Draganova nagrada Draganova nagrada 2017.

Radojica (Cetinje, Crna Gora): Suza nad Medovom

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada“, kategorija “Najbolja priča o putovanju u inostranstvo”.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Šetnja kroz vreme” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity

Dorinu i mene jako je zbližila jedna vrlo potresna tragedija, ne lično moja i ne lično njena, niti se naših odnosa ticala, ali je bila i sasvim njena i sasvim moja. To što nas je potaklo da se najiskrenije sprijateljimo i raskošnom ljubavnom vezom krunišemo, odigralo se ravno sto jednu godinu prije, i to baš pored spomenika žrtvama te tragedije, prekrasne Lovćenske vile na Cetinju. I Dorinin djed po ocu, Miloš, i bliski rođak moje babe Gordane, Andrija, bili su naši američki dobrovoljci, ali su, nakon što je podvodna mina razorila brod kojim su plovili i povukla ga na morsko dno, nadomak medovske luke, imali različitu sudbinu. Dorinin djed se utopio, iako je bio sjajan plivač, a bliski rođak moje babe Gordane, iako je bio okoreli neplivač, spasio se. Ona je bila ushićena što će vidjeti mjesto gdje joj je naočiti djed ostao u plavoj grobnici i ogromni buket najplavijeg cvijeća je za tu priliku pripremila, a ja sam jedva čekao da usmjerim pogled ka morskoj pučini, gdje je neplivačka sreća priskočila u pomoć smjernog babinog rođaka, i naručio sam mali lovorov vijenac da ga spustim na medovsko more.

Stotine poštovalaca medovskih žrtava iz Herceg Novog, Cetinja, Podgorice, Nikšića, sa prvim odskokom sunca, ulili su se u dugu povorku autobusa i automobila na graničnom prelazu ka Albaniji Božaj, a potom produžili ka Medovi. Bez suvišnih pozdrava, bez sirena, bez žurbe. Bez ičega što bi remetilo svečanost pohoda do mjesta predačkog stratišta. Nakon dvadesetak kilometara, kolona se zaustavila u Vraki. Stotine njenih žitelja, albanskih Crnogoraca, toplo je dočekalo stotine Crnogoraca pristiglih ispod Orjena, Lovćena i Komova. Jedni govore albanski, drugi srpski – više se gledaju nego što pričaju. Ni oni koji znaju engleski nijesu u naročitoj prednosti, jer vrijeme leti. Liturgija počinje u isto vrijeme – tačno u osam sati i pet minuta – kad je i razorna mina označila početak strašnog medovskog stadanja naših iseljenika. Prostrana crkva u Vraki začas se dupke ispunila. Služba Bogu i pomen stradalima, duhovne pjesme dječjeg crkvenog hora, kršćenje i jednih i drugih u savršeno istom ritmu, stopljene misli i složeni otkucaji srca. „Gospodi pomiluj“, odjekivalo je iz svih grla. Zvuk crkvenog zvona, koje nas je ispratilo ka Medovi, pokrenuo je mnogima suze u očima – jednako tužne i jednako radosne. Vrlo svečano i vrlo potresno. I samo januarsko jutro uvijalo se sve više u toplinu, sasvim drugačije od onog od prije sto jednu godinu.

