Početna Draganova nagrada Vesna (Beograd): Put u Izrael

Vesna (Beograd): Put u Izrael

Vesna (Beograd): Put u Izrael

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“ u kategoriji „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

FotografijaNicola e Pina, Stari Jerusalim, Izrael

Svake godine kada sam proslavljala Vaskrs nazdravljala sam nesvesno kao Jevreji kroz vekove “a iduće godine u Jerusalimu“. Nisam ni pomišljala da mogu da odem tamo ni fizički – stalno sam nešto poboljevala, ni finansijski.
Kada se otac upokojio, prvo sam otišla na poklonjenje Sv. Petki, prodala dva televizora, a onda me nešto strašno povuče da idem u Svetu Zemlju. Zamenim stan veći za manji, i tu razliku u novcu, prvo mi dobro smanji država za porez, a sa ostatkom krenem u Svetu Zemlju.

Išla sam preko “Dobročinstva“ – agencije srpske pravoslavne crkve koja ima najbolju organizaciju putovanja. Bilo je to 1998. godine. Kada smo se izvlačili iz nestašica. Sašila sam novu suknju, kupila bluzu, i kažem prijateljici i koleginici istovremeno:

“Ako smo sirotinja, ne moramo u svet da idemo sirotinjski“.

Ona je bila starija od mene i samo je brinula šta će sledeće da mi padne na pamet. Meni je bilo svega dosta pošto sam sahranila celu familiju, a majka me je naučila da posle svakog koji ode, odem na neko putovanje i rasteretim se.

Pošli smo popodne posle pročitanog Molebana za srećan put u Sabornoj crkvi u Beogradu. Sa nama je išao vladika osiječko-poljsko-baranjski Lukijan, njegov đakon, pokojni otac Avakum iz manastira Slanci, namesnik iz Šida koji je i knjigu napisao i otac Vasilije.

Stigli smo u ponoć na aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu pa autobusom do Jerusalima. Ceo put od oko 60 km je bio osvetljen.

Na samom aerodromu, porazi me jak, prodoran miris jasmina. Pošto niko nije imao takav parfem, a kilometrima unaokolo se prostirao beton (aerodrom je veliki), a nigde nikakvog žbuna, shvatila sam da je to miris Svete Zemlje, i da se daje ponekom od hodočasnika- verujućima. Uostalom, svako je doživeo po neko čudo.

,Mašinovođa koji je dok je vozio u brzini kod nas, čuo je povik “Iskači“ ukočio je voz i iskočio iz njega, i u njegov voz je udario drugi voz, ali nije bilo stradalih. Pošto nije bio u crkvenim pa da čuje za takve stvari, jer se čudo u životu desi jednom ili nijednom. Otišao je kod patrijarha Pavla i on mu je rekao da ćuti o tome, zato što takve ljude smatraju ludim, pa i ja možda nisam ono gore trebala da zapišem, ali ta sreća i to zadovoljstvo pratiće me celog života. O čudu koje je doživeo mašinovođa napisaću kasnije.

Smestili smo se u hotel „Mediteran“ u muslimanskom delu. Palestinaca ima i muslimana i pravoslavaca. Malo smo odmorili. Ujutro smo poranili, doručkovali, prvi put sam probala humus – pastu od leblebije.

Autobusom smo se popeli na Maslinsku goru, brdo suprotno od Jerusalima. Tu smo posetili ruski hram Vaskrsenja Gospodnjeg i videli zvono u deset toma koje su Ruskinje u 19. veku, gurajući ga rukama, dopremile od luke Jafe pa do Jerusalima, a onda uzbrdo do Maslinske gore.

