Početna Magazin Godine Društvo Upoznajte 40.000 ljudi koje je Srbija stavila van zakona

Upoznajte 40.000 ljudi koje je Srbija stavila van zakona

Upoznajte 40.000 ljudi koje je Srbija stavila van zakona

Većinom su završili fakultete, radili su u onim gradovima i selima (pa i drugim državama) gde ih pošalju, bez pravog radnog vremena i bez prava na odbijanje premeštaja. A onda je neko odlučio da za njih zakoni Republike Srbije baš i ne važe. A mi smo odlučili da nas baš briga za njih

Opis u uvodu zvuči kao da se radi o programerima, ili lekarima, ili diplomatama, ili seoskim učiteljima sa kraja 19. veka. Ali oni su bili i sve to, ali i još nešto… Bili su vojnici.

A onda, kada je trebalo da postanu penzioneri, da uživaju plodove višedecenijskog odricanja, selidbi porodičnog doma bez mogućnosti da se negde „skuće“ dokle god su aktivni u službi, premeštanja dece iz škole u školu, ograničenja za putovanja u inostranstvo, noćnih dežurstava i učešća u nekoliko ratova, onda je neko odlučio da se to mesto, na kom će se konačno skrasiti, nalazi – van zakona.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Zato što znamo da ste čuli u medijima „da se oni nešto bune“, ali i zato što znamo da vas nije zanimalo o čemu se tačno radi kad „svi dobro znamo da su vojni penzioneri privilegovani“, rešili smo da vam ispričamo ovu priču, baš tako, kao priču, umesto poražavajuće hronologije niza neosnovanih političkih odluka i neispoštovanih sudskih presuda, i beskonačnih zidova ćutanja (koga taj deo više zanima može pročitati i ovaj tekst objavljen u listu Danas).

Kratka istorija bezakonja

Naime, vojni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje, od 1. januara 2012. godine, preuzeo je Republički Fond PIO, po sličnom modelu po kom je od 1. januara 2008. godine preuzeo i RF PIO samostalnih delatnosti i RF PIO poljoprivrednika.

Međutim, u tom preuzimanju desilo se i to da je njima, bivšim vojnim licima, zakonom ukinut „bod“ 31. decembra 2007. godine, pa vojnici penzionisani do 2008. godine nemaju rešenja o penzionisanju i nije im priznat beneficirani radni staž (mada su, na primer, prosečno proveli i po tri godine staža na dežurstvu, ne računajući manevre koji su nekada umeli da potraju i po nekoliko meseci).

Desilo se i to da im od 2008. godine penzije nisu usklađivane za 11,06 odsto kao svim ostalim penzionerima, ali i to da im od kraja 2014. godine penzije jesu smanjene – kao svim ostalim penzionerima.

I tako, vojni penzioneri već sedam godina vode borbu za ostvarivanje prava koja im po zakonu pripadaju, prava koja su dodatno potvrđena odlukama i presudama Ustavnog, Upravnog i Vrhovnog kasacionog suda.

Međutim, na zakon i ove odluke ne obaziru se ni Osnovni sudovi, ni vlade Republike Srbije i nadležni ministri, ni Fond PIO.

Zašto se ne brinemo za „njih“?

Zato što su im penzije ogromne! Kad su „došli“ u Fond PIO bile su 78% veće od proseka ostalih penzija – oko 42.000 dinara! Čak i nakon smanjenja, prosečna penzija im je skoro 41.000 dinara prvih meseci 2015. godine!

Zato što ih ima mnooogo! Kada je 1. januara 2012. godine Fond PIO „preuzeo“ vojne penzionere, bilo ih je oko 45.000 (u odnosu na 1,7 miliona ostalih penzionera). Već naredne, 2013. godine, bilo ih manje za hiljadu – 44.000.

U januaru 2015. godine, isplaćeno je 42.428 vojnih penzija, a 42.375 u februaru. Trend je jasan, a čak je i jedan visoki oficir i zvaničnik vojske ostao zapamćen i po rečenici: problem vojnih penzija rešiće – biologija.

Ovakva statistika zaista otežava vojnim penzionerima da steknu naše interesovanje za njihov problem sa institucijama ove zemlje, a kamoli da steknu naše simpatije i razumevanje.

Ovakva statistika je možda i glavni razlog zašto su olako donošene potpuno nezakonite političke odluke o njihovoj sudbini. Jednostavno:

  • 40.000 ljudi raštrkanih po celoj Srbiji, sve i da uspe da se nađe na jednom mestu u jednom trenutku, napraviće tek jedan veći miting koji se više neće ponoviti
  • elitni pripadnici te grupe od 40.000 ljudi danas zapravo pre pripadaju nekim drugim društvenim grupama i u velikoj meri „vade prosek“ svim ostalima pa i ne žele mnogo da talasaju
  • jedan, nešto manji deo, integrisan je u institucije sistema kroz političke partije i razne upravne odbore, i oni ne samo da ne žele da talasaju već umeju i otvoreno da se suprotstavljaju i negiraju prava svim ostalima bivšim kolegama
  • velik procenat vojnih penzionera i KVP* imaju penzije do 30.000 dinara i nerešeno stambeno pitanje**, te samim tim i mnogo drugih teških problema na leđima.
    *KVP – korisnici vojnih penzija: naslednici, uglavnom supružnici i deca.
    **Udruženje vojnih beskućnika Srbije u izveštaju za 2014. godinu navodi 2.540 porodica koje žive u kolektivnim smeštajima, kao podstanari ili kod rodbine.