Čuj, Dorina! Na Badnji dan, ljeta Gospodnjeg 1916., poginulo je najviše Crnogoraca u jednom danu. Na Badnji dan, ljeta Gospodnjeg 1916., Crnogorci su masovno hrlili u zagrljaj Hristu braneći planinu na čijem vrhu počiva najdičniji među njima, čuvajući na Mojkovcu odstupnicu kroz albansku golgotu svojoj jednokrvnoj srbijanskoj braći i daveći se masovno u ledenim talasima Jadrana, s najiskrenijom idejom u srcu da vrate slobodu Crnoj Gori i dožive ujedinjene Južnih Slovena. Na Badnji dan, ljeta Gospodnjeg 1916., dobrovoljci iz Amerike, zbrojeni od Crnogoraca, Hercegovaca, Ličana, Bokelja, Dalmatinaca, Vojvođana, Metohijaca i mnogih drugih, poteklih sa svih prostora gdje je naš narod obitavao na Balkanu, kojima je sloboda otadžbine bila mnogo preča od zgrtanja moćnih američkih zelenih novčanica, svojim masovnim stradanjem dopunili su svjetsku istoriju čudesnom stranicom najveće dobrovoljačke tragedije ikada doživljene na svim morima svijeta u, ljudskim životima petnaest miliona skupom, Veljem ratu. Na Badnji dan, ljeta Gospodnjeg 1916., četiri stotine najljepših, najodanijih i patriotski najmirisnijih cvjetova krša crnogorskoga, i izdanaka svih drugih balkanskih visina i nizina, gdje su god živjeli Južnoslaveni, izdahnulo je u plavoj grobnici medovskog mora. Na Badnji dan, ljeta Gospodnjeg 1916., Crnogorci su se, s teškim i gromkim uzdahom, povlačili sa svete planine Lovćen, a svetim činili Mojkovac i Medovu: mojkovačke gore, zalivajući krvlju punu najčistije bratske ljubavi, a medovsko more, pretvarajući u plavu grobnicu najčestitije crnogorske dobrovoljačke mladosti.

Ginuli su Crnogorci masovno, u isto vrijeme, na sveti hrišćanski praznik, u Medovi, na Mojkovcu i na Lovćenu. Dok su se dobrovoljci davili pod Medovom, mojkovački lavovi su ispoljavali nevjerovatno div-junaštvo u borbi sa daleko jačim neprijateljem da bi ga osujetili da stigne povlačeću srbijansku vojsku i izbjeglice iz Srbije i Crne Gore, a slabo naoružani crnogorski ratnici i sa vrlo malo municije, i još manje džebane, branili Lovćen, koga je razarala austrougarska artijerija i napadala njena do zuba naoružana pješadija. Na krupni žrtvenik slobode Crne Gore, toga najtužnijeg Badnjeg dana u njenoj istoriji, pridodate su svijetle žrtve Medove, Mojkovca i Lovćena. Njih više od pet stotina, mladića, pametara i pregaoca. Na Crnogorskom dvoru, zastava je spala na pola koplja. Oni preživjeli su krenuli za Crnu Goru i na putu se mimoišli sa kraljem Nikolom koji je iz nje odalazio, iako ih je baš on pozvao da što prije iz Amerike u nju pohitaju. I kralj i doborovoljci zaputili su se, tom prilikom, u neizvjesnost – on u samoizgnaničku, oni u ratnu.

Do Medove nam je predstojalo sat i po vožnje. Automobili Vračana sa albanskim tablicama umiješali su se između vozila sa crnogorskim tablicama i kolonu duplo izdužili. Putuje isti narod, istim putem, istim povodom i istim automobilima, samo što se po boji orlova na registarskim tablicama razlikuju. Jedni su crveni, drugi crni. Put vodi kroz Skadar. Dorina je ljubopitljiva. I tamo je prije sto i četiri godine preko pet hiljada crnogorskih momaka ostavilo živote. Tone krvi je uzalud proliveno. Skadar je pripao ne onom ko ga je osvojio, već onom kome su ga namijenili hladni Englezi – pokušavam da je zadovoljim.

„Kako to, nakon toliko hiljada života, da stara crnogorska prestonica pripane drugom?“, pita.

„Tako“, odgovaram, „Mali narodi moraju da ostanu mali, da bi veliki na njima oštrili zube.“

„Skadar djeluje podjednako evropski i provincijski i baš ga ne primam srcu“, negoduje.

„Ovo nije dan kad srce odlučuje o prisnosti sa gradom“, smirujem je.

