Miroslava (Kragujevac): Otkrivanje Jordana

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Riznica sećanja” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“.

Sasvim iznenada krećem u veliku avanturu u svojoj sedmoj deceniji. Sa puno straha, najpre, jer se plašim letenja. No, odluku sam donela na nagovor svih svojih prijatelja koji su pre mene uvideli da život donosi čuda i da treba biti stvarno budala da ne prihvatiš poklon koji svaki novi dan života može da ti donese.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U penziji sam već godinu i po, a udovica dve i po godine. Činilo se da će ostatak života biti plivanje u moru obaveza prema deci i unucima, uz poneki svetli trenutak porodičnih slavlja ili prijateljskih druženja. I putovanja, naravno. Međutim, ovo putovanje je nešto drugo. Poslovna ponuda za boravak i rad u Jordanu. Zažmurih i „skočih“ u avion.

***

Sad me lepota Istambula noću stvarno zapanjuje. Liči na niske, sjajnog nakita rasute po crnom somotu. Čekamo sedam sati na aerodromu let za Aman. Odjednom shvatam da sam već deo Azije. Mnogi ljudi putuju u Džedu i muškarci su polugoli, obavijeni sa dva velika bela peškira. Žene u crnom ili braon, neke imaju samo proreze za oči. Milion japanskih turista i prilično punačkih, belih Ruskinja uz ponekog „reš pečenog“ Engleza.

Šetajući kroz to mnoštvo po blještavom aerodromu, sa prodavnicama najzvučnijih svetskih modnih imena dolazim više puta da se namirišem skupih parfema (try me). Kako da se ne osetim građaninom sveta koji je veliko selo po kome neki mravi žure svojim nebitnim poslovima tokom svojih kratkotrajnih života?!

Nikakvu predstavu o Amanu nisam imala, o Jordanu nešto malo znanja, uglavnom preovlađuju predrasude vezane za islam. Naravno, tokom tromesečnog boravka, mnogo štošta je postalo jasnije.

***

Najpre, odlazak u pravoslavnu crkvu. Ima ih 24 u Amanu. Ova je lepa, velika, posvećena, sv. Đorđu. Ukrašena ikonama, natpisi su na grčkom i arapskom, ali tu je jedan lep crven pokrov sa zlatnim vezenim tekstom na ćirilici. Srpska majka ga daruje u spomen na svoja dva sina 1962. godine.

Nije bilo mnogo ljudi, liče na Grke ili Jermene. Drugi put smo bili u pravoslavnoj koptskoj crkvi, pa me je zbunilo jer se oni mole klanjajući kao u džamiji. Od žene koja deli sveće dobila sam kesicu tamjana i molitvenu knjižicu na arapskom uz sliku Bogorodice. Tu je i osrednje mermerno korito za krštenje dece. Pravoslavlje na arapskom me baš dotiče!

Usred Amana su ostaci starog rimskog grada koji je mnogo veći i očuvaniji od Pergama: pijaca, rimski hram, vizantijska crkva, kupatilo, rezervoari za vodu, hol za prijeme, prestona prostorija.

Na suprotnom brdu je očuvan amfiteatar za 6.000 ljudi. Tu je i Arheološki muzej sa eksponatima starim od 12. veka pre nove ere pa na ovamo: kosti životinja, lobanje prevučene gipsom, alabasterske posude pa do zapisa sa Mrtvog mora. Ovde su nalazi iz svih krajeva Jordana.

Divim se i čudim svom neznanju o ovoj staroj civilizaciji i očuvanju svega, bilo da je praistorijsko, rimsko, vizantijsko, arapsko, tursko… Šta ću sve još videti kasnije! Predivne očuvane rimske mozaike, vizantijske ikone, pa čak, u zamku Amra arapske freske pravljene po ugledu na vizantijske!

Toliko puno utisaka o zemlji koju ću otkrivati za sve vreme svog boravka. A i o ljudima, jer su sa nama radili pravi, rođeni Jordanci (neki sebe nazivaju beduinima), oni koji su došli iz Palestine ili su poreklom odatle, ali i Indijci, Filipinci u velikom broju.

