Treće mesto u kategoriji „Najbolja ženska putopisna priča“ konkursa za najbolje putopise starijih osoba „Draganova nagrada“ 2017. godine.
Ova priča je objavljena i u publikaciji „Šetnja kroz vreme“ koju je objavilo UG „Amity – Snaga prijateljstva„.
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Fotografija: Tamnič
Krenula sam sa prijateljicama na kratak odmor u selo Tamnič, gde imam kuću i imanje koje sam nasledila posle smrti moga čoveka. Sve je obećavalo da ćemo se i ovaj put provesti sjajno. Očekuje se stabilno vreme i letnje vrućine tamo će biti podnošljive. Dok pakujem stvari, već vidim kako leškarimo i čitamo pod krošnjom stoletnog duda, kako pijuckamo kafu i jedemo krofne, kako slažemo omiljene slagalice. Navikla sam da me tamo niko ne čeka i da su sa ovozemaljskih staza otišli svi oni koji su me tu čekali raširenih ruku.
Pakujem torbu sa namirnicama, voćem i povrćem; garderoba, patike, telefoni, punjači, voda… Krećem! Ćerka mi maše! Odlazimmmm!!! Kupim jednu po jednu drugaricu. Dočekujemo se osmesima i spuštamo jedna drugoj brz poljubac. Dok tako razmenjujemo energiju, sedam za volan i osećam neopisanu radost što ih imam i što smo nesebične jedna prema drugoj. Ubeđena sam da su to trajna i iskrena osećanja koja se razlikuju od onih mladalačkih, površnih druženja. Znamo se decenijama, provele smo život jedna pored druge sa svim događajima koje život donosi. Nas tri smo i u nesreći bile slične. Ostale smo udovice u nevreme. Grcale smo jedna drugoj na ramenu i proputovale mnogim stazama i bogazama da bismo negde tugu zagubile.
Opraštamo se od „Grada automobila“ do daljnjeg. Pred nama se otvaraju putevi i prostori! Da li to, što već na desetom kilometru vadimo kiflice, projice, pijemo vruću kafu iz termosa, znači da se ponašamo kao deca, ili nikada ni nismo prestale da budemo deca?! Uživamo u svojih ruku delima dok prolazimo kroz Pomoravlje ravno. Mira, nekada najlepša devojka u Ćupriji, priča da samo Ćuprija leži na Moravi, a da su sva druga naselja nastala podalje od obala ove plavne reke. Iako je svojom ćudljivom naravi rasterivala ljude sa svojih obala, Morava je najopevanija i najduža srpska reka. Pokušavamo da to argumentujemo stihovima. Marica je najbrža i pušta pesmu sa mobilnog: „Oj, Moravo, tija reko, tija rekooo…“, pa „Uz Moravu vetar duuuva…“, pa „Vetar duva sa Morave“… Ja ih tiho podržavam, a više pratim vožnju i uživam u lepoti predela kroz koji prolazimo.
Jurile smo prema Zaječaru ne na benzin već ženskom pozitivnom energijom. Naša destinacija je selo Tamnič koje stoji usidreno na granici zaječarske i negotinske opštine, selo u koje se zaljubio svako ko je u njega kročio.
Kratak odmor na Rtnju, koji sada liči na Kulu Nebojšinu. Pored motela sa doksatima u dubokom hladu, gde se jede najbolja gibanica i kiselo mleko, nalazi se nekoliko bungalova, bazen, desno tek izgrađena crkva, staze popločane kamenim pločama. Sve je tu u nameri da se putnik namernik lepo oseća. Mnogo cveća, stilizovani četinari; zaista je neka vešta ruka sve smislila i uradila. Fotografišemo stolove čija je gornja ploča prekrivena detaljima izrađenim tehnikom mozaika.
Nikad me ne zaobiđe sećanje na vikend proveden ovde: ranom zorom krenuli smo moj čovek i ja na vrh Rtnja, i srcem planinara uživali u svemu što se oku ukazalo; trideset godina braka nije otupelo naša osećanja i bila sam veoma srećna zbog toga.
Ne progovaram o tome i uz pesmu i što pre prema selu koje je napustio ko god je mogao, a u koje redovno i radosno dolaze oni koji su ga upoznali u vreme kada njegova ljudska i materijalna snaga sahne. Jedva prođosmo jedan čuveni kilometar najgoreg puta na svetu… Onaj koji spaja dve opštine: zaječarsku i negotinsku… Uđosmo u „Selo starih“ pored crkve i doma kulture koji se krilate na sred sela; produžavamo pored kuća, starih lepotica, na kojima se vide znakovi nekadašnjeg znanja i imanja.