Dorina me snažno stiska za podlakticu objema šakama. Privlači me k sebi, ili privlači sebe k meni. Moderni put prelazi u uski krivudavi i izlokani. Godi joj dok joj glava treska po mom ramenu. Sjetila se djeda, koga nije nikad upoznala, a i kako bi kad je rođena trideset godina poslije njegove smrti. Put je ponovo moderan i uvodi nas u ogromni kompleks hotela. Ispred njega je more. Stigli smo.

Nadomak medovske luke, na svega pola kilometra od kopna, odigrala se neravnopravna borba ljudi i hladnih morskih talasa. Slučajnost je pobjeđivala pravila, ali u mnogo manjem obimu nego što su ona trpjela poraz. U konačnom, broj stradalih je tri puta nadmašio broj spašenih. Zadnjeg dana božićnog posta, Medovsko more obilato se pričestilo dobrovoljačkom krvlju. Badnji dan, čim je svanuo, odveo je u smrt četiri stotine mladića kojima je odbrana slobode svoga naroda bio sveti naum, i ogromnom tugom ogrnuo hiljade srbijanskih i crnogorskih izbjeglica koje su se kao izgubljene ptice vijale Medovom. Noć, koja prethodi najradosnijem hrišćanskom prazniku, protekla je bez ijednog naloženog i pregorelog badnjaka u Medovi, a bilo je u njoj preko šest hiljada pravoslavnih duša iz Srbije, Crne Gore i drugih južnoslavenskih prostora. Jad, čemer, bol i bespomoćnost carovali su među živima, dok je sve nemirnije more izvlačilo iz utrobe broda stradale rodoljube i, zajedno sa onima koje je smrt, nedugo poslije njih, surovo zagrlila, dovlačilo ih do blatnjave medovske obale.

„Što sve svjedoči o medovskim žrtvama?“, upitala me Dorina.

„Nekolika zapisana sjećanja i isto toliko zabilježenih priča, kao i više kakvih-takvih predanja, jeste sve što je do danas, vijek nakon Medovske tragedije, ostalo iza preživljelih brodolomnika i svjedoka ove drame“, odgovorio sam.

„A je li ih se baš tačno četiristo utopilo?“, zabrzala je s pitanjem.

„Ni stradali ni preživjeli, ni nakon stotinu godina, nijesu tačno prebrojeni, niti je za desetine prebrojenih utvrđeno zavičajno porijeklo“, referisao sam, i dodao: „A teško da će ikad!“

Krupna je žrtva dobrovoljaca u Veljem ratu, a u njoj dominira ona medovska, koja je zbrojila u plavu grobnicu nekoliko stotina stradalnika, zbog koje je Crna Gora utonula u duboku žalost i crninu. Njih su najčistiji patriotizam i težnja za južnoslavenskim ujedinjenjem dovodili na front. Sa Crnogorcima su, na poziv crnogorske vlade, iz Amerike krenula njihova braća: Bokelji, Hercegovci, Ličani, Dalmatinci i ostali da se bore za iste ideale. I zajedno su postradali. Medovskom dobrovoljačkom stradanju se ništa ne može zamjeriti. Ono je dostojno najvišeg divljenja. Ono je sveto. I Lovćenska vila na Cetinju, podignuta u spomen na ovu žrtvu, sveta je, iako oko nje nijesu okupljene kosti tih istinskih patriota i mučenika.

„Ovakav primjer požrtvovnosti, patriotizma i tragičnosti nije zabilježen u svijetu“, oglasila se uzbuđeno Dorina

„Mnogi narodi bi dali basnoslovno bogatstvo da u svojoj istoriji imaju sličan primjer“, dodao sam.

„Pravili bi filmove“ bila je izričita.

„Unovčavali bi njihove podvige“, i ja sam bio izričit.

„A mi smo ih skoro zaboravili“, sjetno je nastavila Dorina.

„Bolje što smo, kad ih nijesmo dostojni“, morao sam tako da kažem.

