Vlastimir (Beograd): Vinograd preko reke

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija “Najbolja priča o putovanju po Srbiji”.

Aleksandar Alamtović studirao je inženjerstvo – teoriju konstrukcija kod profesora Svena Džurika u Parizu. Poticao iz znanog vinogradarskog kraja, Rogljevo na Timoku, u Istočnoj Srbiji, nije mogao a da ne pokaže svoju veliku sklonost ka ocenjivanju kvaliteta vina i u Gradu svetlosti, posebno u vreme redovnih okupljanja u bliskim i načičkanim bistroima koji ovo ime i dobiše od ruskih iseljenika, koji bi oduševljeni uviđali koliko je francusko, provincijsko vino bistro. A uz to još i pitko.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Kad se njegovom iskustvu u prepoznavanju porekla vina doda i iskustvo pomoći svojim starim roditeljima, još u vreme gimnazijskih dana, onda ne čudi što se brzo svrstao na nivo jednog pravog francuskog somelijea koji je mogao, po ukusu rastanjene kapi na nepcima, pogoditi sortu i godinu berbe, čak i dolinu, geografski položaj i zakošenost zemljišta prema jugu i suncu.

Aleksandar je najslabije stajao s poreklom vinograda – za to je uvek bilo najpotrebnije vreme, dugo vreme ispijanja ove tekućine, a on je ipak bio student, koji je žurio da završi i da se vrati u Srbiju. Tamo ga je, u selu, čekalo neizostavno pomaganje starim roditeljima koji uvek imaju mnogo posla „oko kuće“, a tek na uzgoju vinogradâ i spravljanju vina.

***

Sad ga je menjao mlađi brat Milim (da, dobro ste to čuli – Milim) Alamtović. Jer kad se rodio, u vreme vladanja novih Velikih boginja, mesni matičar, malo nagluv, loše je čuo stariju majku Milu, koja je prijavila ime Milin. Htela je to u odsustvu oca koji bejaše u vojsci, da dâ ime po sebi – Milin. Usudila se žena jer je i otac dao starijem sinu ime po svom imenu – Aleksandar. Ali šef mesne kancelarije upisao je Milim.

Malome je to takoreći od rođenja smetalo. Stalno se pitao što, i otkuda to. Da, on zna ono Rusim, ali zašto nije barem Milutin ili Živojin, a ako mu se mati zove Mila, onda, barem Milin, sa ovim in na kraju, nego baš s tim im. Nekako ga je to uvek brinulo i postavljalo mu potpuno nerešivu zagonetku.

***

No već u višim razredima Negotinske osnovne škole nastavnik-profesor Boža Milenović (diplomirao francuski na Sorboni u Parizu), pošto je pre tog, po utvrđenoj metodologiji, pitao da li se neko zove Ana i Milovan, otkriva mu malu tajnu u pogledu prednosti srpskog jezika nad velikim francuskim: ne može se, ili retko, naći ni reč koja se svejedno može pročitati i unapred i unazad, a da su glasovni rezultat, kao i značenje, isti!

Otada kreću radosniji dani za Milima. Na istom času otkrio je da je njegovo ime prvo od svih reči i rečenica koje će i kasnije otkriti, i da se njegov matični zapis, Milim, čita jednako i unapred i unazad. To ga je toliko oduševilo da je i kroz gimnaziju negovao ovakva istraživanja, i to ne samo sa imenicama, već i u sintaksi.

U takvom oduševljenju upisao je Šestu grupu studija srpskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu. Morfologija i oblici su ga ponajviše zanimali. Ipak, i on se žuri da završi da roditelji ne bi ostali više od dve godine, koliko su računali, bez oba sina, kod pomoći u vinogradarstvu koje u poslednje vreme pruža lepu priliku svima da se dobro organizovana porodica obogati.

Oni su imali ponajbolje vinograde, ali jedan od njih koji se, vaj, nalazi preko reke Timok, uvek se, da bi bio dobro iskorišćen, dovodio u zavisnost od vremenskih prilika. I u proleće kod obrade zemlje i zaloma i u jesen kod branja i transporta, uvek je nužno potrebno da reka ne nadolazi i da ni kiše ne padaju kako bi se do vinograda moglo stići i vratiti.

***

Aleksandra sam upoznao tako što je svoga profesora Svena Džurika doveo u moju privatnu školu „Srpski za Francuze“ gde sam bio direktor u vreme i posle bombardovanja Srbije. Profesor koji nije znao srpski je, inače, znao da vodi poreklo od nekog Đurića, ko zna kada pristiglog u Francusku.