Prećutane statistike

Statistike vojnih penzija zvuče potpuno drugačije kad se posmatraju kroz prizmu svih ostalih struka.

Koren tendencioznog prikazivanja vojnih penzija leži u konceptu sistema odbrane SFRJ, SRJ, SCG i RS, a koji se zasnivao na profesionalnom oficirskom kadru, mešovitom podoficirskom kadru i narodnoj vojsci.

Po tom konceptu, „prosečna vojna penzija“ zapravo bi mogla i da se posmatra kao prosečna penzija svih muškaraca u državi u kojoj su svi bili – vojska, redovna ili rezervna.

Ali, kada posmatramo samo „redovnu vojsku“, treba imati na umu da je oko 60 odsto današnjih vojnih penzionera završilo fakultet, a još preko 30 odsto srednju školu.

Ima li smisla onda upoređivati „vojne penzije“, kao celinu, prema penzijama „bivših zaposlenih“ gde većinu u ukupnom broju čine radnici sa osnovnom i srednjom školom, ili bi pošteno bilo upoređivati vojnu penziju fakultetski obrazovanog pojedinca koji je radio na radnim mestima sa beneficiranim radnim stažom (pomenute selidbe, premeštaji, noćne smene, itd) i penziju fakultetski obrazovanog penzionera iz civilnog sektora?

A, pa to ne može da se upoređuje! Zašto ne može? Ili, ako je lakše ovako: Može li da se uporedi slično radno mesto u vojsci i u policiji, i penzija koja se isplaćuje za bivšeg vojnika i bivšeg policajca koji su u penziju otišli sa činom jednakog ranga?

Vojne penzije kao celina nisu uporedive ni sa ukupnom masom penzija bivših policajaca jer je policija praktično od vrha do dna hijerarhije bila (i ostala) koncipirana kao čisto profesionalna organizacija (uz nešto rezervista), dok su profesionalni vojnici bili visoki, rukovodeći kadar, „organizacije“ koju je činila praktično polovina stanovništva cele države (svaki vojni obveznik).

Još malo o statistikama: Na osnovu zahteva Udruženja vojnih penzionera, PIO Fond je svojevremeno dostavio statistike traženih prosečnih penzija za nekoliko profesija za decembar 2007. godine:

  • nosioci spomenice – 31.803 dinara (1.090 penzija)
  • akademici – 31.792 dinara (71 penzija)
  • Savezno MIP – 31.389 (215 penzija)
  • Savezno MUP – 27.477 dinara (1.500 penzija)
  • Republičko MUP – 27.385 dinara (22.247 penzija)
  • vojne penzije – 26.425 dinara
  • *svim grupama penzije su vanredno povećane za 11,06%, osim vojnim penzionerima
  • **ukupno 521.656 penzionera imalo je penzije veće od 60% prosečne zarade

Pored toga, mnoge vojne penzije imaju još jednu specifičnost. Supružnicima vojnih lica bilo je teže da održavaju kontinuirani radni staž i da „grade karijeru“ (i zarade odgovarajuću penziju) s obzirom da sve druge struke podrazumevaju „stacionarni rad“.

U svakom novom mestu premeštenja morao se naći novi posao (ako je odgovarajuće radno mesto uopšte postojalo u okolini), moralo se snalaziti sa decom bez blizine baka i deka (sudbina slična mnogim vojnim penzionerima koji su bili u vojnim školama već od 15. godine života), a neretko su deca rasla u okruženju koje je bilo potpuno novo i drugačije – kulturološki, etnički, pa i jezički, što je zahtevalo dodatan trud i posvećenost.

Tako dobar deo vojnih penzija jesu – jedna penzija za najmanje dvoje supružnika, a, kao i kod svih drugih penzionera u Srbiji, često i penzija od koje se pomaže i život dece i unuka.

Penzioneri svih profesija – ujedinite se!

Uostalom, sve ovo i nije toliko bitno. Ne, zaista nije važno da li se nama vojni penzioneri, ili njihove penzije, „sviđaju ili ne“.

Ono što je suštinski važno za razumevanje problema vojnih penzija jeste višegodišnje ignorisanje zakona od strane nekoliko najviših institucija koje ne poštuju odluke i zakone koje su same donele, niti odluke najviših sudova u državi. Time ovo postaje i problem svih nas „ostalih“.

Naime, ovih nedelja penzioneri traže ocenu zakonitosti i ustavnosti odluke o smanjenju penzija kojom se penzije tretiraju kao socijalna kategorija, a ne kao stečeno pravo – što i jesu.

Penzin ovim tekstom želi da malo bolje upozna i približi ove dve podgrupe istih stradalnika kako bi, već koliko „sutra“ (na primer, na protestu penzionera 1. maja 2015), prisustvo i vojnih penzionera bilo, ne samo prećutno tolerisano od „većine“ već i podrazumevano.