„O čemu je riječ?“, pogledala me probojno pravo u oči.

„O tome, što nije bilo manje protivnika nego pobornika podizanju spomenika njihovoj žrtvi“, i ja sam nju ošinuo pogledom.

„Otkud nam to?“, okrenula je glavu.

„Otud, što smo mali!“, i ja sam nekud okrenuo glavu.

Ti ljudi su otišli u legendu, samo što mi to još uvijek nijesmo shvatili. Njihove kosti su ostale u blatu plaže Merđan, vapeći da budu presahranjene onamo kud su krenule dok su nosile na sebi živa tjelesa. Te kosti, zapravo prah njihov, žude za pravdom i istinom, ali nama, još uvijek, to nije važno. Ti ljudi su postradali na pravdi Boga, a nas nije stalo što je božja grehota ne osvetiti ih istinom. Ne hajemo ili se plašimo da otkrijemo vinovnika njihovog stradanja. Previđamo da je taj krivac masovni ubica. Naša je obaveza i zalog predački da se njegovo ime sazna. Spustio je bezdušno u plavu grobnicu 400 mladića ili tek srednjovječnih ljudi, a sa njim i na hiljade nerođene djece – Južnoslavena, ma koje nacije ili vjere da bi bili. Cijeli jedan grad najfinijeg ljudstva, do današnjih dana, potonuo je pod Medovom.

Tragedija pod Medovom je jezivo stvarna, a istovremeno neodoljivo podsjeća na legendu. Ona i jeste prešla u legendu, za koju, da bi to postala, nije bilo potrebno dotjerivati događaj o kojem svjedoči, prenaglašavati podvige postradalih junaka, niti izmišljati nesvakidašnjost odigrane drame. Medovska legenda je puna potresnih zbivanja i tragičnih junaka – ravno njih četiri stotine mučenički izdahlih u plavoj grobnici Jadrana, najtragičnijeg crnogorskog Badnjeg dana, ljeta gospodnjeg 1916.

Lovćenska, ili Medovska, ili Medovsko-lovćenska vila – sva tri imena joj podjednako dobro pristaju – simbol je zajedništva, krunisan krupnom žrtvom, pri samom početku, najčistijeg otjelotvorenja njegoševske ideje sveslavenskog ujedinjenja, kako to umiju da uradi samo mali i slobodoljubivi narod. Ona je istovremeno crnogorski, svesrpski i svejužnoslavenski spomenik, kakvih se malo očuvalo na našim prostorima. I taj spomenik se preselio u legendu. O tome svjedoči njegovo nastajanje, trajanje, hvaljenje i osporavanje. Tako su se dvije legende, ona o zlokobnim medovskim sirenama i ona o čudesnosti mermerne Lovćenske vile, već stopile u jednu – legendu o uzvišenim svetim medovskim mučenicima, koju svjedoči prekrasna mermerna Lovćenska vila, koja ponosno uznosi pogled sa sred svetog Cetinja ka vrhu svetog Lovćena.

Dok sam stojao sa Dorinom na samoj ponti merđanske plaže, najbližoj ostacima parabroda Brindizija, kao jedan od njih sedam stotina poklonika medovskih mučenika, promicala mi je kroz svijest strašna dobrovoljačka drama na brodu Brindiziju, dok je mitropolit Crnogorsko-primorski brdski i skenderijski Amfilohije izgovarao imena četiri stotine mučenika, moleći Gospoda da im podari vječni mir. Njegov glas, poput ruku anđela, raširenih nad besprekornom tišinom mora i obale, milovao je poklonike medovskih žrtava, Crnogorace i Srbe iz Vrake i Crne Gore, čije su duše, u tim veličanstvenim trenucima, bile spojene sa dušama tih rodoljuba-mučenika ugušenih u plavoj grobnici najdražeg, i njima mrtvima i nama živima, mora na svijetu. Na pomen imena Miloš, Dorini je strklo nekoliko krupnih suza u more. Plaventilo morsko se na tom mjestu uzburkalo, čudesno snažno. Stegao sam je snažno i preduhitrio njen pad.

