Nada (Beograda): Moje putovanje na Kosovo

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju po Srbiji“.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Fotografija: Manastir Devič

Pre nekih 40 godina, pošla sam sa mužem u njegov rodni kraj, na godišnjicu smrti njegove tetke.

Putovali smo niz dolinu Ibra. Dan je bio sunčan, a pored reke okružene bujnim zelenilom, cvetali su jorgovani. Za njih je vezana priča o kralju Urošu I, sinu Stefana Prvovenčanog. On je bio dobar i vešt vladar i uzdigao je Srbiju i u privrednoj i u političkoj moći. Obogatio ju je zahvaljujući rudnim bogatstvima i spretnoj trgovini. Održavao je kult Nemanje i Save i po ugledu na njih podigao je svoju zadužbinu – manastir Sopoćane.

Polovinom 13. veka je za svoju buduću suprugu, Jelenu Anžujsku, zasadio jorgovane duž celog puta kojim će ona proći kada stigne u Srbiju. Razmišljala sam kolika li je samo bila ljubav našeg kralja i kako je samo umeo da je izrazi. Princezu su dočekali rascvetali, mirisni jorgovani. Da li je to za nju bio dovoljan dokaz njegove ljubavi i da li je ovde bila srećna?

Zna se da je na svom dvoru okupljala naše devojke i učila ih vezu. Verovatno je u tome nalazila mir i lepotu jer je bila nekako podeljena između dve vere (katoličke i pravoslavne), pa je dizala po primorju katoličke manastire, ali je podigla i svoju zadužbinu Gradac na Ibru, pravoslavni manastir.

Sigurno je mnogo patila i zbog nesloge Uroševe sa sinom Dragutinom, a kasnije i među sinovima Dragutinom i Milutinom. Borba za vlast je uvek bila uzrok tih sukoba.

Ali, bez obzira na sva ružna zbivanja, nemilosrdne svađe u sukobe, jorgovani i danas cvetaju i uveravaju nas u jednu veliku ljubav i nežna osećanja našeg kralja prema princezi koja je prihvatila život u našoj zemlji i bila cenjena od naroda.

Put nas je vodio preko Kosovske Mitrovice. Odjednom, šok za mene. Posle zelenila i jorgovana našla sam se okružena sivilom, prašinom, crnilom. Bio je pazarni dan i na prljavim ulicama bilo je mnogo ljudi sa belim kapama i zabrađenih žena u dimijama. Gonili su ispred sebe po prljavim ulicama bivolice, koje sam ja prvi put u životu videla. Uprkos gužvi, dovikivanju, vrevi, u mojim očima je sve bilo golo i pusto i ispunilo me je mučninom. U tom gradu nema drveća, nema ptica. Kao da sam se našla na nekoj drugoj planeti.

Zar postoji ovakav grad u mojoj zemlji, pitala sam se. Strepela sam da ne obrate pažnju na naša kola i zaustave nas, ali nekako prođosmo.

U Srbici, maloj varošici u kojoj je tetka živela, dočekala nas je igumanija manastira Devič, Paraskeva, i brojni rođaci. Tetka nije imala dece i svoje imanje je ostavila manastiru. Sve što je trebalo za taj pomen pripremile su sestre iz manastira. Okupili su se i ljudi iz tog mesta da se pozdrave sa nama.

Tu je bio i čovek koji se prezivao Martinović i koji je sa svojom brojnom porodicom posle II svetskog rata bio kod mojih roditelja u Čačku kao izbeglica. Ja sam tada bila dete. Zapitkivao me je za moje roditelje, za komšije, a ja sam imala samo jedan odgovor: „Umrli su.“

„A Diko, a Dušan, a Milutin, a Dragiša?“, pitao je dalje. „Umro je“, odgovarala sam. Nikad nisam toliko bila svesna koliko je ljudski život prolazan i da je nestala cela generacija mojih roditelja.

Igumanija nas je povela u manastir Devič. Bila sam impresionirana i manastirom i njenim pričama o nevoljama i sukobima sa Albancima, da bi očuvala manastir kao i život svoj i sestara uz sebe. Ona je, onako bez jedne ruke, poput junaka iz narodnih pesama, hrabro izlazila pred njih, svađala se za svako parče zemlje i odolevala svim njihovim nasrtajima. Dolazili su i noću i uzimali iz njive svu letinu, sve voće i povrće koje je sa sestrama gajila.

Manastir je bio lep, svetao i beo. Posvećen je svetom Joanikiju, po narodnom verovanju, čudotvorcu. Pričalo se da su ga nekada poštovali i Albanci i dovodili bolesne da im pomogne. U njegovim svetlim, čistim prostorijama osećala sam strahopoštovanje. Tišina, ikone pod sunčevom svetlošću koja se probijala u prostorije, crveno uskršnje jaje sa plaštanice koje mi je igumanija poklonila, učinili su da se nekako osetim uzvišenom.

Taj manastir je kasnije više puta rušen i obnavljan, igumanije više nema, tetkina kuća i njen nadgrobni spomenik su srušeni, ali su moja sećanja još živa i upečatljiva. Slike sa ovog putovanja su i sad pred mojim očima i u mom biću i ostaće zauvek.

Nada Dragojević, Beograd