Treće mesto u kategoriji “Najbolja muška putopisna priča” konkursa za najbolje putopise starijih osoba “Draganova nagrada” 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji “Šetnja kroz vreme” koju je objavilo UG “Amity – Snaga prijateljstva“.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Verona, Italija
Tog ranog julskog prepodneva početkom sedamdesetih, Zlatko je sa još nekolicinom svojih prijatelja, studenata elektrotehnike iz ferijalnog kampa, obilazio 25 vekova star ulcinjski grad. Polako su pratili neku turističku grupu koja se tu našla, slušajući vodičevu priču o antičkom gradu sa slikovitim, uskim, krivudavim ulicama i moćnom Citadelom koja na najvišem platou dominira čitavom okolinom. Dok im je u ušima još odzvanjala vodičeva priča o haranju ulcinjskih gusara ovim morima gotovo 250 godina, stigli su do nekadašnjeg Trga robova ispred crkve-džamije u Starom gradu.
Na tom mestu je jedna grupa mladih spontano izvodila performans prodaje robinja, između kojih je Zlatko prepoznao jednu simpatičnu, plavooku devojku iz kampa. Kod šaljivog licitiranja, on je za nju galantno ponudio najviše-komplet bonova za ishranu do kraja smene! Kada ga je upitala šta će jesti narednih dana, samo je odgovorio da bi uz takvu robinju izdržao i bez vode, a kamoli bez hrane!
Bila je to i prilika da bolje upozna nasmejanu Jasnu, mladu studenticu prava iz Zagreba i upita je kako je stigla do ove krajnje tačke Jadrana, pored toliko mesta na moru bliže njenom Zagrebu. Otkrio je da dele zajedničku strast za putovanjem i otkrivanjem novih mesta, pa se čak ispostavilo da su pre dve godine oboje bili u ferijalnom kampu na Prespanskom jezeru, ali u različitom periodu.
Nastavili su zajedno šetnju krivudavim uličicama, izukrštanim malim, ljupkim trgovima kojima su nekad tutnjali konji sa 700 oklopljenih vojnika, štiteći tri ugledne vladarke-udovice, tri Jelene, koje su u ovom gradu usidrenom na steni našle sigurno utočište. Zlatko je samo primetio da se kojim slučajem i nova poznanica zove Jelena, bila bi četvrta koja se smernim korakom šeta ovim zidinama. Jasna se uz opšti smeh žestoko usprotivila, govoreći da nema nameru da bude udovica.
Bezbrižno su se družili u kampu i na Velikoj plaži. Najlepše je bilo u suton, uz gitaru i odnekud nabavljeno piće, kada pri zalasku sunca nastaje neverovatna igra boja koja more, pesak i nebo stapa u jedinstvenu sliku.
Kako se smena bližila kraju, predosećajući neumitni rastanak, postajali su nerazdvojni. Uživali su u tišini stoletne Maslinade, predivne uvale Valdanos, bučnoj vrevi, slikovitosti i šarmu ulcinjskog bazara i Čaršije, čudesnim tokovima reke Bojane i pesničkim večerima na Citadeli.
Po povratku kućama, u realnost svakidašnjih studentskih obaveza, odvojenost su premoštavali razmenom fotografija, tih crno-belih čuvara od zaborava, pismima i po kojim telefonskim razgovorom.
Dogovoreni zajednički doček te Nove godine u Klubu studenata tehnike u Beogradu, Jasna je bila prinuđena da otkaže u poslednjem trenutku. Imala je navodno neodložne obaveze u kancelariji poznatnog zagrebačkog advokata dr Arežine, gde je, sa upisom završne godine prava, odnedavno počela da radi kao pripravnik.
Morsku romansu su nastavili sledeće godine pod šatorima ferijalnog kampa „Goran Savinja“ u Makarskoj. Prilikom susreta dvoje zaljubljenih posle godinu dana, Zlatko se gotovo iznenadio silini Jasninog zagrljaja i poljubaca, što je okolina propratila frenetičnim apaluzom.
Te godine su tu prodefilovali razni pevači, recitatori i grupe. Jasna je veoma volela poeziju, a najveći utisak je ostavio na nju Rade Šerbedžija, recitujući nostalgičnu Arsenovu pesmu „Ne daj se, Ines“. Zlatko je celu pesmu naučio napamet i u „lijepim trenucima ljubavi, nostalgije i siromaštva“ recitovao je ovu pesmu Jasni na nekoj osami ili u šetnji pored mora, govoreći uvek „Jasna“ umesto „Ines“.
Petnaest dana letovanja zaljubljenima je proteklo kao tren. Vratili su se svojim kućama puni prelepih uspomena i rešeni da svoje studije što pre privedu kraju.
Krajem septembra, Zlatka je prijatno iznenadila i obradovala vest iz Jasninog pisma da dolazi u Beograd da mu čestita rođendan.
