RTS: Kada su penzioneri u Srbiji bili najsrećniji?

RTS je 5. januara 2023. godine emitovao emisiju Anice Telesković „100 godina penzija u Srbiji, kada su penzioneri bili najsrećniji?“. Anica Telesković je napravila presek sto godina penzijskog sistema u Srbiji.

Fotografija: jhenning sa Pixabay

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Posle više od sto godina od usvajanja prvog zakona o penzijama, Anica Telesković i ekipa RTS-a su istraživali koje su to godine iz temelja menjale život srpskih penzionera. Bavili su se, takođe i pitanjem kada su srpski penzioneri u istoriji bili najsrećniji.

Preporučujemo da emisiju „Oko magazin: 100 godina penzija u Srbiji, kada su penzioneri bili najsrećniji?“ pogledate na Youtube kanalu RTS-a na ovom linku.

U emisiji su govorili Predrag Bejaković, Institut za javne finansije u Zagrebu, Natalija Perišić, Fakultet političkih nauka, Nikola Altiparmakov, član Fiskalnog saveta i Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik NIN-a.

Kada su srpski penzioneri bili najsrećniji?

Prof. Natalija Perišić sa Fakulteta političkih nauka smatra da je najmanje grozna starost srpskih penzionera bila u doba socijalizma. Član Fiskalnog saveta Nikola Altiparmakov kaže da to nije imalo toliko veze sa socijalizmom, već sa demografskim trendovima. I to nije bio slučaj samo u Srbiji.

„Tada su bile najizdašnije penzije imajući u vidu da je tada bilo najviše radnika, a najmanje penzionera“, objašnjava Altiparmakov.

Odnos između prosečne penzije i prosečne plate je u vreme socijalizma bio 80 odsto, podseća Milan Ćulibrk, glavni i odgovorni urednik NIN-a. Budući da je sada pao ispod 44 posto, potpuno je razumljivo, smatra, da je vreme socijalizma bilo zlatno doba za penzionere.

Ćulibrk podseća da se za sto godina, koliko postoji penzijski sistem u Srbiji, nekoliko puta promenila i sama država. Svaka ta promena sistema je automatski zahtevala i promenu penzionog sistema.

Istorija razvoja penzijskog sistema u Srbiji

Početak – po ugledu na Bizmarkov model

Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandar Karađorđević doneo je 1922. godine zakon po kome se uređuje i penziono osiguranje. U pitanju je Zakon o osiguranju radnika. (Iako se iz emisije može zaključiti drugačije, poseban zakon koji se bavio isključivo penzijskim osiguranjem nije donet.)

Mlada kraljevina je htela da se oduži svojim teško stradalim građanima, baš kao što je to nekoliko decenija pre toga u Nemačkoj uradio kancelar Oto fon Bizmark.

Predrag Bejaković objašnjava da Bizmark, „Željezni kancelar mekanog srca“ nije 1890. uveo penzijski model u Pruskoj „zato da pomogne radnicima, nego je bio potpuno svjestan da će na taj način sprečiti moguće pobune i nemire u društvu.“

Natalija Perišić dodaje da se smatralo da je davanjem penzija otupljena tzv. oštrica revolucionarne moći radnika i da će svojevrsnom pacifikacijom, kroz davanje prava, oni zapravo biti sprečeni da traže neka veća prava poput promene društvenog uređenja, konkretno svrgavanje kralja.

„Za slučaj bolesti, iznemoglosti i starosti, smrti i nesreće“ pisalo je u Članu 1. kraljevog zakona iz 1922. godine. Taj zakon je, kaže Altiparmakov, bio prilično rigorozan. Međutim, to nije bila odlika samo našeg zakona, napominje. I Bizmarkov zakon u Nemačkoj i tadašnji britanski zakon o penzijama bili su rigorozni. Svi su oni propisivali 70 godina kao starosnu dob za penzionisanje. „A znamo da je tada životni vek bio daleko kraći nego danas.“

Primena zakona iz 1922. godine počela je tek 15 godina kasnije. Dakle, 1937. godine.

