Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada” u kategoriji “Najbolja ženska putopisna priča”. Priča koja opisuje putovanje u Gračanicu i Leposavić, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena je u knjizi “Putujući spomenar” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity”.
Navijam sat da zvoni u tri sata ujutru i pored toga što znam da ću ustati pre nego što bude zvonio. Uvek slabo spavam pred put.
U tri i trideset sam ispred zgrade. Ubrzo stiže Bane, mladi profesor koji svakoga dana vozi svoje kolege za Gračanicu. Neki od njih svakoga dana putuju, a drugi zavisno od rasporeda. Relacija Niš-Priština duga je sto dvadeset pet kilometara i vožnja traje oko tri sata u optimalnim okolnostima. Tako je i danas. Ostavljamo Mariju ispred škole u Gračanici u pola sedam. Još uvek je mrak. Svi prozori na školi su osvetljeni. U školsko dvorište ulaze srednjoškolci Medicinske, Građevinsko-saobraćajne i Srednje muzičke škole.
***
Sve srednje škole su iz Prištine izbegle u osnovne škole u Gračanici i Lapljem selu gde su smeštene Gimnazija i Srednja ekonomska škola. U podne, u drugoj smeni, srednjoškolce će zameniti mališani nižih razreda osnovne škole „Kralj Milutin“, škole domaćina. U treću smenu dolaze učenici viših razreda osnovne škole.
U deset sati doći ću ponovo na literarni čas, zapravo na promociju zbornika učeničkih radova „Neobično plavo“. Do tada, vreme ću provesti u Manastiru, na liturgiji.
Ispunjena, radosna, kao druga ja, izlazim u svet, u dan. Provejava sneg, susrećem kolege, prijatelje, kuma, sve kao nekada kada sam prolazila ulicama Prištine. Zastajkivala sam stalno da razgovaram sa prijateljima, poznanicima ili školskim drugovima koje sam sretala. Mojoj deci je bilo dosadno pa su često predlagali da idemo sporednim putem. Sada znam da ću stići na vreme jer je sve tako blizu.
Ulazimo u učionicu – Ratko, organizator i neka vrsta domaćina, Živojin, Žarko i ja kao gosti pesnici, a učionica puna profesora i đaka. Čitamo naizmenično svoje pesme i tekstove naizmenično učenici i mi, onako kako nas Marija najavljuje. Pričamo o Svetom Savi, o minulim vremenima. Jedan učenik je ovo vreme nazvao prokletom avlijom. Nismo mogli da ga ubedimo da nije tako. A nije.
Život je lep. Pored Gračanice još lepši, odgovorniji, zaštićeniji. Možda je baš zato život ovde i teži. Nije svejedno iz njihove perspektive. Fotografisali smo se na kraju i sve su fotografije već na Fejsbuku. Prvaci su nestrpljivo žamorili pred vratima i čekali da napustimo učionicu.
***
Volim ovu svetosavsku nedelju u Gračanici. Sutra će biti priredbe. Svaka od ovih škola priprema poseban program. Svih deset godina kako sam se vratila u Gračanicu, nadoknađivala sam onu prazninu moga školovanja. Tada je uvek bio raspust do šestog februara. Neko je znao a mnogi i nisu znali koji praznik preskačemo u poznanju i proslavljanju. Sada sam se radovala jer je u meni klijalo jedno zrno iz detinjstva. Sećanje na dedu i babu koji su me vodili u crkvu na ovaj dan. I prođe uspavan život sve do povratka u zavičaj i spoznaje.
Moj drugi razlog ovog putovanja je humanitarne prirode. Po blagoslovu dobrotvora treba da posetim jednu porodicu u Leposaviću. Taj gradić na severu Kosova i Metohije nije ni blizu, a ni suviše daleko, ali nije mi jednostavno da obavim zadatak.
Sveta iz Crvenog krsta došao je po mene i putujemo. Prvo do Kosovske Mitrovice da kupimo bicikl. Negde iza Vučitrna zaustavlja nas policija, radar, kazna. Za neznatno prekoračenje brzine. Pedeset kilometara na sat je trebalo da vozi. Sasvim smiren uzima opomenu od policajca i ne prihvata da ja platim kaznu.
U robnoj kući u južnom delu Mitrovice nalazimo jedan veliki bicikl i kupujemo ga. Mladi Albanci prodavci govore na albanskom. Mi govorimo srpski. Razumemo se. Oni su prodali, mi smo kupili. Svi zadovoljni.
Petar ima četrnaest godina i svaki dan odlazi u ambulantu da mu mere pritisak. Poželeo je da ima bicikl kako bi lakše stizao do ambulante. Pročitala sam dirljiv članak u novinama i upamtila samo to – bicikl. Kada je stigao novac iz Skandinavije, trebalo je realizovati.