Stigosmo pred našu kapiju. Velikim snopom ključeva otvaram malu, pa veliku kapiju. Odnekud mi naidođoše slike raširenih ruku koje su nas čvrsto u zagrljaj privijale i samo za trenutak duboki poznati bol da više nikoga od njih nema van moga srca. Zato ga stegnuh i širom otvorih kapije. Pred nama se ukazalo dvorište iz koga su pobegle ruže i sve ostalo cveće, a naširoko i navisoko izrasle trava i korov svakojake vrste. Ni traga od sređenog travnjaka! Ošinula me je tuga posred srca i pokajah se što tri meseca nisam dolazila. U gornjem delu dvorišta, stajale su stabljike izraslog zelja kao postrojena vojska. Ne zna se koja je stabljika viša i bujnija.
Moje prijateljice nisu ni trepnule znakom iznenađenja, već sa stvarima uđoše u sobu koju su nazivale svojom. Zatutnjale su roletne i na otvorenim prozorima stajale su u svoj svojoj lepoti i dobroti moje „sestre“. Naravno, nasmejane, sa komentarima koji su obećavali zabavu i provod.
Skuvana kafa mirisom okupi rođake i komšije. Zagrljaji me ubediše da sam njihova snajka i miljenica sada i za sva vremena. Ljubav prema Radoslavu preneli su na mene i tako zajedno ga neprestano održavamo u živom sećanju. Mene je ipak skolila tuga i nije se povlačila, jer mi se sasvim jasno ukazala sudbina moga domaćinstva. Propašće kao svako drugo u ovom selu i u stotinu drugih sela širom Srbije.
Ali, to bi bilo tako da nas četiri prispele prijateljice nismo zmajevite žene!!! Posle dobro prospavane noći u miru koji se ni zamisliti ne može, izašle smo na dvorište sa alatom, rukavicama, merdevinama. Odmah su nam se pridružili dobri ljudi! Akcija je trajala tri puna dana. Joca, koji kaže da više nije profesor već samo penzioner, kosio je trimerom visoki korov. Na glavi je imao šešir, naočari, rukavice na rukama, duboke čizme! Ja sam oštrom kosom mlavila po gustoj travi, prizivajući davna sećanja na oca koji snažnim zamasima ruši cvetnu livadu. Držim čvrsto kičmu u stabilnom raskoraku da se ne bih ušinula.
Mira je sređivala lozu koja se propinjala na gvozdenu konstrukciju ispred nove kuće. Nekada je tu bila gusta vinjaga od najbonjih sorti stonog grožđa. Pokušavala je da je rasporedi kako bi grozdovi dobili dovoljno sunca i da bi nam hladovina bila bolja. U zategnutim helankama, baba šestoro unučadi izgledala je privlačno i poželjno. To me veoma obradova i ukaza mi se spoznanje da je lepota čovekova neiscrpna, da je starenje zapravo uspinjanje prema raznovrsnim lepotama i mudrostima.
Pokošenu travu skupljala je Mara i tovarila na malu prikolicu. Mile je sve to fotografisao i uređivao muzički program. Mile, jedan od retkih koji nije „starac“. Zbog njega je jedna doktorka rekla da dolazi na humanitarni rad u Tamnič. Jocina dva psa sve vreme su bila u njegovoj blizini; imala sam osećaj da su se i oni uključili u akciju čišćenja. Pravili smo pauze da bismo se osvežili ili ruke odmorili. Sve nas je opijala misao da Sloba, najstarija među nama, priprema ručak… Pogača nadolazi nad toplim šporetom usred jula!!! Veliki lonac krčka pun Slobinih tajni. Kolektivni ručak. Ovo je život, vredi zlata!
Popodnevni odmor i sati čitanja. Uveče čuveno tamničko vino iz porodične pivnice. Televizor ovde nema skoro nikakvu ulogu. Sa starog radioaparata slušamo jednu jedinu stanicu na srpskom jeziku (ovde se čuje na bugarskom, rumunskom, makedonskom, ruskom… da ne verujete). Onda Joca nađe muziku na telefonu: Bekuta, Merima, Miroslav pa Vlaško kolo: skočismo „da kolo ne propadne“ i rešismo pitanje redovnih večernjih vežbi.
Oni koji nisu bili u kolu započinju priču o zmajevima koji u ovom kraju „postojavaju“. Oni dolaze noću kod odabranih žena i to kroz dimnjak. Po čemu biraju svoje dragane, ne zna se pouzdano. Ono što se zna jeste da se pridošli zmaj pretvara u prelepog mladića. Uzimam u ruke Monografiju sela Tamnič i čitam: „Spušta se kroz dimnjak i ulazi u kuće u kojima su spavale lepe devojke ili mlade žene… Žene i devojke kod kojih dolazi zmaj nazivaju se ‘zmajevite žene’… Zmaja privlači zmajevita trava“.