Pošto je Aleksandar odlično naučio i govorio francuski, baš kao i da je rođeni Parižanin (ovde to kažu titi- Parizijen) dobro je umeo da razume potrebe svoga profesora iz Teorije konstrukcija i potražio mu je najbolju školu za učenje srpskog jezika.

Stepen profinog znatno jačeg interesa za srpski jezik Aleksandar je postigao i pričom o svom bratu Milimu, koji je tvrdio stav svoga nastavnika Bože o „obrtanju čitanja unazad“, što se profesoru Sven-Đuriću činilo nemogućim, taman i koliko bi bilo čudno da se ugao u konstruktivnom čvoru od betona ni malo ne uprede i uvije pri većoj temperaturi.

Pri kraju školske godine, prof. Sven Đurić (prof. Svent Djuric) već je mogao da razlikuje globalnu misao u mom i Aleksandrovom razgovoru, a mi smo pominjali dobro vino u Rajačko-Rogljevačkim pivnicama.

Povezao je profesor to sa osobom koju je već poznavao, a koja je imala rođaka nastanjenog u nedalekom Rajcu, odnosno oženjenog za Rajčanku, nekadašnju radnicu u inostranstvu (Pariz) koja se vratila u izvorno selo rad dobrog vinograda.

A vratio se i muž-Francuz koji je obožavao vino, pa sad zajedno rade i izvoze, opet u Francusku, čudno dobre sorte i belog i crnog, a posebno, i u novo vreme cenjene kultue – sirćeta.

***

Kad sam predložio da profesora pozovemo ovog leta u Krajinu, jer i ja imam jedan stambeni objekat, bez vinograda, na opet veoma bliskim Štubičkim pivnicama, profesor je već bio razumeo, i pozvao nas je u bistro. Bio je veliki obožavalac svih vina. Bistrinu je najviše cenio.

A kad sam ustvrdio pri prvoj turi, koju je on izabrao da časti bez našeg mešanja, da je to nešto najbistrije što sam ikada video i pio, on je poručio i drugu turu. E, tada sam zapamtio šta je to žućkasta bistrina Šardone-a iz Burgonje. Nismo se zaustavljali do zatvaranja.

***

Milim nas je dočekao na aerodromu svojom i očevom ladom. Imala je još dovaljna tri mesta za nas trojicu.

Profesor je tražio da ne idemo preko Rtnja i Čestobrodice, iako ga je zanimao Rtanj, u pogledu pitanja kako su se držale stare, arhaične konstrukcije bez betona, misleći , i on, da je Rtanj jedna od zidanih piramida iz pradavnog vremena, nego je hteo da idemo preko Župe i Kruševca da po priči svoga kolege vidi još i taj kraj koji je „pogodniji“ od Negotinske krajine za sâd i negu jedne bliske rođake tamnjanike, koju mešovito-povratnički par pokušava i u Rajcu da dokuči i prenese na zapad, u Francusku.

I ne da profesor nije želeo da odsedne kod mene, nego sam i ja odseo kod Alamtovićevih – u staroj i zdravoj kući, mada nisam imao ni protiv da me smeste u pivnicu. Ujutru sam prvi ustao. Iz dvorišta, bacivši širok pogled na istok, ka Bugarskoj, mogao sam da ugledam Zlatno brdo. Smejalo mi se grohotom, a tek je sunce izlazilo.

Taj vrišteći zlaćani osmeh dolazio je od odbijenog zlatnog zraka sa list-vinogorja, i morao je da uveseli svakoga ko bi mu se našao na putu. Teralo me je da se smejem glasno, ali oni su još spavali. Morao sam da ih pozovem da vide ovo čudo. Mila, zaista malo oronula, rekla mi je da to i nije toliko čudo jer traje celoga dana.

Jednostavno, brdo je uvek insolirano ka suncu, pa se i pre zalaska još žešći zlatni probodi dobijaju, dolazeći u oči. Nekad je, kaže Mila, to vinogorje i celo brdo bilo vlasništvo Mula-paše Vidinskoga, dok ga Hajduk-Veljko nije proterao u beganiju iz ovih krajeva.

***

Naš žagor je prvi čuo radoznali profesor Đurić. Morali smo malo sačekati da se i Aleksandar probudi, doručkujemo i pođemo dva kilometra na zapad, u brdo prema pivnicama, (odakle se brdo preko reke moralo da vidi bolje).