Natalija Perišić kaže da su poslodavci tvrdili da će uplata socijalnih doprinosa dodatno ugroziti i inače jako slabu ekonomiju tadašnje zemlje.

„Bez obzira na to što počinje da narasta radnička klasa, 80 posto stanovništva je bilo agrarno i ekonomija je bila izuzetno slaba. S druge strane, država je bila jako slabo administrativno uređena i nisu postojali kapaciteti za naplatu doprinosa.“

Zapadni standard u zemlji samoupravnog socijalizma

Prva prelomna godina za standard srpskih penzionera bila je 1957. Godine 1948. Tito je Staljinu rekao „Ne“. Komunistička vlast koja je raskinula sa Sovjetima 1957. je rekla „Da“ za zapadni standard za penzioni sistem.

Petog decembra 1957. predsednik Josip Broz Tito donosi Zakon o penzionom osiguranju. U Kraljevini je penzioni sistem funkcionisao kao polisa osiguranja – radnici su sebi uplaćivali kapital koji su kasnije za sebe koristili u starosti. Tito pravi zaokret ka sistemu tekućeg finansiranja. Što znači, novac koji radnik uplaćuje danas, ne služi za isplatu njegove penzije sutra, već se odmah isplaćuje za penzije njegovih roditelja, priča autorka emisije Anica Telesković.

Nikola Altiparmakov kaže da je te godine i Nemačka prešla na tekuće finansiranje. Razlog je bio to „zato što kapitalisano finansiranje ima nekoliko slabosti a jedna je da je jako podložno inflaciji.“

„Nakon Drugog svetskog rata, penzijski sustav je bio dosta izdašan. Stope rasta su bile dosta velike“, kaže Predrag Bejaković. „Osobe koje su otišle u penziju kad je sustav mlad – to se zove ‘maturiranje penzijskog sistema’ – one su obično plaćale kratko vrijeme penzijske doprinose, a koristili su dugo i dobivali velike penzije.“

Godina zlatnog standarda

Godina zlatnog standarda za srpske penzionere bila je 1964. Komunističke vlasti tada donose kapitalistički zakon o penzijama. Rast penzija vezuje se za troškove života, odnosno inflaciju. A osnovicu za obračun čini deset najboljih godina u radnom stažu, podseća Anica Telesković.

Natalija Perišić za „Godinu zlatnog standarda“ kaže da je to bila win-win  situacija – da je bila dobra i za penzijski sistem i njegovu održivost i za penzionere.

„U tom trenutku, zbog politike ‘pune zaposlenosti’, jako veliki broj stanovništva je zaposlen i izdržava jako mali broj penzionera. Imamo bejbibum generaciju i veliki je procenat mladog i sredovečnog stanovništva, a mali je procenat starijeg stanovnštva. I to dovodi do toga da onda penzioneri. I to dovodi do toga da onda penzioneri imaju prilično visoke penzije.“

„Tada je u bivšoj Jugoslaviji implementiran jedan jako napredan sistem. U nekim segmentima je bio napredniji čak od nemačkog sistema u tom periodu. Jer smo još tada imali ove penale za prevremeno penzionisanje, koje smo mi praktično 2014. godine vratili, ali imali smo ih već tada u zakonu. I po mnogim drugm odredbama, može se reći da je sa zakonskog stanovišta, može se reći da je naš tadašnji sistem pratio najbolje evropske i svetske standarde“, kaže Nikola Altiparmakov.

Početak urušavanja penzionog sistema

Slom penzionog sistema uvek je prethodio bakrotu zemlje, kaže Anica Telesković. Tako je bilo i 1982. kada je Jugoslavija ušla u aranžman sa Međunarodnim monetarnim fondom.

Iako su ekonomisti tada, upravo zbog demografskog starenja koje je krenulo već početkom 60-ih godina, upozoravali da je neophodno uvesti restriktivnije reforme, to se nije desilo.

