Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Šetnja kroz vreme” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Zlatibor, Srbija
Dve godine uzastopce, davne 1960. i 1961. godine, bila sam na letnjem raspustu na Zlatiboru, rodnoj planini moje majke. Prve godine išla sam sa tetkom, mamimom sestrom, tečom i njihova dva sinčića u rodno tečino mesto. Putovali smo Ćirom od Beograda do Užica. Sećam se da je vagon bio prepun naroda i da je putovanje potrajalo. Kada smo stigli u kuću tečiniih roditelja, sav onaj umor i muka od puta su brzo prošli, jer je teča imao sinovicu mojih godina.
Ja, dete rođeno u banatskoj ravnici, brzo i lako sam se privikla da sa njom i njenim nešto mlađim bratom i sestrom, obavljam sve što deci tog uzrasta sleduje, a to je bilo izgonjenje ovaca i krava na pašu, čuvanje, a uveče vraćanje u tor i štalu. Priroda je bila lepa, za mene sasvim drugačija od one u ravnici. Uz obaveze oko stoke, bilo je dosta vremena za igru, skupljanje raznog bilja za herbarijum, upoznavanje raznih vrsta drveća, čije sam lišće uskoro mogla bez greške da prepoznam. Hvatali smo razne insekte, prvi put sam videla bubu jelenak, a jednom prilikom, tražeći je u debelom hladu šume, ispod kore starog panja, ugledali smo malu zmiju šarku, koja se, kao da je bila prestrašena što je otkrivena, nije ni pomerila.
Predveče smo vraćali stoku i usput hvatali svice koji su se tada već pojavljivali iz skrovišta. Stavljali bismo ih obično u prazne kutije od šibica, a kasnije puštali.
U zaseoku nije bilo struje, pa smo večeravali uz svetlost petrolejke. Kuća je bila puna čeljadi: deda, baba, sinovi, snahe, ćerka, petoro unučadi i ja šesta, gošća iz Banata.
Bilo je i kišnih dana, ali o dosadi nije moglo biti govora. Moja nova drugarica, tečina sinovica Drina, volela je da čita, pa bismo pešice odlazile do biblioteke u Čajetini. Tu bi ona od jednog tihog bibliotekara, Ljubiše Đenića, uzela novu knjigu za čitanje. Koju godinu kasnije, čitala sam u štampi o ovom cenjenom čoveku koji je obilazio zlatiborska sela i zaseoke sa knjigama na konju i tako popularisao čitanje.
Naredne godine, ali sada sa roditeljima i bratom, bila sam ponovo na Zlatiboru. Obilazili smo maminu rodbinu i boravili po nekoliko dana kod svakog od njih. Dve udate tetke imale su decu znatno mlađu od mene, pa o nekom druženju sa njima, tako malima, meni, sada sa već 13 godina, nije moglo biti ni reči. Tetka kod koje smo u tom trenutku bili, živela je u zaseoku veoma blizu mojih prošlogodišnjih domaćina, pa sam uspela da izmolim roditelje da me puste da provedem nekoliko dana sa svojom drugaricom Drinom. Koja je to moja radost bila! Ponovo doživeti sva ona istraživanja po livadama i šumama, pomaganje oko čuvanja stoke, pešačenja do čajetinske biblioteke, priče uz petrolejku posle večere. Ali, ono što mi je posebno lepo ostalo u sećanju, bio je odlazak na vašar na mestu zvanom Oko. Drina, njena tri godine starija tetka, već zadevojčena, nekoliko ukućana i ja, krenuli smo po lepom danu pešice na vašar. Usput nam se pridružuju grupe ljudi iz drugih sela.
Stižemo na Oko, veliku poljanu na Zlatiboru. Zastajemo kod jednog spomenika ispod kojeg je spomen česma. Tu se devojke preobuvaju u cipele, a gumene opanke stavljaju u torbe. Svuda oko nas, vreva naroda, igraju se kola, a muzika meni skroz nova, neobična: zvuk trube! Gledam grupe trubača prvi put u životu i muzika koja izlazi iz blještavih truba namah me osvaja. Vidim dosta mladog sveta, gradski obučenog, očigledno studenata, koji se hvataju u kolo poneseni zvukom trube. Lep dan, pravi letnji, avgustovski, za mene prepun divnih utisaka, brzo odmiče. Narod se polako razilazi, grupe trubača sa svojim trubama pod mišicama, takođe. Krećemo i mi predveče nazad. Idemo ponovo prečicom, puteljkom preko neke kose. Noć se brzo spušta, a mesec se pojavljuje u svoj svojoj punoći i sjaju. Puca vidik na udaljene obrise šumaraka i kosa. Idemo u tišini, tu i tamo tihi razgovor momka i devojke, a onda polako momci i devojke počinju da pevaju u paru, otegnuto, ali skladno. Njihovi glasovi, čini mi se, odjekuju nadaleko kroz tihu noć, prepunu mesečine. I opet, to je nešto što prvi put čujem u životu! Slušam pažljivo i razaznajem reči pesme, a u meni neizmerna radost, neobjašnjiva, ali snažna.
Prolaze godine, moji roditelji prihvataju jednu po jednu od brojnih maminih sestara. Dolaze u Banat, tu se udaju i ostaju. Jedna od njih, najmlađa (mlađa od mene nepunu godinu) napravila je sa mužem malu vikendicu u naselju Zova na Zlatiboru. Sa njom se najčešće čujem. Poslednjih godina, zove me da dođem na koji dan preko leta kod nje, da uživamo u šetnjama po čistom vazduhu. Njoj sam pominjala svoje uspomene sa letnjih raspusta na Zlatiboru, pa i o vašaru na Oku.
Konačno, početkom septembra 2014. godine, stižem na Zlatibor, gde me na stanici dočekuje moja „tetica“, kako je od milja zovem. Dan je lep, te posle ručka i kraćeg odmora, krećemo u šetnju. Idemo polako asfalnim putem, a posle i prečicama, a ona će meni:
„E, sada te vodim do Oka, tamo gde si bila na vašaru. Nije daleko odavde.“
Stižemo laganim hodom do jednog velikog pustog polja, zaraslog u travu. Prilazimo spomeniku i spomen-česmi. Spomenik je isti, a spomen-česma, vidi se, sa skorije uređenim prilazom. Čitam na spomeniku imena izginulih u ratovima od 1912. do 1918. godine. Tu je i „letnjikovac“, zapravo jedan veliki drveni sto, okužen klupama ispod jedne lepe, velike nadstrašnice. Sedamo u hladovinu. Pogled mi luta preko pustog polja, a u sećanje naviru slikeonog davnog dana sа vašara – vreva naroda, igra mladog i starog u brojim kolima, uz zvuke trubačkih grupa.
Tetka mi kaže da se vašar godinama ne održava, ali da postoji ideja da se on obnovi, da ponovo oživi prve nedelje posle Ilindana, kako je to oduvek i bilo. Slažem se sa njom, mada rastužena činjenicom da su i zlatiborska sela opustela.
Truba je u međuvremenu postala poznata nadaleko i naširoko, a i one pesme u dva glasa, otegnute, ali skladne, postaju stidljivo priznate i mogu se čuti i na televiziji, najčešće u studiju.
A meni, onaj dan na Oku, ispunjen zvukom trube, i ono predivno veče prepuno mesečine i one, čini mi se, praiskonske pesme, duboko su se urezali u sećanje. I ne samo u sećanje, već i u srce, i u dušu, baš zato što su doživljeni na samom izvoru i tog zvuka, i te pesme.