Jelena (Adelejd, Australija): Monolog duše

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba “Draganova nagrada” u kategoriji “Najbolja ženska putopisna priča”. Priča „Monolog duše“ je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Putujući spomenar” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity”.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Već treći put važem torbe. Preteške su. Eto, toliko sam se dugo dvoumila hoću li putovati, a sada sam u torbe nagurala toliko beznačajnih stvari. O, kako smo pohlepni i nerazumni kada putujemo! Vučemo teške torbe kao da nam je to posljednje u životu. Zar moramo poneti sve što imamo i kao da se više nikada nećemo vratiti. Pa, tješim samu sebe, i nije mi prvi put da odem i ne vratim se više. Ipak su to posljedice mojih lutanja. Ubilo mi dušu beznađe i siromaštvo.

„Stigao je taksi““, kaže mi S.

Tek sad me, zapravo, steglo u prsima. Šta ću tamo naći? Hoće li me itko dočekati? Kao da sam sva u grču, ne mogu govoriti. Hvata me jeza i čudna nelagoda prolazi cijelim mojim bićem. Ponovo otvaram i zatvaram ručnu torbu. Provjeravam sve.

„Pasoš je tu“, kažem tiho.

Idem, pa kako bude da bude. Idem, idem, idem, kao da čujem eho u dubini svoje duše.

***

Na aerodromu niz velikih čeličnih ptica. Nanizane su baš kao i one prave ptice na telefonskim žicama. Sad će se one vinuti iznad oblaka, do zvijezda.

Avioni su velike čelične ptice
koje danju caruju,
a noću su sjajne zvijezde
koje putuju.

Na pisti smo. Motori gromoglasno zahučaše. Polijećemo! U avionu muk. Čuje se samo snaga motora. Evo nas, poleteli smo!

Avion se naginje čas na jednu, čas na drugu stranu. (Da, najavili su da će biti problema pri polijetanju, zbog jakog vjetra.)Čini mi se da mi je dah stao, kao da ne dišem. Ruke se ovlažiše. Gledam putnike oko sebe: pa to su nizovi prestrašenih pogleda. Naša sudbina su sada velika čelična krila koja se još uvijek naginju čas na jednu, čas na drugu stranu.Koja neizvjesnost! To je snažna borba sa vjetrom.

Konačno, smirio se. Avion se sada diže u visine. Tek sada smo odahnuli, vratili se u normalu. Svi smo živnuli. Stjuardese nas obilaze i poslužuju, a ja sam već u svijetu mašte.

***

Gledam slavonske cvjetne livade i puteljak kojim pristiže moba. Porane kosci da za rose odmaknu u kosidbi. Za rose je kosidba lakša. U mobi je obično nekoliko kosaca, nekoliko žena, pa i djeca. Svako od njih ima svoj posao toga dana. Na ramenima kosaca njišu se kosišta sa oštrim kosama, a o pojasu pribor za oštrenje kose. Žene nose drvene rogulje i drvene grabulje, tegle i velike pletene korpe s jelom. Biće u livadi posla za cijeli dan. Djeca su vodari, oni će s izvora donositi raboti svježu vodu.

Stigla je moba u livadu. Za njima osta zelen puteljak jer su oni stresli rosu.

Would you like a coffee?„, pita me stjuardesa.

No, thank you.

Uh, što me prepade! Baš sam gledala kosce u jutarnjoj izmaglici.

Livada je puna srebrnog sjaja od rose. Počela je kosidba. Nižu se dugi otkosi. Padaju majčine suzice i bijele rade, kao vojnici u neravnopravnim bitkama. Žao mi je bijelih rada i majčinih suzica. Da sam barem tamo pa da ih pokupim. Uvijek sam u tim livadama brala majčine suzice i donosila ih mami. One ne venu, nego se osuše i dugo traju.

***

Svanulo je kad smo letjeli iznad Srbije. Sad osjećam radost!

„Na kojoj smo nadmorskoj visini?“, mislim ja.

Naziru se naselja koja liče na reljefe izrađene u školi. Sada sve liči na dječiji crtež: brežuljci, polja, putevi, naselja…Smejnuju se crteži. Kakav sklad i savršenstvo u kome preovladava zelena boja. Kako se sada lijepo osjećam! Čini mi se da svaka žila ima svoj slobodan tok, da srce kuca nešto brže, da dišem punim plućima i da mi je u pogled stigla radost.