Iza hrama je bila kapela Svetog Jovanja Krstitelja gde se u podnom mozaiku nalazilo udubljenje gde je bila zakopana glava Svetog Jovana Krstitelja. Svi znaju priču da je on caricu Irodijadu izobličavao zbog bludnog života sa carem Irodom, koji joj je bio dever, a muž Filip je još bio živ. Car Irod je poštovao Svetog Jovana. Carica je naterala cara da smesti Svetog Jovana u tamnicu, a ćerku Salomiju da igra na njegovom rođendanu, ugodi caru i traži za to glavu na tanjiru svetog Jovana. Saloma je odigrala čuveni ples sa sedam velova koji je skidala jedan po jedan i oduševila cara i prisutne. Majka je iglom izbola jezik koji ju je izobličavao i zakopala glavu u đubre a njena dvorkinja Suzana je izvadila i na čisto mesto sahranila. Od tada, hrišćani ne slave rođendane.

U blizini se nalazi mesto sa koga se Gospod Hristos vazneo na nebo. Leva noga je ostala utisnuta u kamenu i tu su muslimani napravili kapelicu. Naići ćemo na još puno takvih slučajeva jer, osećajući odakle dolazi pomoć pri molitvi – blagodat, gledali su po svaku cenu da to mesto otkupe od Grka kada više ne mogu da plate porez.

Tu je prelep pogled na Jerusalim. Polako silazeći, došli smo do ruskog manastira Svete Marije Magdalene zagranične crkve (sada su se pomirili), u kome su položene mošti sestre poslednje ruske carice Aleksandre, Jelisavete i njene pomoćnice Varvare. Jelisaveta je bila žena carevog brata. Muž joj je bio namesnik Jerusalimskog podvorja i kada su u 19. veku zajedno posetili Svetu Zemlju, ona je poželela da tu bude sahranjena. Njen muž, knez je 1905. godine poginuo od bombe revolucionara. Ona je dotrčala iz zgrade preko puta i u kućnoj haljini skupljala delove njegovog tela. Po poreklu Nemica, kada je pre toga pisala ocu da prelazi u pravoslavlje, rekla je da to radi dobrovoljno i da želi svim srcem da bude pravoslavna. Po smrti muža, zamonašila se i bavila humanitarnim radom u bolnicama i na frontu. Posle revolucije sa grupom Romanovih povlačila se prema Sibiru, tu su uhvaćeni, bačeni u rudarsku jamu živi i na njih su pobacane bombe. Danima su se čuli jauci iz jame i njeno pojanje psalama. Cepala je odeću i previjala ih.
Zato i nije čudo što je sahranjea u hramu njoj posvećenom.

Hram je prelep kao i gornji hram vaskrsenja. Rusi imaju taj imperijalni duh da sve bude veliko, a ako ne može bar lepo i skladno, pozlaćeno, a sve drže besprekorno čisto. Prodavnice im nisu skupe, jer inače posle Kuvajta to je druga zemlja po skupoći u svetu.

Još niže sišli smo u grčki hram Groba Presvete Bogorodice. Inače, i ona se po smrti vaznela na nebo. Ne mogu da objasnim koliki je broj hodočasnika hrlio u svetinje.

Pre nas su u Hram presvete Bogorodice ušli slepi. Prvo je trebalo da dosta stepenica savladaju i siđu a onda su svaki delić dohvatili rukama, molili se i celivali. Nije to fanatizam, to je ljubav. To je tako potresno delovalo da nisam ni stigla da pitam odakle su. Snalazili su se kao da vide.

Posle malog odmora, stigli smo do kapije Svetog Stefana. Inače, Stari Jerusalim je opkoljen teškim odbrambenim zidom i ima više kapija. Svaka konfesija (muslimani, pravoslavni i Jevreji) ima svoj deo grada. Taj deo starog grada je podignut na prethodnim ruševinama (Jerusalim je više puta rušen), tako da je sada dva sprata viši nego u vreme Gospoda Hrista. Sišli smo dva sprata u odaje Joakima i Ane, roditelja Presvete Bogorodice. Svi imućniji Jevreji imali su svoju kuću u Jerusalimu iako nisu tu živeli, jednom godišnje su dolazili na Pashu. Obišli smo i Ovčiju banju i put Vija Dolores – put bola, kojim je Gospod posle suđenja išao sa krstom na stratište Golgotu. Pokazali su nam gde je bila sudnica, iza jednih metalnih vrata bila je škola a par dečaka je igralo košarku. Mir i tišina, da ne veruješ da je tu škola.