Molimo Božinku da nam pokaže kakva je to trava i gde je može biti ima, ali, ona se nećka…
„Ne smem da vi kazujem, jer je to opasno… Zmajevi ti piju krv. Žene kod kojih dolezne zmaj su isceđene, sinje u lice i kanda su bolesne…“
Mi joj ne verujemo i želimo da se oči u oči sretnemo za njim!!! Nadamo se svake večeri… Nada poslednja umire… Ujutro smo, orne, nasmejane i nigde traga zmajevitoj ljubavi. Za utehu vadim napisanu pesmu posvećenu Zmaju i dobijam aplauz i pohvale. Možda ćemo sledećeg dolaska imati više sreće.
Kao tren prošla su četiri dana našeg odmora; sredili smo dvorište cakum-pakum. Preostaje nam po planu da se prošetamo „putem vina“! Doterane kako to čine žene u najboljim godinama, uputismo se prema Rajačkim i Rogljevačkim pimnicama koje su dremale na putu prema Negotinu. Pričam prijateljicama da su to jedinstveni gradovi vina koji su izgrađeni iznad sela Rajac i Rogljevo. Obnovljene pimnice predstavljaju turističku atrakciju, do koje se teško dolazi zbog loših puteva. Zaljubljenici u Negotinsku Krajinu i prave vinopije prelaze sve prepreke i dolaze u velike podrume, gde leže velike bačve, gde se vino toči velikim tikvama i bokalima, gde ima dobrog sira, pršuta, belog, crvenog i nadasve crnog vina u kome se utapaju sve ljudske brige i muke.
Mene prva čaša baca u sentiš kada se u mislima susrećem sa svojim Hajduk Veljkom koji me je očarao pesmom i iz dalekog grada doveo u Negotinsku Krajinu, među ljude koji su me voleli i poštovali iako sam bila „belotrepasta“ . Za njega pijem i drugu čašu!
Jutro pred polazak sedele smo u dubokom hladu između stare i nove kuće. Ta tzv. stara kuća spada u red tamničkih lepotica. Sagrađena je 1903. godine. Još su na njoj prozori sa okovanim rešetkama i izrezbarena vrata sa zelenom bojom iz toga vremena. Čovek da ne poveruje kako lepota ove građevine ne prolazi i kako neprestano izaziva divljenje i uzdah pristiglih. Sve je na njoj lepo jer je sve sa merom i svrhom. Eto, kako treba graditi! Da traje! Jer, sve u kući i na kući odaje lik domaćina. Slušala sam porodičnu priču o slavnom pretku Gruji koji je tu kuću izgradio po projektu grčkih majstora. Njegov praunuk, a moj muž, zalagao se da bude po zaštitom države kao važan kulturni spomenik. Nije uspeo. Mara predlaže da dovedem majstora da koliko-toliko malterom ispuni pukotine. Sve smo saglasne za sledeću akciju! Seoski filozof Rade konstatuje da zapuštene kuće i imanja u našoj lepoj zemlji pokazuju koliko smo neodgovorni i lenji i da će nas sve to skupo koštati! Objašnjava na svom primeru i ne štedi reči.
Mi, zmajevite žene, pokazale smo kako treba koristiti lepe dane poznog životnog doba! Radno, sa prijateljima koji na našu pažnju i ljubav odgovaraju istim sredstvima. Šesti dan smo krenule kući. Pozdravile smo se sa dragim ljudima, sa dva katanca zatvorile kapije i pogledom pomilovale naše lepo uređeno dvorište. Nedaleko od sela zastale smo pored crnog duda i sladile se do mile volje. Bože, koliko lepote i slasti u malom plodu duda! Kakav kivi!! Ruke su nam bile crne, a na usnama ruž mrke boje duda.
Vesele i opuštene uđosmo u kola, našu obožavanu floridu, našu petu drugaricu, koja povuče svom snagom.
„Vuče kao da ono naše vino iz gepeka pije“, kaže Mara. Smejemo se osmehom crnog duda… Krenusmo nas četiri drugarice koje zajedno imamo preko 200 godina. Nisu nam te godine smetale da zapevamo: „Ej, ja prošetah šefteli sokakom“, prateći Slobu Kosovku. Znam sve šta je u njenoj duši, o tome ni reči!
Prolazeći pored žbunova šipuraka, obećasmo da dolazimo obavezno u oktobru; da beremo šipurak, orahe i pijemo mlado tamničko vino. A zmajevi!? Lažu Tamničani! Mi znamo da ih ima i u Šumadiji. Samo treba verovati.