Kad je avion sletio na surčinski aerodrom, gledala sam kako se trave savijaju od strujanja motora. Gle! Kao da se klanjaju, a gušće su i zelenije nego u Australiji. Čekala sam trenutak da dotaknem trave – da dotaknem tlo.

U kombiju samo osam putnika. Putujemo u Hrvatsku. Vozač kombija dobro poznaje put, zato vozi sigurno i brzo. Promicala su: naselja, šume, vrbaci. Sve mi je to bilo čudno i nedodirljivo.

Pogled mi je izgubio radost. Opet me muči isti onaj osjećaj koji me stezao i ubijao mi dušu prije polaska. Već drugi put provjeravam gdje mi je pasoš. Evo, sad ću stići na mjesta na kojima sam gotovo svake noći u snu. Tu budu skupljeni svi moji najmiliji.

***

Tu sam. Stigla sam. Obazirem se na sve četiri strane. Pa nema nikoga. Gdje ste sada? Kako ste me prevarili! Da se bar neko pojavi, neko meni znan, neko kome se i oči smiju i ko se zna radovati čovjeku. Gdje ste sada? A svake noći vas vidim tu.

Bože, kad nestade sva ta čeljad? Koja sablasna tišina.

Gle, nema ni stare kuće! A gdje su moje trešnje? Bila su četiri velika, prevelika stabla, a sada nema nijednog. Ostaše četiri velika crna panja. Mirušu na trulež. Oko njih trnje, šiblje – šikara. Koja divljina!

Bože, pomozi mi da ne zaboravim trešnje, one velike četiri trešnje koje su se, čim u proljeće otopli, pretvarale u četiri snježe, kraljice na kojima blješti bijela svila i til. Četiri velike kao snijeg bijele košnice u kojima bruje pčele radilice.

Probijam se kroz drač i tražim mjesto gdej su rasli naši kosovski božuri.

Uvijek kad su trešnje dozrijevale i grane im budu pune tamnocrvenih grozdova – zrelih trešanja, cvjetao je i božur, dičeći se istom tamnocrvenom bojom.

Legenda kaže da su se kosovski božuri javili poslije Kosovskog boja i da su nikli iz krvi kosovskih junaka, zato su tako žarko crveni. Ko je posadio naš božur, ne znam. Vjerujem da su ga donijeli moji preci u Velikoj seobi Srba.

Zar je moguće?! U gustišu kupina i gloga vire iz zemlje bokori kosovskog božura. Sagnem se da ga dotaknem. Oči mi se zamagliše i ovlažiše.

Kako si ustrajao, ponose moj? Koliko je ratova protutnjalo preko tebe? E junaci moji, vi rastete, pa rastete. Vi ste naš cvijet, naš simbol i deo nas. Vi ste naš ponos i uzor. Opet dodirujem cvet.

***

Na groblju je bezbroj nadgrobnih spomenika sa slikama mojih predaka. Gledam ih sve dok mi se oči ne zasjene. Vraćam sjećanja i opet ih gledam u retrospektivi moje mašte. Svi su mi bliski i jasni kao bijeli dan. Koji ljudi, koja dobrota. Polanjam im rukovet cvijeća i palim svijeće.

Savladava me tuga. Ona teška ljudska tuga. Pa mene nije niko dočekao, niko se živ nije meni radovao, niko mene nije poznao. Mene su prepoznale samo slike sa nadgrobnih spomenika, božur u drači, divlje ruže u međama i kamenje u našem vrbaku.

Jelena Rekić, 75 godina
Nastavnica u penziji, Adelejd (Australija)

Fotografija: Kosovski božuri, Zavod za zaštitu prirode Srbije

Šta je Draganova nagrada i zašto su ove priče i pesme, evo već petu godinu zaredom, sastavni deo Penzina: Draganova nagrada 2019.

Knjigu u PDF-u sa nagrađenim i pohvaljenim radovima sa konkursa Draganova nagrada 2019, u izdanju UG Snaga prijateljstva – Amity, možete naći ovde: “Putujući spomenar“.