Milim je tražio da njih dva brata idu u sredini, a nas dvojica skraja. Tačnije, svako je imao svoj red u vinogradu koji se podužno pružao ka pivnici u dnu, a koja je dužom stranom (zida) bila na pogledu koji smo zabezeknuto prikovali za nju. Jer, kad stigosmo malo bliže, mogli smo da pročitamo po celom dužnom zidu, štampanim slovima, dobrodošlicu koju je Milim ispisao krupno, da se čita, krečom po tesanom kamenu oker boje:

ALEKSANDAR IMA ČIME LAKO DA DOKALEMI – ČAMI

(I tu se rečenica prekidala, došav do ivice zida koji je prelazio u onaj drugi pod pravim uglom koji je bio čeoni, sa vratima za ulaz u glavni prvi deo pivnic). Kad smo i mi stigli na kraj vinograda, „savili“ smo, a tako je vodio i utabani put – desno. Pre ulaza, na njegovoj levoj strani bio je i nastavak poruke-dobrodošlice. Dočitali smo: RADNA SKELA.

Ja sam pokazao izvesnu radost shvatajući značenje i poruku, odnosno, znajući koliko im problema pravi Timok da se u vinograd dođe (Mila mi je to jutros objašnjavala), ali kad je Aleksandar „ukapirao“ nešto više od nas dvojice, jer Milim je sve znao, onda se uhvatio za stomak i „pucao“ od radosnog smeha, koliko i ja jutros.

Samo je profesor Đurić neprijatno posmatrao scenu, jer, očevidno, nije bio njen deo, a nije sa svojim znanjem srpskog ni mogao da razume sadržaj.

Aleksandar mu je najpre prikladno na francuskom objasnio značenje poruke-dobrodošlice, a onda je tražio da se malo vrate unazad i pročitaju celu rečenicu: Aleksandar ima čime lako da dokalemi – čami radna skela. Potom mu je tražio, a i svi smo to radili, sad od ulaza pa unazad – da čitamo: dobili smo tu istu glasovnu vrednost.

Profesor je slabije, boljereći loše, čitao ćirilicu, pa mu je Aleksandar još jednom glasno i jasno pročitao. Gotovo da nije bilo potrebno dva puta jer je oštroumni profa, iznenađen, rekao: „C’est le même son!“ („To je isti zvuk!“). Da, zaista isto zvučanje, ali time je i isto značenje.

U francuskom je to nemoguće! Potom mu je njegov skoro svršeni student istumačio i sadržaj, objašnjavajući mu da je jednom kalemio sa ocem taj vinograd preko reke i da nisu stigli sve istog dana, da bi drugi dan Timok nadošo i vinograd ostao sa pola kalema, i sa nekalemljenom tamnjanikom, zbog čega su se baš sekirali, mnogo, ali da dans i ne žale, jer, eto, i Francuzi bi tamnjaniku poneli i rasadili u Francuskoj, ali ona neće tamo da uspeva. Nigde osim u Krajini, no možda, i u Župi.

***

Da nas nije „ponelo“ dobro rogljevačko vino, za sladokusce i bistrije i još suptilnije od poznatijeg rajačkog, mi bismo toga dana već videli Zlatni breg, ali odložili smo to za sutradan, kad smo, inače, u sezoni lepog vremena. Ni pečeno meso u izoliranom zemljanom loncu, sa dosta crnog luka, što se lepi za vinom okvašena nepca, a koje je otac doneo iz sela nije nas dalo spasti i podići na noge. Morali smo leći bez večere da bismo se nekako „izvadili“ do sutra.

A onda je profesor bio na svom terenu: već nekoliko meseci diže se preko reke most. Zbog meke podloge pod vodom (pesak koji je milenijumima stizao uzvodno iz Dunava) most se zidao sa tvrđih obala ukopan u njih, i to sa obe obale, da se jedna ruka bližila drugoj u susret kako bi se po jednom sunčanom danu zarukovale, i tek posle toliko godina seljanima omogućile da slobodno „prelaze preko“.

Da bi se izneo materijal na nivo poda mosta koji beše podosta visoko u odnosu na vodu, smišljen je način oko koga se „digla mala galama“ – da skelu finansiraju seljani, a ne država.

Naime, od jedne do druge obale planirano je da se postave dugi „šipovi“-stubovi rinuti u pesak do potrebne dubne tvrde podloge, sa projektovanom mogućnosti da se na svakom uradi platforma u visini poda mosta, kako bi se odatle plasirao materijal, beton i gvožđe, koji bi se lako ugrađivali u telo mosta sa onog stuba do kojega je most već stigao. Početo je sa obe strane, i postavljeno 11 stubova sa platformama.

***

Sa obale je polazila SKELA (radna skela) puna materijala, a koja bi se zaustavljala kod onoga stuba koji je bio u blizini rađenog dela podne površine mosta ojer drveni stubovi – šipovi su išli paralelno, pokraj mosta.

Kad je došlo vreme da se krsti, nađe ime za most, šef mesne kancelarije (a to nije bio onaj koji je upisao Milimovo ime) „uz galamu“ je hteo da se zove, naprosto i najjednostavnije Jedanaest stubova.