U Klubu studenata tehnike, koji je Zlatko jedno vreme i vodio, te večeri je u veseloj atmosferi proslavljen njegov rođendan. Uz prigodne koktele, rođendansku tortu i muziku koja ih je u Makarskoj budila ujutro i sa kojom su uveče uživali na terasi, društvo je dočekalo kasne sate. Naravno, za potpun ugođaj iz kampa, bila je tu i nezaobilazna pesma „Ne daj se, Ines“.
U jednom trenutku, dok su u polutami disko kluba igrali čvrsto zagrljeni, Jasna je smešeći se prošaputala na uvo Zlatku da krenu do najbližeg hotela kako bi mu uručila poklon. Ubrzo su se u obližnjem poznatom hotelu „Metropol“ prepustili jedno drugom sa strašću dugo razdvojenih ljubavnika…
Ujutro, dok su ležali zagrljeni, Jasna mu je posle dugog i strasnog poljupca samo prislonila usne na uvo i tiho rekla: „Udajem se sledećeg meseca!“
Iznenađen, Zlatko je pokušao da je nešto upita, ali mu je ona samo blago dva prsta pritisnula na usta, zagnjurivši glavu u jastuk…
Shvatio je da su svake reči suvišne i da mu se dešava ono čega se u podsvesti poslednjih meseci plašio.
Dok je tog popodneva na železničkoj stanici pritiskao Jasnin dlan kroz staklo njenog kupea, znao je da je nikada više neće videti…
U ruci je stiskao Jasnin poklon – gramofonsku ploču na čijoj je poleđini omotnice bio tekst pesme „Ne daj se, Ines“ i Jasninom rukom zaokružene reči „…prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu, dodirni me ispod stola koljenom, generacijo moja, ljubavnice…“
Mada je bio rešen da je ne uznemirava pismima i telefonom, posle jedno dva meseca nije mogao da izdrži, pa je pozvao advokatski ured u kome je Jasna radila. Dobio je samo učtiv i hladan odgovor da je gospođa Arežina na bračnom putovanju…
§
Na parkingu ispred zidina starog grada Verone, tog toplog majskog dana, bilo je puno turističkih autobusa iz celog sveta. Posle kraćeg dogovora, grupa iz Zlatkovog autobusa žurno je krenula u obilazak Verone za vodičem Sanjom, jednom hitrom i elokventnom brinetom. Kroz priličnu gužvu teško su pratili veliku šaku Miki Mausa, koju je kao orijentir Sanja držala na nekom štapu. Zaustavili su se najpre na trgu Bra, diveći se velelepnoj Areni i zamišljajući krvave borbe u njoj nekad i operske predstave sada, pod zvezdama, u vreme toplih letnjih noći. Probijajući se kroz mnoštvo pešaka u ulici Mazzini stigli su i do najlepšeg trga u Veroni, Trga Erbe.
Dok je Sanja stručno i temeljito objašnjavala istoriju Verone, kao i istoriju spomenika i živopisnih zgrada na renesansnom trgu, Zlatko se sa setom sećao kako je na tom istom mestu pre nekoliko godina uživao sa svojom ženom i fotografisao iz raznih uglova fontanu sa Madonom i visoki toranj Lamberti sa satom.
Posle obilaska Danteovog spomenika, grupa se uputila famoznoj Julijinoj kući, nezaobilaznom mestu posete mnogobrojnih turista u Veroni, gradu Šekspirovih ljubavnika.
Sa ulice, kroz zasvođeni ulaz u Julijino dvorište, Zlatko je sa smeškom i zanimanjem posmatrao neopisivu gužvu, posebno mladih, oko Julijine statue i balkona. Posebno ga je dojmila jedna grupa omalenih, lepo skockanih Japanaca, sa velikim foto-kamerama oko vrata, dok su besomučno slikali svaki detalj u dvorištu, pa čak i mesto gde je, po kazivanju vodiča, sa balkona pala Julijina maramica.
Udaljavajući se od gužve, Zlatko je polako napustio grupu, prilično umoran i rešen da negde sam na miru provede ostatak vremena do povratka u autobus. Oduvek je voleo da putuje i da stalno postaje bogatiji za nova viđenja i iskustva, ali je sa priličnim godinama sve manje podnosio besomučnu jurnjavu turista, nazivao je to„stampedom“, da se u kratkom vremenu obiđe što veći broj znamenitosti.
Na zapadnom delu Trga Bra, na trotoaru popločanom roze kamenim pločama, poznatom kao Liston, iz velikog niza izabrao je prekrasni i po italijanskom maniru ušminkan kafić. Uz kapućino je uživao u pogledu na veliko kameno zdanje Arene, Palatu Barbieri i divio se arhitekturi minulih vremena pod zracima majskog sunca.