***
Radojica iz Crvenog krsta Leposavić svesrdno mi pomaže u detaljima oko potreba porodice i oko organizacije puta. On nas čeka u svojoj kancelariji. Priča kako je u toku akcija dobrovoljnog davanja krvi i da imaju četrdeset davalaca. Primerena brojka za malo mesto. Ova kancelarija u svojoj nadležnosti ima dvadeset sedam podkopaoničkih sela, reći će mi kasnije Sveta.
Radojica nas vodi u magacin gde za ostatak novca kupujemo dosta hrane i nešto sredstava za higijenu. Pitam ga da li je obavestio porodicu. On kaže da je lepše da ih iznenadimo. Sada je hladno, nema gde da idu, sigurno su kod kuće.
Vozimo se uzbrdicom, ulica nije široka a kuće sve nekako jednake, dvospratne, okrečene, lepe, dvorišta sređena. I, odjednom, stajemo ispred kuće koja kao trn među cvećem štrči među onim zgradicama. Gola cigla, ravan krov, bez dvorišta. Sa ulice blatnjav pristup do kuće rešava jedna neravna letva i polovina debla koje se ljulja u blatu tako da bez nečije pomoći ne smem da stanem na njega.
***
Radojica snažno kuca i posle nekog vremena izlaze otac i sin Spiridon, brat blizanac bolesnog Petra. Kažu da su Pera i godinu dana mlađi Sretko sa majkom u Domu zdravlja jer Pero ima inhalacije. Radostan dečak preuzima bicikl i uz pomoć mojih saputnika unose hranu u kuću. Ulazim da potvrdim teskobu življenja. U jednoj sobi je više magacin nego životni prostor. Mnogo polovne odeće. U drugoj sobi brojim tri novija kauča i tu oni svi spavaju, rekoše. Mučan utisak ublažava toplina založenog šporeta. Valjda će imati drva do kraja zime, razmišljam. Spiridon priča i pita, osmehnut je i radostan. Kaže da crta lepo i da mu je sveštenik uzeo crteže da pošalje na konkurs. Sva tri dečaka pohađaju specijalnu školu.
Polazimo do Doma zdravlja da sretnemo ostali deo porodice. Oni su nekako zbunjeni. Ništa ne pitaju. Zadovoljna sam što je ova pošiljka stigla u prave ruke i nekako setna pred spoznajom kako ljudi žive. Čitav dan, i još uvek, smenjuju mi se slike bolesti i nemoći, nemaštine i neznanja. Kvadrantni sklop cigala – kuća- takoreći na ulici, u blatu. I raspričani, nasmejan Spiridon. Debela stakla naočara njegovog oca. Zbunjena majka, ćutljiva braća. Mnogo polovne garderobe koju samo slažu, rekla bih. Nov električni šporet koji kao da nije upotrebljen. Ikone po visećim elementima bez vratnica u kuhinji. Dve polomljene stolice ispred kuće uz jednu stranu i žuta kanta za smeće uz drugu stranu zida a u sredini ulazna vrata. Kraj kante prislonjen novi bicikl. I onaj polubalvan koji viri iz blata i ljuljuška se kad neko zgazi na njega.
***
Vraćamo se Sveta i ja prema Kosovskoj Mitrovici. Putem, na stubovima male zastave Srbije. U daljini bajkoviti predeli sela pod belim pokrivačem. Uspevam da fotografišem bilborde sa natpisima „Спасибо“ (i Putinovom slikom) i „Мы братья, с нами Бог„, na ruskom, naravno.
U Mitrovici stajemo ispred zgrade – kuće Crvenog krsta gde neizostavno pravim fotografiju biste doktora Bore Moračića. Jedan od najuglednijih hirurga u Prištini, imao je burnu biografiju u Drugom svetskom ratu i nakon njega. Tako veliki, a toliko jednostavan. Pristupačan svima i dostupan u svako vreme. Izvršio je preko pet hiljada i šest stotina operacija, čitav jedan grad – o tome mi je pričao negde 1994. godine. Izveo je generacije i generacije studenata. Osnivač je Svetskog udruženja hirurga gastroenerologa. Virtuoz sa skalperom, ali i na violini.
Doktor Bora je i devetoj deceniji bio aktivan. Do kraja posvećen dobrotoljublju i čovekoljublju kroz rad u Crvenom krstu.
Prolazimo kroz Bošnjačku mahalu i tu nas nanizane crveno-crne zastavice koje lepršaju pod nebom, podsećaju da ulazimo u južni deo Mitrovice. Pitam da li je izvodljivo da odemo do crkve posvećene Svetom Savi. Dobijam odgovor da to nije mudro u ovom trenutku.