Kako kaže Altiparmakov, „zakon iz ’82. godine očigledno zbog nekih ideoloških ili političkih razloga je išao u kompletno suprotnom smeru. Zapravo se povećala izdašnost penzijskog sistema iako su ekonomisti jasno upozoravali da je to neodrživo.“

Prof. Perišić kaže da je sistem sam sebe u suštini urušavao.

„Penzijski sistem socijalističke Jugoslavije je bio uređen prema pravilima koja su važila u industrijski visokorazvijenim državama. Jednostavno, naša ekonomija nije mogla da podrži tako velikodušan penzijski sistem. Mi smo de facto trošili više nego što smo zarađivali i to je rezultovalo krahom na kraju 80-ih godina.“

Vreme kad su svi penzioneri bili milijarderi

Najveći slom Fonda PIO desio se 90-ih godina za vreme vlasti Slobodana Miloševića. Inicijalni greh, koji je bio uvod za slom PIO fonda 90-ih, dogodio se na poslednjoj sednici Vlade, 28. decembra 1990. kada je donet set tajnih zakona.

Milan Ćulibrk objašnjava za RTS:

„Devedesete godine u decembru, Vlada Srbije (premijer je bio Stanko Radmilović) po nalogu, naravno, Miloševića, je donela i objavila (da bude vrhunac ludila još veći) tajnu u Službenom glasniku odluku kojom Srbija upada u monetarni sistem. Jugoslavija, svaka od narodnih banaka republika je imala emisionu moć – mogla je da emituje novac bez pokrića na osnovu odluke Vlade koja se objavi u tajnom Službenom glasniku.

„Srbija je emitovala novac bez pokrića da bi, između ostalog, namirila dug penzionerima, seljacima i povećala likvidnost nekim svojim preduzećima. To je bio inicijalni zločin koji je kasnije samo prerastao u otvoreni rat. Svi su posle upadali u monetarni sistem. Tu je nestao novac. Dinar nije postojao, tadašnji. I onda smo došli u situaciju da se 97 posto budžeta tadašnje Savezne Republike Jugoslavije punilo štampanjem novca bez pokrića.“

„Inflacija je obezvređivala penzije“, kaže Altiparmakov. „Dolazilo je do docnji. Do 2000. godine, penzije su kasnile tri do četiri meseca u isplati. Bilo je dotacija iz budžeta takođe. Bilo je veoma mnogo zloupotreba za invalidsko penzionisanje budući da se na to gledalo kao na neku vrstu socijalnog ventila za rešavanje problema nezaposlenosti.“

Bilo je to vreme kada su svi penzioneri bili milijarderi.

Reforme početkom XXI veka

Nakon smene vlasti 2000. godine, penzije su i dalje bile niske, ali su postale redovne i vezane za inflaciju.

Milan Ćulibrk podseća da je tadašnja Vlada premijera Zorana Điniđića rešila da vrati stare dugove penzionerima napravljene tokom 90-ih godina. Nagomilani dug bio je, navodi, veći od 300 miliona evra.

Međutim, bile su neophodne i urgentne mere.

„U Srbiji je 2001. godine starosna granica podignuta u jednom trenutku za tri godine“, kaže prof. Perišić. Žene koje su očekivale da sa 55 godina života idu u penziju, našle su se, preko noći, u situaciji da u penziju idu sa 58 godina, a muškarci sa 60 na 63.

Nikola Altiparmakov navodi da se švajcarska formula uvodi 2001. godine, kada se prepoznaje „da nije održivo da se penzije usklađuju isključivo 100 odsto sa rastom zarada.“

Po rečima Altiparmakova, ključna reforma – uvođenje bodovnog sistema, gde se prešlo sa obračuna sa deset najboljih godina na čitav radni vek, uvodi se 2003. godine.

Natalija Perišić navodi i da su 2003. i invalidske penzije su suštinski redizajnirane.