Za susednim stolom krišom je osmotrio dve elegantne starije dame. Otkada mu je pre dve godine umrla žena, putuje sam i često sebe uhvati kako pažljivo zagleda lepši pol starije dobi. Samoća mu je teško padala, a pogotovo ono stanje ispraznosti kada radosti putovanja nema s kim da podeli. Iz razgovara dama sa zanimanjem je razaznao nekad zajednički jezik, sa primetnim zagrebačkim naglaskom. Nesvesno mu je kroz glavu proletelo sećanje na studenticu Jasnu iz Zagreba, svoju veliku ljubav iz ferijalnih kampova početkom sedamdesetih. Osetio se sam sebi smešnim, kada je u jednoj od njih naslutio Jasnine crte. Ustezao se da im priđe, plašeći se da njegovo pitanje ne bude shvaćeno kao nevešti pokušaj startovanja nekog bezveznog usamljenika iz bivše zajedničke države. Nervozno je proveravao vreme do polaska autobusa. Ispričavajući se, najzad je ipak prišao i hrabro promucao nešto što je u sebi nosio već blizu 40 godina.
Dama je samo spustila velike zatamnjene naočare i odmeravši ga izustila: „Izvolite sesti, gospon!“ Kada se blago osmehnula, po rupicama u obrazima je bio u potpunosti siguran da ne greši!
Pred njenom zbunjenom saputnicom odmotavali su svoje životne priče u nekom uzbuđenju nepriličnom njihovoj dobi, vešto izbegavajući okolnosti nenadnog raskida njihove veze. Njene reči da je udovica već više godina, samo je sa smeškom prokomentarisao, podsećajući je na izrečenu nameru u Starom ulcinjskom gradu da nikad ne bude udovica.
Jasnin autobus je kretao nešto ranije, pa su se zajedno uputili ka parkingu autobusa, ponašajući se na momente bezbrižno i raskalašno kao da su u ferijalnom kampu i doživljavajući Veronu kao sopstveni grad. Sa setom su konstatovali da svi kampovi njihove mladenačke ljubavi više ne postoje…
Dok je Jasna ulazila u autobus, Zlatko je smešeći se rekao da je trebalo da odu do Julijine bronzane statue i da izvedu poznati ritual kojim dvoje zaljubljenih ostaju zauvek zajedno, tako što istovremeno ona dodirne Julijinu desnu ruku, a on desnu Julijinu dojku.
Jasna se samo vragolasto nasmešila rekavši da računa kao da su to već uradili, što ga je namah učinilo zatečenim. Poput zaljubljenih tinejdžera pritiskali su dlanove na staklo autubusa do Jasninog sedišta.
Dok su se autobusi kretali ka svojim različitim odredištima, Zlatko se, zavaljen u udobnom sedištu, prepustio nostalgičnom sećanju na te divne dane mladosti i prve velike ljubavi. Na dane nezaboravnog druženja po ferijalnim kampovima mladih iz svih krajeva zemlje, na tada začete ljubavi, na jednaku dostupnost javnih dobara svima, a more je to bilo, jer se za neznatne pare moglo provesti na moru čak dve nedelje. Zahvaljujući velikom popustu na grupna ferijalna putovanja, lako i potpuno bezbedno se stizalo i do udaljenih mesta tadašnje zemlje…
Ploveći zatvorenih očiju u prošlost, oživeo je sliku plesa sa Jasnom, čvrsto pripijenih jedno uz drugo, u polutami disko kluba i zvuk nostalgične hit balade iz Makarske „When I Need You“ („Kad mi trebaš, samo sklopim oči i sa tobom sam…“), koji ga celo vreme puta od Verone nije nikako napuštao…
Saputnicima u autobusu bio je primetan njegov osmeh na licu dok se prisećao ferijalnih zgoda u njihovim dvorcima od cerade, u kuhinji dok se ljuštio krompir, mutilo mleko u prahu, dok se održavala higijena u kampu, pod tuševima kad iznenada nestane vode (uvek se smejao onoj sceni u makarskom kampu sa Milenom Dravić pod tušem u filmu „Nije lako sa muškarcima“).
Uhvatio je sebe u dilemi da li je to zaista bilo tako lepo, da li novije generacije nemaju takva sećanja, ili je to ipak samo „žal za mladost“ ostarelih, koji ne prihvataju surovu istinu prolaznosti!? Pa nemamo samo mi tapiju na predivnu mladost, imaju je i naša deca, koji će takođe misliti da su je imali kad budu pričali svojoj deci…
Prisećao se onih već požutelih fotografija sa tih letovanja kod kuće, koje su jedan tren mladosti otimale od zaborava govoreći hiljadu reči! Vukle su mu se po prašnjavim fiokama, ali su i njegovo venčanje preživele, jer nisu „komisijski“ uništavane, zahvaljujući razumevanju i toleranciji njegove žene…
Što se više autobus udaljavao od Verone, ona mu se zbog susreta sa Jasnom činila sve bližom, kao najlepši grad na svetu. Arena na Trgu Bra u svom životu od 2000 godina bila je nemi svedok nebrojanih životnih priča iz minulih vremena, pa tako i ove priče o susretu posle skoro 40 godina…
Dok je uzbuđeno prebirao po Jasninom kontaktu u svom mobilnom telefonu, Zlatka je preplavila nada da će na narednom putovanju imati s kim da podeli radost…