I za Jevreje i za Palestince to je Sveta Zemlja i oni je tako doživljavaju i poštuju. Nema dimnjaka osim u Jafi, nema saobraćajnih nesreća, dozvoljena brzina je svuda je 80 km, osim između Jafe i Tel Aviva – 110 km.

Vojni rok je tri godine (i žene služe vojsku) i kad vojnik jednom zaduži pušku ne sme da se odvaja od nje, u grad sa devojkom i puška je sa njima.

Palestinci mogu da rade, ali ne i da spavaju u Tel Avivu.

Na svakoj trećoj raskrsnici bili su vojni punktovi, vojnici sa dugim cevima i kanistrima sa vodom i sendvičima.

Stigli smo do najželjenijeg dela – Hrama Groba Gospodnjeg iz koga je on treći dan vaskrsao.

Hram je podigla carica Jelena, cara Konstatina majka u četvrtom veku. U rov gde su kopali da nađu časni krst na kome je Gospod raspet bacala je zlatnike da radnici ne bi odustali od kopanja. Hram je veliki i pod jednim krovom je brdo Golgote – penje se stepenicama na kome Gospod raspet, ispred je ploča miropomazanja (mermerna ploča puna mira i cveća), na kojoj je Gospod miropomazan, uvijen u povoje i u sledećoj kapeli sahranjen. Ta kapela je u hramu Vaskrsenja.

Svi su se trudili da ojačaju i prošire hram, naročito krstaši u 11. veku. U 19. veku izbio je požar pa je sve renovirano. U kružnom delu hrama, uza zid, svaka veroispovest ima svoju kapelu – pravoslavci, katolici (imaju prelepo gregorijansko pojanje), Sirijci, Kopti.

Tu je i kamen za koji su vezali Gospoda i bičevali i ploča odozgo. Kada stavite uvo na tu ploču čujete udarce biča kao da pred vama nekog bičuju, ali ne svi. Naš mašinovođa je i to čuo. Mnogi monasi i sveštenici nisu uspeli ništa da čuju koliko god se trudili, a neki civili koji su to čuli rešli su se od plača, posle dve hiljade godina to da čuju. I Dučić i Kralj Milan su posle boravka u Svetoj Zemlji postali pobožni.

Odveli su nas i na Sion – centar Starog Jerusalima, jevrejski deo. Kako nam je Pasha – Vaskrs padao istovremeno, strogo je primenjivan njihov post u restoranima i prodavnicama. Rabini, učitelji vere su kontrolisali da ko prekrši zakon, zatvara mu se radnja. Nema mesa, nema ništa sa kvascem, maces – tanke pločice su umesto hleba i pivo je bez kvasca, bezalkoholna pića.

Pomislili smo: kada bi u Srbiji to uveli jedan dan.

Videli smo i Zid plača, naše sveštenike ortodoksni Jevreji ne žele da vide. Oca Filareta Prepodobnomučenika koji je u monaškoj školi predavao učenicima, jedan Jevrejin je sekirom prepolovio. Tumačenje je bilo “fanatizovani Jevrejin“ i tačka.

Time se završio i obilazak Jerusalima. Videli smo mnogo parova koji su došli na Pashu sa neograničenim brojem dece (u zavisnosti od njihovih godina). Jedan ortodoksni Jevrej sa suvom desnom rukom, išao je napred, 12-oro dece jedno za drugim i majka na kraju. Znači, ne postoji otpor prema invalidima i bolesnima kao kod nas, naročito među monaštvom. On je potomak tog i tog plemena i dužan je da ostavi potomstvo a posao će se već i za njega naći.