„Ukinute su sve te kategorije invalidnosti koje su postojale. Toliko su pooštreni zahtevi za ostvarivanje prava na invalidsku penziju koji podrzumevaju da korisnik može da ode u invalidsku penziju samo u slučaju kompletne nesposobnosti za rad, da je sada gotovo nemoguće otići u invalidsku penziju.“

Vanredno povećanje penzija 2008. godine

Uoči izbijanja svetske finansijske krize, penzije značajno zaostaju za prosečnom platom. Prof. Perišić navodi da je zakonom bilo propisano da prosečna penzija ne može da padne ispod 60 procenata od prosečne zarade. Zato što je prosečna penzija pala za dva procentna poena ispod prosečne zarade, došlo je do vanrednog usklađivanja.

Glavni i odgovorn urednik NIN-a podseća:

„Septembar 2008. i formiranje vlade Mirka Cvetkovića u kojoj je tadašnji potpredsednik Jovan Krkobabić, i koalicioni dogovor između Borisa Tadića i Ivice Dačića. Obojica negiraju da je bilo tog dogovora, ali svi znamo da jeste, da se posle redovnog usaglašavanja penzija početkom aprila i početkom oktobra, da pre toga ima još jedno vanredno usklađivanje i povećanje penzija kako bi prosečna penzija bila veća od 60 odsto prosečne plate. I to je zaista urađeno tog septembra.“

„Ja sam na ovom istom mestu, na RTS-u rekao tada da će najveći ceh te odluke platiti penzioneri. Jer to što su dobili povećanje u dinarima značiće im 20 posto manje nego što misle. I to već za šest-sedam meseci. To se i desilo. Kroz povećanje kursa, kroz inflaciju, njihove penzije su obezvređene. U trenutku kada je doneta ta odluka o povećanju jednokratnom, pa redovno usklađivanje penzija – penzije su bile 220 evra. U aprilu sledeće godine, 2009. su pale na 190 evra…“

Ova vanredna povećanja penzija iz 2008. prouzrokovala su višegodišnju penzijsku i budžetsku destabilizaciju, ocenio je kasnije Fiskalni savet.

Ntalija Perišić kaže da je 2008. godine bila ukinuta zakonska odredba po kojoj penzije ne smeju da padnu ispod 60 odsto plata. I od tada konstantno opadaju.

Da li je smanjenje penzija 2014. – protivustavno?

Nova vlast 2012. nije odmah zamrzla penzije, kako je to predlagao Fiskalni savet. Penzije i plate zaposlenih u javnom sektoru smanjene su 2014. godine. Kako je kasnije svedočio ministar finansija Dušan Vujović, 78 dana delilo nas je od bankrota. Međutim, ima stavova da je to smanjenje penzija bilo protivustavno.

Takav stav ima i prof. Natalija Perišić:

„Postoji član Ustava koji decidno kaže da država jemči materijalnu sigurnost starima i penzionerima. U tom kontekstu, smatram da je bilo protivustavno smanjivanje i zamrzavanje penzija iz tog razloga što se penzije utvrđuju u skladu sa određenom formulom. Nakon toga, one se indeksiraju takođe u skladu sa određenom formulom. Smatram da nema nikakvog razloga da se donose vanredne mere koje treba da utiču samo na penzionere.“

Član Fiskalnog saveta Nikola Altiparmakov je uzdržaniji:

„Da li je nešto ustavno ili nije, to je naravno na Ustavnom sudu da potvrdi ili da ospori. Koliko ja znam, Ustavni sud nije presudio da je to bilo neustavno. Koliko znam, i Sud za ljudska prava u Strazburu je odbio da razmatra žalbe na temu smanjenja penzija. Ono što mi, kao ekonomisti, možemo da kažemo sa ekonomske strane nemoguće unapred garantovati neki nominalni iznos penzija. Kada uđete u ozbiljnu ekonomsku krizu, postaje neophodno da smanjite penzije. Konkretno, Zakon iz 1922. godine je eksplicitno propisivao uslove kada može biti narušena finansijska stabilnost penzionog sitema i kada se daje mogućnost ministru socijalne politike da smanji penzije u isplati. Još zakon iz 1922. godine.“

Dalje navodi:

„I Grčka i Litvanija su imale smanjene penzija nakon krize velike svetske 2009. godine. Sud u Litvaniji je rekao da je smanjenje penzija u redu, ali da je moralo da se sprovodi u skladu sa strukturom sistema, a ne progresivno, kako je urađeno u Litvaniji. Sa druge strane, sud u Grčkoj je preporučio drugačije. Rekao je da je smanjenje dozvoljeno, ali da mora biti progresivno, imajući u vidu krizu i zaštitu najugroženijih.“

V: Grčka: Smanjenje penzija proglašeno neustavnim i Po pitanju vraćanja penzija, grčka vlada se nalazi između čekića i nakovnja

Na ove njegove navode, Udruženje sindikata penzionisanih vojnih lica Srbije – USPVLS je oštro reagovalo. Kako kažu, neke konstatacije koje je izneo Altiparmakov u emisiji RTS-a jednostavno nisu tačne. V: USPVLS: Da li to RTS informiše penzionere, ili?

Modifikovana švajcarska formula za indeksaciju penzija

USPVLS je ocenio kao neistinitu i tvrdnju Nikole Altiparmakova da se 2018. godine prvi put od nastanka penzijskog sistema u bivšoj Jugoslaviji/Srbiji suspendovala formula za indeksaciju. Altiparmakov je naveo u emisiji RTS-a i da je Vlada reagovala na kritike Fiskalnog saveta te da je 2019. godine vratila švajcarsku formulu.

U Narodnoj skupštini je nedavno usvojen Zakon o budžetskom sistemu. Ovaj zakon dozvoljava veće povećanje penzija ako su ukupni izdaci za penzije manji od 10 odsto bruto domaćeg proizvoda.

„To je ekonomski održivo“, kaže Altiparmakov, „budući da, ako kada su rashodi za penzije manji od 10 posto BDP-a, onda se omogućava indeksacija od 100 posto sa rastom zarada. Kada se taj limit od 10 posto BDP-a pređe, onda se opet zahteva švajcarska formula.“

Natalija Perišić, međutim, smatra da švajcarska formula loše utiče ne samo na naše nego na sve penzionere u državama u kojima se primenjuje. „Ona je i u Srbiji i u ostalim državama uvedena iz tog razloga da bi se usporio rast penzija.“

Penzije prate plate – ali izdaleka

Penzije su, međutim, opet pale na ispod 50 posto zarade. Za razliku od plata čiji rast inflacija nije pojela i koje, u odnosu na prošlu godinu imaju realan rast, penzije su u realnom padu od 5,3 odsto, navodi Anica Telesković

Milan Ćulibrk primećuje da je udeo penzija u platama počeo da pada od onog momenta kada je nastala floskula „Penzije prate plate“.

„Do tada su stvarno pratile plate. A od tada kako su političari počeli da pričaju o tome i da na tome baziraju svoju politiku, sve je otišlo u suprotnom smeru“, kaže Ćulibrk. Podseća da aktuelna vlast obećava da će na kraju mandata ove vlade prosečna plata biti 1000 evra, a prosečna penzija 440 evra.

„Šta vam to govori? Da će odnos između prosečne penzije i prosečne plate biti 44 posto. Pa danas je 43. Znači, ništa se promeniti neće.“

Podsećamo na tekst: NIN: Penzije danas nisu najveće, a odavno ne prate plate

Budućnost penzionog sistema Srbije

Za kraj, Nikola Altiparmakov naglašava da će  u budućnosti javni penzijski sistem postojati. Navodi da istraživanja javnog mnjenja od Amerike do Evrope pokazuju veliko nepoverenje u javne penzijske sisteme

„Izvesno je da će oni postojati, ali moramo shvatiti njihova ograničenja. Dakle, kako živimo duže, kako se rađa manje dece, mi moramo i duže da radimo, da bi imali tu neku odgovarajuću penziju. Tu nema jednostavnih rešenja. Mislilo se pre dvadesetak godina da je rešenje u privatnim penzijskim fondovima, ali evo vidimo kad se vratila inflacija koliko su privatni penzijski fondovi ranjivi na inflaciju. Dakle, taj osnovni stub sigurnosti u starosti mora da ostane javni penzijski sistem.“