Ružena (Padina): Pređašnje svršeno vreme

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Proći u proleće dolinom jorgovana. Naći se na Divčibarama kad narcis cveta.
Ugledati ljupke krokuse na obroncima Kopaonika. Slušala sam i o božurima na Kosovu. Jagorčevina, jaglac, visibabe, sunovrat, sase i još mnogo biljaka meni nepoznatih imena darovala nam je priroda. Kada se razbolimo setimo se čajeva od lekovitih biljaka. Zar to nije dar, Božji dar koji nam priroda poklanja hiljadama godina.
A kako se mi odnosimo prema njoj, kako joj uzvraćamo?
Na severu Bačke Palić – „Paligo Palys“, gde pored vode cvetaju orhideje. Oko nas elementi: voda, zemlja, vazduh, sunce. Pitoreskni predeli naše zemlje. Ćarlijanje vetra. Mreškanje vode, koja kao da nas mami da zaronimo u nju. Stići i posedeti na obali Dunava i meditirati. Talasi šapuću: „Dođi, odmori se“. Teritorijom nevelike zemlje protiče najveća evropska reka, činići najveću Đerdapsku klisuru. Geografski položaj sačinjen je i od Deliblatske peščare. Na njenim okrajcima selo Padina – selo „mlevene vode.“

Plava jutra, plava zvezda, osunčan horizont. U proleće miris procvetalih bagremova preplavljuje celo selo. Kasnije miris lipe omamljuje, a privlači i pčele. Medonosne radilice, vrednice. Do škole me prati aleja obrubljena visokim jelkama. One su putokaz koji su preci zasadili kad su se borili da selo opstane uprkos surovoj klimi. Nisam sama, imam ljubav prijatelja. A moja ljubav pripada Padini. Kad izgovorim Padina, kao da mi glas pada, podrhtava. Padinu preseca dolina, a u njoj procvetaju u proleće prve ljubičice za mame i učiteljice. Nedaleko od škole, visoka u belo okrečena crkva. Na zvoniku crkve odbleskuju se prvi sunčevi zraci, a noću je osvetljena reflektorom. Baš fantazmagorijski izgleda. I tako na svakom koraku susreću se nešto staro, nešto novo. Patina davnina još se ponegde zadržala. Odoleva naletima novina.

Pesma ptica ulepšava svakodnevnicu. S prolećem stižu laste u svoja stara gnezda. Pronalaze ih bez kompasa i plana sela. I ptičji svet je čudo, božjom rukom sazdano.
Ima li nade za mlade na selu? Ponekad se zapitaju da li ostati ovde, utopiti se u svakodnevnu prosečnost ili otići negde i dohvatiti lampione želja… Putevi se račvaju na četiri strane sveta. Treba izabrati onaj pravi. Verovati u sudbinu da ono što je ona zacrtala ne može se promeniti ili pokušati uhvatiti svoju grančicu sreće. Tražiti neku svoju zvezdu-vodilicu. Ponekad ipak treba odškrinuti tajanstvena vrata, ući u lavirint života, ne prepustiti se liniji manjeg otpora.

Selo Padina je tipično ravničarsko. Okružuju ga šumarci, nedaleko je brdašce Alaš gde još postoji starinski bunar. U blizini Padine nema reke, ali sredinom sela proteže se dolina za koju se pretpostavlja da je korito neke davno isušene reke. Selo se nalazi na nadmorskoj visini od 105 do 120 metara. Severni deo sela je nazvan Gornja dolina, a južni deo Donja dolina.

Pesak je dominirao zemljištem i nije nudio nikakav Eldorado. I voda se skrivala u dubinama, u nedrima zemlje. Vazduh je bio suv, vetar je kovitlao sitne čestice peska.Samo je sunce svuda jednako darivalo svoje zrake. Egzotike nije bilo, a ipak ostali su i opstali ovde ljudi.
Nemamo more, imamo samo daleku uspomenu na iščezlo Panonsko more, koje ispod kore zemlje možda i sada još drema.
Nisam imala sreće, niti mogućnosti da putujem u daleke egzotične zemlje i divim se čudima prirode i ljudskih ruku. Doputovala sam ovamo sa zrenjaninske železničke stanice i ova pesma je uspomena na to prošlo vreme.

Železnička stanica tužnog izraza lica,
Ispraća retke putnike, radnike i učenike,
Bake i unuke.
Njenu nekadašnju otmenost
Ruinirala je nemarnost, javašluk, besparica
I ko zna šta još, valjda neminovnost.
Pisak lokomotive sve ređe se čuje,
Stara dama jadikuje.
Putuje vozom onaj ko mora
Mešaju se mirisi znoja i parfema,
Putuje vozom onaj ko nema kola.
Promiču banatska polja,
Kukuruzišta, strnjišta gola.
U vazduhu se jesen oseća,
Na nešto davno podseća,
Kad su vozovi kloparali,
Na stanicama smo se susretali,
Dočekivali i ispraćali.
Prodornim piskom lokomotive
Mašinovođa najavljuje stanice,
K’o ptice selice menjamo destinacije,
Ja putujem samo do Kovačice,
Gradića naivnih slikara,
A do Padine ima još nekoliko kilometara…

Ružena Kraćica, Padina

Fotografija: Mađarska Wikipedia