Posle smo krenuli izvan Jerusalima u Kozevicki manastir gde su se podvizavali Sveti Georgije i Sveti Jovan Hozevit. U 6. veku, kada je bila velika najezda Persijanaca, pobili su sve monaštvo po tadašnjoj Palestini. Manastir je grčki i svi njihovi manastiri imaju grčku zastavu. Iznad manastira je pećina proroka Ilije gde ga je gavran hranio i u njoj su već bili ruski hodočasnici. Kada su čuli da smo mi Srbi, počeli su da plaču – “jadni naši Srbi“, mi se nađosmo u čudu šta je sada, ratovi su završeni, mir je, na kraju počesmo i mi da plačemo. Sigurno oni nešto znaju a neće da nam kažu. Iduće godine je bilo bombardovanje.

Manastir Kozevit je bio u lošem stanju, rastresen od nadletanja vojnih aviona iz pustinje Negev. Jedan naš monah, pokojni otac Grigorije ga je obnovio, na magarcu je donosio materijal, a do puta je bila velika duga strmina- pet-šest kilometara. Bez obzira na tako veliki trud, nije postavljen za igumana, to mogu da budu samo Grci.

Sledeći obilazak je bio grada Jerihona i smokve sa koje je Zathej, carinik-grešnik hteo da vidi Gospoda. Kuće im nisu visoke i trude se da svuda bude zelenila gde može.

Na brdu Kušanja, gde je Gospod postio 40 dana a nečastivi ga iskušavao, nalazi se manastir Uspenje. U svim grčkim manastirima su nas posluživali sokom, kafom, bombonama… Na ogroman broj hodočasnika koji samo pristižu – to je za pohvalu. U jednom ruskom hramu i školi za pravoslavne devojčice, igumanija ruska monahinja, a Srpkinja, ćerka prote iz Amerike, poslužila nas je večerom.

Vitlejem i hram Histovog rođenja su u palestinskom delu. Hram je ogroman, nije rušeno od strane Persijanaca jer je iznad vrata bila slika Tri mudraca koji su posetili i darivali Malog Gospoda, a pošto su bili obučeni u persijsku odeću, Persijanci su pomislili da je nekom njihovom posvećen hram. Naš oltar pravoslavni je iznad pećine rođenja, a sa strane su sirijski i koptski. Sama pećina nije velika, mesto rođenja je označeno zvezdom, iznad je puno kandila i pripada pravoslavcima, a mesto gde su bile jasle, gde je položen novorođeni Mladenac, pripada katolicima.

U čuveni manastir Svetog Save Osvećenog u Palestini, čvrsto utvrđenog, mi žene nismo mogle da ulazimo, ali su nam izneli mošti na celivanje, vodu jer je bila velika vrućina 42 stepena Celzijusa. Manastir je u pustinji, ali nema vlage pa se lakše podnosi. Tu je naš Sveti Sava dobio Patericu – igumanski štap koji se čuva u isposnici u Kareji na Svetoj Gori i ikonu Trojeručicu koja se čuva u Hilandaru i još mnogo svetinja. U tom manastiru se vek i po služilo na srpskom, petnaesti i deo šesnaestog veka. Posle osvajanja dela po dela zemlje, od strane Turaka (nas su najduže osvajali 150 godina) dosta plemstva i naroda se povuklo u Hilandar, na Sinaj a najviše u ovaj manastir Svetog Save Osvećenog, svuda smo bili cenjeni.

Inače, na svakom mestu gde bi stali, vladika je čitao deo iz Jevanđelja koji se odnosi na to mesto, a vodiči su objašnjavali i vodili računa o nama jer je bilo neozbiljnih koji su se gubili.