Nastavljamo put. Vozimo se polako uz živo sećanje na gimnazijski period života, školske drugove, zajedničke prijatelje iz Prištine i široku lepezu njihovog rasejanja. On je tu, u svom selu. Ništa nije prodao, kaže, ništa nigde nije kupio. Živo se seća babe i dede. Prija mi taj razgovor ušuškane prošlosti. To niko ne može da nam otme. To što je u nama i što jedni drugima darujemo posvećujući vreme jedni drugima. Jer vreme je ono što je najskuplje. Ono čega najmanje imamo. Čak i za svoje najbliže. A ovaj čovek je svoje vreme danas poklonio meni.
***
Sutradan tražim mogućnost da se iz Lapljeg sela prebacim do Gračanice. Hladno je, miriše na sneg i ne bih da čekam da me neko prepozna i zaustavi auto kako bi me povezao. To inače praktikujem kada je lepo vreme. Gledam u plavetnilo neba i oblake, osluškujem cvrkut ptica, uživam u mirisima trava i ne žurim.
Sada ulazim u trgovinski prostor svojih prijateljica da sačekam izvesnu mogućnost da stignem u Gračanicu, ali bez žurbe. Stiže vruća rakija. Ja ne bih htela, ali mora malo radi zagrevanja tela. A onda, uz zdravicu, popismo to malo – preko ruke. To je stari kosovski običaj ostao još iz turskog vremena.
***
Srbima je bilo zabranjeno da slave slavu, da idu u crkve, da se krste. Pošalje beg svog zaptiju (slugu) kod jednog domaćina da vidi poštuju li kauri ta pravila. Sutradan, dođe zaptija i referiše:
„Poslušni su Srbi, svetli beže, sve je kako si naredio“.
„Pa dobro, kako onda slave Slavu?“, pita beg.
„Trpeza je skromna, malo jedu ali poprilično piju. Pa onda onaj gore nazdravi onom prekoputa. Onda onaj desno nazdravi onome levo. Popiju rakiju preko ruke, kucnu se čašama i poljube tri puta…“
Razbesni se tada beg: „I tebi to nije ništa!? Pa kad je onaj gore nazdravio onom dole, a onaj desno onom preko puta, izobrazili su krst. Kada su se kucnuli čašama imitirali su zvona, a poljubivši se tri puta opet su poštovali njihovo trojstvo!“
Ali znao je da protiv običaja u domovima ne može ništa, i to je tako ostalo. Sve do današnjih dana. Ako ste poštovan gost u kući Kosovaca, mnogi će vam prići da nazdrave i time ukažu poštovanje. Držite se!
Ja sam izgurala nekako ovu čašicu vruće rakije. Kroz Gračanicu sam ponovo susretala drage osobe, otišla u jednu blic bolničku posetu, u pošti podigla maminu penziju i popila pola šoljice kafe kod dragih prijatelja.
Imala sam pola sata vremena do početka Svetosavske akademije u Domu kulture. Ušla sam u salu u trenutku kada je hor učenika Muzičke škole zapevao Himnu Svetom Savi. Ta svečanost ispunila me je sasvim.
***
Kratko sam čekala autobus za Niš. Nisam osećala zimu i laganu vejavicu koja je prekrivala Gračanicu. U toku puta peripetije. Saobraćajna inspekcija proverava dokumentaciju. Kada su nam po treći put vratili lične karte, moje nema. Vozač ponovo silazi do policajaca, a najzad je pronalazi neko od putnika. Zalepile su se jer su bile vlažne od snega.
Spuštamo se polako krivudavim putem nakon skretanja za Kuršumliju, mislimo kako su zadržavanja završena. Odjednom nailazimo na zastoj. Već je mrak. Svetle samo rotacije na policijskim automobilima koja blokiraju prolaz sa obe strane. Vozač se vraća i kaže:
„Proklizali mu točkovi, sleteo je prema reci. Niko nije povređen. Izvlače automobil, zadržalo ga je granje, sreća nije upao u reku.“
„Hvala Bogu“, čuje sa sa nekoliko strana. Brzo kucam poruku svojim prijateljima profesorima koji su pošli za Niš nešto pre autobusa. Prošli su ovo mesto, hvala Bogu, odahnula sam i ja.
Sneg nas prati celim putem, ali toplo je u autobusu, pa je i to blagodat. Pamtim putovanja kada grejanje nije radilo, kada su se vrata kombija kojim putujemo ledila, pa su putnici preskakali sedišta i izlazili kroz zadnja, prtljažna vrata. Bože, kakve sve zime pamtim i duga ledena putovanja.
Stižem u Niš, raskvašen sneg još uvek se nije zaledio. Radujem se što sam izbegla klizavici i mrazu. Greje me pomisao na Gračanicu, na tri dečaka iz Leposavića, molitva Svetog Save. I greje me toplina moga doma. Posle dvadeset godina u izbeglištvu prvi put to zapisujem.
Radmila Todić-Vulićević, 64 godine
Dipl. ekonomista, Niš
Fotografija: Crkva Svetog Vasilija Ostroškog, Leposavić
Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.
Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.