Pogledi prisutnih su se, nakon pomena, usmjerili ka pučini, hiljadu i trista metara dalje, tamo gdje u plavim dubinama, dotrajavaju ostaci parabroda Brindizija. On, baksuznjak, ne leži više 500 metara od obale, na kolikoj udaljenosti su ga ostavili preživjeli onog tragičnog Badnjeg dana 1916. Obala i brod su se, za proteklih sto i jednu godinu, više nego dvostruko odaljili. Živi morski pijesak je brodsku olupinu pomjerao ka pučini, a močvarnu obalu su izjedali morski talasi. Sa njom je, pod vodom, nestao i onaj prostor na kome su bili sahranjeni stradali dobrovoljci. Njihove kosti otplivale su ka potonulom brodu i pridružile se kostima njihove sabraće koje su ostale zarobljene u njegovoj utrobi.

Sa zapadne strane podiglo se jato ptica i bez i najmanjeg oglašavanja je, tog ranog neljeljnog popodneva, nadletjelo mjesto gdje leži baksuzni brod. Napravilo je baš nad njim zaokret i vratilo se onamo odakle je i poletjelo. Valjda, isto kao njihove prethodnice, prije sto jednu godinu, samo što su onovremene izgladnjele uzletnice silno gakale, kvrčale i kreštale, a, u onim očajnim danima potom, i vrištale nad leševima koje je morska struja nosila ka obali. Ćutalo je i na desetine blještavih moćnih hotela, izniklih na kultivisanoj močvari, odmah u zaleđu obale. Oni su tu da bi ih ljeti oživjelo na hiljade turista. Ljubitelje sunca i mora privlači prijatna plaža, iznikla na mjestu na kom je kosti stotina dobrovoljaca oglodalo more. Uživaju turisti sa raznih strana svijeta u ljepoti Jadrana i ne sluteći da se kupaju zajedno sa najbaksuznijim brodom koji je njim plovio i sa prahom svetih kostiju njegovih mučeničkih putnika. U vremenu, kad ljude na svim meridijanima svijeta teorija nove ekonomije uči da je sve na prodaju, uživaju u dražima merđanske plaže i oni koji znaju za potresnu medovsku dramu.

Zla sudbina propratila je dobrovoljce-mučenike i nakon smrti. Kao što su izdisali nasilno i surovo, tako i njihove kosti su teško pronalazile smiraj. I njima je Gospod dodijelio mučeničko stradanje po kopnu, moru i u utrobi olupine broda, sve dok se nijesu našle na okupu – kao i oni vitezovi čije su bile – u plavoj grobnici, zbližene i svojim prahom bratski zagrljene oko mjesta na kom su, ujutro Badnjeg dana ljeta 1916., stigle kao okosnica četiri stotine života, iz našeg dobrovoljačkog pokreta pristiglog iz Amerike, punog izuzetnog pregalaštva i sveljudstva.

Oni, koji su prvi izdahli, ostali su u utrobi broda. Tamo gdje su bjesomučno umoreni, voda je nastavila da ih i mrtve pritiska i davi, sve dok ih nije, uz pomoć riba i lešinojeda, oglodala i njihove kosti izjednačila sa izgledom školjki i morskih algi. Robovale su te kosti decenijama, podrhtavale i pohodile jedna drugu u tom jezivom podmornom kazamatu, sve dok nijesu sasvim smrvljene i kroz otvore, provaljene Musolinijevim lešinarskim bombama ili rđom progrižene, isplivale iz zatočeništva i prepustile se morskim talasima, koji su taj oslobođeni prah odnosili do obale, tamo gdje su podvižnici, u čijim je tijelima bio zdjenut, trebali da zakorače na kopno i pohrle ka crnogorskom ili srbijanskom frontu, i opet ga nazad vraćali.

