na plaži do kasnog popodneva.
***
Jutro je osvanulo tmurno, hladno i vetrovito. I tako je bilo preostalih šest dana! Duvao je jak i hladan vetar koji je pravio velike talase. Kupanja više neće biti, to nam je bilo jasno. Ali u svemu tome smo imali sreće, jer su se u to vreme u nekim delovima grčke obale stvarali talasi visoki preko deset metara, a vetar je duvao i 150km na sat. Bio je to megaciklon.
Deca su nas često zvala zabrinuti zbog vesti o nevremenu u Grčkoj. Neće nam tamo neki ciklon pokvariti odmor i raspoloženje. Rešili smo da se puno šetamo i upoznajemo Pefkohori. Usput bismo ručavali u nekom živopisnom restoranu i uživali u grčkoj muzici.
Dnevno smo prelazili i po pet kilometara. U početku smo imali upalu mišića, a kasnije smo bili utrenirani. Ipak, povratak u hotel nam je bio veoma prijatan.
Biti u Grčkoj i ne posećivati prodavnice, bilo bi prava šteta. A ja, kao i većina žena obožavam šoping, al’ stvarno. Naročito me je privlačila prodavnica, gde je sve po ceni jednog eura. Sećam se da je nekada davno u Zrenjaninu postojala radnja u kojoj je cena svakog artikla bila jedan
dolar.
E, nekada beše mnogo toga, a sve ode u nepovrat kao i moja mladost.
***
Jednog dana sam se zanela gledajući izložene haljine. Začula sam na srpskom jeziku:
„Gospođo, mogu li da vam pomognem?“
Glas mi se učinio poznatim, kao da se probijao kroz pukotine mojih sećanja. Okrenula sam se i ugledala nasmejanog mladića. Osmeh mi je bio poznat, takođe i tamne, kao noć oči i… glas. Preda mnom je stajao neko ko je ličio na moju davno izgubljenu ljubav. Bila sam zbunjena, mladić je to primetio i upitao me:
„Da li vam je dobro? Da vam donsem čašu vode?“
Prineo mi je stolicu i kada sam ispila vodu, upitala sam ga:
„Oprostite, kako vam je ime mladi čoveče?“
„Mladen.“
„Jovanović?“, nastavila sam
„Da, ja sam Mladen Jovanović , a ko ste vi?“
„Kasnije ćemo o meni. Recite mi imate li u porodici imenjaka?“, upitala sam.
„Imam dedu, a ja nosim njegovo ime i prezime.“
„Vi ste Mladenov unuk?“, upitala sam uzbuđena.
„Moj deda je davno postao stanovnik Pefkohorija i tu je otvorio ovu radnju. Posao mu je dobro išao. Ja živim u Americi i svako leto dolazim da mu pomognem u prodavnici.“
„Dužna sam da vam objasnim: vaš deda, tj. Mladen i ja smo se zabavljali kada je on imao 20, a ja 18 godina. Voleli smo se i planirali zajedničku budućnost. Kada sam završila srednju školu, Mladen mi je predložio da odemo da živimo u Grčku. Tamo je imao rođaka koji bi nam pomogao da se snađemo.“
„Želala sam da upišem fakultet, a to su očekivali i moji roditelji. Da skratim, Mladen i ja smo se razišli. Patili smo i bili nesrećni, znajući da smo zauvek razdvojeni. Iz Grčke su mi stizala pisma, ali vremenom sve ređe, pa su i prestala. Ja sam završila fakultet, udala se imam dvoje dece i četvoro unučadi. Ovde sam sa mužem.“
„A… Gde je sada Vaš deda?“, upitala sam strepeći, ni sama ne znam zašto.
„Odvešću Vas kod njega ako to želite, draga gospođo.“
„Da, da, želim…“, tiho sam odgovorila.
***
Moj muž je video da pričam sa nepoznatim mladićem i prišao mi je. Šapnula sam mu da me sada ništa ne pita, kasnije ću mu sve objasniti. Samo je slegnuo ramenima i pošao zamnom.
Mladen junior me vodio na obalu i usput mi pričao o svom dedi, Mladenu senioru. Rekao mi je da je deda udovac petnaest godina i da je bolestan. Upitala sam:
„Ko je u našim godinama potpuno zdrav?“
Uverićete se uskoro i sami o čemu govorim. Na morskoj obali sedeo je oronuli stariji čovek u invalidskim kolicima. Težak život je ostavio traga na njemu, izgledao je stariji nego što jeste. Ruke je držao na krilu, glavom okrenut ka moru. Kada mu je unuk prišao, nasmešio se i upitao da li je sve u redu. Unuk mu je rekao:
„Deda, pogledaj koga ti vodim.“
Mladen me je gledao očiju praznih i bez sjaja, a onda mu se sećanje vratilo.
„To si ti Biljana? Bože, još si lepa!“
Prišla sam mu i poljubila ga u obraz. Nasmejao se i rekao da mu je žao što ne može samnom na ples, noge ne dozvoljavaju…
„Ćuti, ne govori o tome. Živ si, imaš divnog unuka imenjaka…“
„…i prelepa sećanja na moju mladalačku ljubav, tebe Biljana“, dodao je.
Upoznala sam muža sa njim, a zatim nas je unuk odveo u jednu tavernu i dugo, dugo smo pričali uz jecaje buzukija…
Muž i ja smo išli ka hotelu zagrljeni i bez reči. Pred spavanje smo istovremeno rekli:
„E, život je to…“
***
Do kraja našeg boravka u Pefkohoriju nisam želela da sretnem Mladena i njegovog unuka. A i čemu to? Što je bilo, davno je prošlo, prohujalo je sa vihorom. Ostale su uspomene koje su slučajno probuđene na obali Egejskog mora jednog prohladnog i vetrovitog dana. Da, život je to…
Došao je kraj našem jesenovanju. U autobusu mi je glava bila naslonjena na ramenu moga muža. Stigli smo u Banat, čija ravnica nas uvek verno čeka i prima u svoj zagrljaj raširenih krila.
Kod kuće smo pripremili večeru za našu porodicu. Bili smo srećni, moj muž i ja i radosni što smo zajedno u ljubavi i poštovanju. Zasvirao je na harmonici, a ja sam zapevala:
„Prolazi sve,
sve osim sećanja,
a naša ljubav, zar ne,
nikada neće proći.“
I tako, jesenovanje u septembru može biti lepo kao i letovanje u julu mesecu. Nije važno gde smo i u kom periodu, već sa kim smo i da li se volimo.
Biljana Dimitrijević Martinov, 75 godina
dipl. ekonomista u penziji, Zrenjanin
Fotografija: Halkidiki, RzlBrz007700 za Pixabay
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG „Snaga prijateljstva – Amity„, možete naći ovde: „Putujući spomenar„.