Blagodatni Oganj se javlja u subotu, uoči Vaskrsa i to samo pravoslavnom patrijarhu. Patrijarh ulazi bez šibica, u košulji u kuvukliju, u kapelu Groba Gospodnjeg i moli se za Božanski Oganj. Pre toga, pretresli su i njega i kapelu. Posle sat-dva strelasto Oganj probija kroz otvorenu kupolu, kruži u vazduhu i pali trideset tri sveće u kapeli patrijarhu koji izlazi sa upaljenim svećama i Oganj predaje ostalim vernicima. To je takva neopisana radost, usklici radosti, i stavljanje na lice plamena jer prvih par minuta ne pali, posle se materijalizuje i peče. Arapi skaču i pevaju.

U 16. veku su Sirijci platili Turcima da se oni mole za Oganj, ali ga nije bilo. Prošao je kroz kupolu, kroz vazduh, rascepio veliki kameni stub kod ulaznih vrata i upalio sveće u ruci pravoslavnog patrijarha i vernika koji su bili izbačeni napolje. Velikim novcem su se Sirijci iskupili da ih Turci ne poseku. Inače, jedna turska porodica, pravi red vekovima kada su službe.

Put na sever, prema Galileji, podrazumevao je posetu Mrtvom moru gde su spajani gradovi Sodom i Gomor i pronađeni svici Starog Zaveta. Na sever put vodi kroz kamenu pustinju sa leve strane, desno se ređaju plantaže eukaliptusa, banana, kivija, ananasa, limuna, avokada, itd. Dakle, svega što je skupo i što izvoze u Evropu i dalje.

Navodnjavanje je kapilarno, znači svaka biljka dobija u određeno vreme tačno onoliko vode koliko joj treba. Inače se bave elektronikom i brušenjem dijamanata i pravljenjem nakita, svim onim što može dobro da se unovči.

Svratili smo do kibuca koji drže vojvođanski Jevreji koji su se naselili 1946. godine. Kibuc je sličan kolhozu, svi rade i svi su obezbeđeni. Pričali su nam kako su hteli da gaje svinje i prave šunke kada su došli. Pošto je svinja nečista životinja, za Jevreje bila je zabrana da to rade, “neće nečista životinja da bude na našoj svetoj zemlji“. Oni nisu znali ništa drugo da rade pa se dosete i podignu objekte-svinjce na balvanima kao sojenice i kažu “eto, nije svinja na svetoj zemlji“. Šunke izvoze u Evropu.

Izuzetno su skupi, u jednom restoranu – prodavnici, gde smo svratili da se odmorimo, dva litra vode, jedan kvalitetan sladoled i potaž-čorba bili su deset dolara.

Stigli smo u Tiverijadu, novi grad pored Galilejskog jezera gde su apostoli lovili ribu. Vodu izuzetno štede. Kada su bili kod nas da nas posavetuju u vezi vodosnabdevanja pitali su da nismo greškom dodali jednu ili dve nule. U hotelu nismo mogli da obedujemo u sali gde su Jevreji ili drugi narodi, već sami. Na jezeru smo obišli još neke hramove pa na brdo Tavor. To je mesto na vrhu brda gde se Gospod preobrazio pred Petrom i Jovanom i razgovarao sa Mojsijem i Ilijom i projavio svoju božansku prirodu, sav je sijao. Monahinje su nas lepo poslužile kozjim sirom i hlebom. Normalno je bilo da i mi njih darivamo. Mene su dobro natovarili stvarima i novcem.

Povratak… Tako velika kontrola nije nigde na aerodromima. Velika sreća, svi smo od zadovoljstva sijali, ići po stopama našega Gospoda Isusa Hrista i Svih Svetih je nezaboravno. Mislim da je bilo juče, a prošlo je 18 godina.

Vesna Rajčević, Beograd

* Napomene Penzina:
Ovo je priča i ne može se uzeti kao izvor informisanja.
Stavovi u priči ne oslikavaju stavove redakcije Penzina.