Oni, koje su morske struje donijele do obale, sahranjeni su, na prvi i drugi dan Božića, u blatnjavom zaleđu merđanske plaže – a gdje drugo su, u tom opštem jadu i pometenosti, i mogli biti zemlji predati – s nadom da će, čim se ukaže prilika, njihove kosti biti prenesene u otadžbinu. Prilika je bilo, ali njihova tijela su ostala da se rastaču u toj priobalnoj močvari, tamo gdje su, pored njih, sahranjivani i jezivi leševi njihove srbijanske braće, koja su, uništena iznjurenošću i tifusom, masovno umirala u Medovi. Mnogo patriotske crnogorske i srbijanske krvi smiješao je Sveti Jovan Medovski; mnogo najčestitijih rodoljuba rođenih ispod Lovćena, Orjena, Rumije, Komova, Durmitora, Javorka, Zelengore, Golije, Leotara, Romanije, Manjače, Grmeča, Velebita, Jastrebca, Stare Planine, Kopaonika, Zlatara, Zlatibora, Rudnika, Tare i inih, utopljenih u medovskom moru ili izdahlih na medovskoj obali, ostalo je da leži u merđanskoj močvari.

Ostavili su ih braća, rođaci, kumovi, drugovi, poznanici, bratstvenici, plemenici i sugrađani, sapatnici i saborci, i nijesu ih više pohodili. Odlelekali su ih i pokrili blatom, zaboli krstaču poviše svih njih i preselili ih u svoja najpotresnija sjećanja. Krstača je strunula, grobovi su se izjednačili, i sve teže je, i da su ih pohodili, bilo prepoznati mjesto na kom su ih ostavili. Proteklo je od tada do danas punih sto godina, dokrajčio se užasni dvadeseti vijek i od dvadeset prvog se pridodalo tačno onoliko koliko je do tada od onog koji mu je prethodio bilo potrošeno. Za to vrijeme, ono što nijesu ispunili oni, koji su se zaricali nad njihovim močvarnim humkama, preuzelo je more. Proširilo se preko močvare, povuklo je za sobom njeno blato i presahranilo kosti dobrovoljačke i ostalih mučenika. Povuklo ih je ka brodskoj olupini i zbližilo sa onima iz nje isplivalim. Prah njihov se oko nje pomiješao. I prah onih koji su nesahranjeni ostali da plutaju po medovskom moru, prije nego su se skrasili na njegovo dnu ili u pijesku merđanskog priobalja, pomiješao se sa prahom ostalih stradalnika. Tako su se svi stradali dobrovoljci opet našli na okupu – prahom svojim zagrljeni u morskim dubinama pored broda koji ih je odveo u plavu grobnicu.

„Tamo je i moj djed Miloš“, uprla je prstom Dorina ka mjestu gdje se nalazi olupina broda Brindizi i naprosto se ukočila u tom položaju.

„Da, tamo gdje je posljednji put, najjače i najbeznadežnije, poželio da vidi svoju sremsku ravnicu“, priložio sam njenom djedu Milošu, i svim njegovim postradalim saputnicima baksuznog broda Brindizija, najiskreniju suzu.

Radojica Radović, 61 godina
magistar ekonomije i pčelar, Cetinje, Crna Gora


About the author

Penzin

Penzin je portal posvećen pitanjima starenja i poznih godina, kao i posledica koje će ovaj trend imati na pojedinca i društvo. Penzin edukuje, informiše i podseća na važne probleme i moguća rešenja za one koji se pripremaju ili su već u poznijim godinama, za one koji žele na vreme da razmotre sve mogućnosti, za one koji se staraju o ostarelim roditeljima, bakama i dekama. Za sve nas...

Tefter

Tefter

Draganova nagrada

Draganova nagrada - nagradni konkurs za najbolje putopisne priče i pesme starijih

Isplata penzija