Milim koji je takođe bio član odbora osetio se pozvanim, kao budući lingvista, da on dâ ime mostu. Podrškom iz Opštine, od koje je imao i stipendiju, on je i „presudio“. A kako smo mogli i da vidimo, kad stigosmo na obalu, izabrao je ime: A mala galama – mislio je – neće me skrenuti od takvog imena.

I zaista, na svaki stub bilo je urezano po slovo koje bi se s mosta, (kad bude gotov), a i sada kad su završeni delovi njegovih „ruku“, moglo pročitati kao, kako je i pisalo: A MALA GALAMA. Dva krajnja „A“ bila su na samim obalama, a ono u sredini „G“ bilo je i u sredini reke. Taj stub je bio najveći i najjači.

Od jednog do drugog stuba išla je ta skela, puna materijala i zastajala pored aktuelnog stuba da bi se materijal preneo na platatformu uz stub, i zidalo. Milim, kao povremeni skeladžija, na dobrovoljnom građenju, stavio nas je u skelu i potražio da ščitavamo grafeme. Čitali smo: A MALA GALAMA. Kad smo se vraćali, čitasmo opet: A MALA GALAMA… Prošla je – samo reče Milim.
… I ostade da se most zove A MALA GALAMA…

***

Post skriptum: E da bi ovo putovanje, barem za dobrog francuskog profesora bilo završeno, odveo sam ih još i u bliske Štubičke pivnice, gde sam imao pivnicu, a nekada i vinograd. U naselju koje je preživelo vekom bivala je i jedna napuštena kuća u koju su negotinske lole izvodile svoje lake dame da vode ljubav, jer se do takvog besplatnog „hotela“ moglo stići kolima za pet minuta.

Na njenom zidu, ugljenom po oronulom kreču, pisalo je teško čitljivo: MOLIM, I BULjI I LjUBI MILOM . Pa to je, valjda, autor mislio da niko ne bi bio silovatelj. (Zanimljivo je bilo da je ono čeljade, koje bi bilo odozdo, na leđima, moglo isto to da ščita, ako bi počelo bilo kojim redom – i unapred i, naročito, unazad – već kako mu je lakše dok leži).

Profesor se vratio oduševljen u Pariz. Dugo je, a svaki put sa istim žarom, prepričavao kolegama šta je sve moguće u srpskom jeziku.

***

A bio sam još jednom svedok na slavlju u rogljevačkoj kući, i kušao od istog vina. Bilo je to kad su braća Alamtovići, gotovo jednovremeno obojica, diplomirali. Profesor je bio u Americi na jednom čudnom kongresu za konstruisanje skloništa od atomske radijacije za bogate, a tada sam se i ja vratio u zemlju…

Na slavlju sam tiho, tet-a-tet, u lice, i na uvo čuo još nešto lepo o srpskom jeziku. Milim mi je objasnio da nikada nije rekao to Aleksandru očekujući da on sve i sam primeti: pa njegovo ime i prezime, ako se pročita unazad glasi ĆIVOT – MALA RADNA SKELA.

Hteo je to da nam kaže odmah kad smo skelom prelazili Timok, pri prvoj poseti, ali se brinuo da time skelu, koju je sam smislio kao ne baš iskusni, dobrovoljni „skeladžija“, ne učini namenom za preprošavše i preminule stvari, a to je prvi mogao biti sam most do koga mu je bilo mnogo stalo, pa je prećutao.

***

Sad smo i to znali. Moraću čim pre da nekako javim, prvim pismom profesoru, da je Milim lako otkrio još jednu (ne)mogućnost u divnom srpskom jeziku. Profesor Đurić je počeo, od posete Rogljevu, da sakuplja ovakve primere.

Ja sam mu onda dao još neke koji su već šire poznati u našem narodu (Krajine), kao što je onaj: UDOVICA BACI VODU, i slično, kao što je nastvnik Boža, an prvom času, animirao razred, pitajuči ko se tu zove Ana, a ko Milovan, pa da ih obraduje onom najčuvenijom, školskom: Ana voli Milovana, pa tražio od učenika da šćitavaju i unapred i unazad.

Stigavši u Srbiju, nastanio sam se na svojim Štubičkim pivnicama, i tek sad mislim da sadim vinograd, iako mi je prošlo mnogo godina, no ni dan uoči smrti nije kasno započeti sa sađenjem jednog dobrog lojza, govore u ovom kraju za vinograd.

Dobri poznavaoci kapljice kažu da je to isto kao i produžiti život. Ako ništa drugo, bilo bi to lakše i odmornije nego biti kao ja, učitelj srpske dece naših radnika u Parizu.

Vlastimir Stanisavljević, Beograd
Fotografija: Rajačke pimnice