***

Veliko iznenađenje je Mrtvo more u kome ne možete da potonete, ali ni da plivate. Voda je meka, prijatna, minerali, alge i soli deluju na kožu kao svilena odora, ali kad vam uđe u oči ili usta, što se meni desilo – to je strašno. I još pokušavate refleksno mokrom rukom da se obrišete!!

Ljudi se uglavnom mažu blatom na obali jer je vrlo lekovito. Još jedan kuriozitet: nalazimo se na najnižoj tački na planeti – 427m, što je najveća depresija.

Koristili smo svaki petak, neradni dan, da negde odemo. Obišla sam više antičkih gradova. Najimpresivniji je Džeraš (Gerasa), sasvim očuvan sa tri amfiteatra, trgovima, ulicama sa kolonadama (500 stubova), popločane, sa šahtama, fontane, hramovi i crkve iz kasnijeg, vizantijskog perioda, mozaici, hipodrom.

Ovde je gradnja počela 70. godine nove ere, a 106. godine je car Trajan ovde stvorio rimsku provinciju Arabiju. I car Hadrijan ga je posetio 129. godine, u njegovu čast je podignut impozantan slavoluk, koji i danas stoji. Gde su sve stigli ti rimski carevi!!!

Zanimljiv je posebno grad Madaba, koji se pominje još u Bibliji i bio je očito na putu svim civilizacijama, a hrišćanstvo je ovde pustilo korene.

***

Najčuvenija je grčka pravoslavna crkva iz doba Justinijana, sa izuzetnim mozaicima gde je onaj čudesni na podu koji predstavlja mapu Palestine da bi hodočasnici znali put do Svete zemlje. I sad ja tu stojim, zanemela od čuda! Odatle idemo na planinu Nebo (800m) gde je Jahve pokazao Mojsiju obećanu zemlju. Mojsije je tu i umro.

Može da se vidi stara crkva sa mozaicima i spomen njemu u vidu ogromnog krsta ispod kojeg puca vidik na sve četiri strane sve do Mrtvog mora i Izraela.

Prisećam se onih biblijskih priča koje znam i obuzima me neko čudno jedinstvo sa celokupnom ljudskom civilizacijom, svi smo jedno od Postanja… (Da li ovo znači najbliže prići Bogu što je moguće?) Pa još kad smo stigli na reku Jordan i mesto gde je Isus kršten – tu se i danas ovaj obred obavlja – hramovi, krstionica, mozaici. Kao da je cela istorija civilizacije tu. A opet, tu je i stvarnost nelepe današnjice.

Kraj reke je naoružan vojnik, čuva jordansku obalu reke koja je samo 4 – 5 metara široka, na drugoj strani izraelski vojni objekat sa njihovom zastavom. Dozvoljavaju mi da fotografišem baš tu, uz krstionicu kraj reke sa izraelskom zastavom u pozadini. Čudni ljudi, čudna granica.

Jednog petka smo obišli tvrđavu Azrak, iz doba rimskog cara Dioklecijana, posle toga su tu bili Vizantijci, Arapi, krstaši, Turci, a najčuvenija je po tome što je u njoj boravio Lorens od Arabije, koji ih je vodio protiv Turaka u ustanku 1916. do konačnog oslobođenja. Eto, kod njih su Turci boravili isto tako dugo kao i kod nas, i kasnije su se oslobodili od nas, ali su veru primili. Srpstvo i pravoslavlje se održalo.

***

Moram da pomnem još jedan čuveni antički grad Um Quays (Gadara) na krajnjem severu, na granici sa Sirijom i Izraelom. Obuhvata više civilizacija i tu je navodno Isus izvršio neka svoja čuda – isterao đavole iz opsednutih ljudi, pretvorio ih u svinje koje su se onda podavile u vodi. Tu su i bazilika i podzemni mauzolej. Za gradnju je korišćen uglavnom crni bazalt, malo mermera i taj grad je bio na putu iz Sirije na jug i iz Palestine na istok – znači veliko raskršće.

Na vrhu brda je i pruža se prelep pogled na jezero Tiberijus, Izrael i Golansku visoravan. Usput smo morali po pozivu da svratimo u dom jednog našeg radnika gde iz prašnjave uličice na kraju sveta ulazite kroz ogromna, duborezom ukrašena, kao manastirska vrata, u prostran dnevni boravak sa dva salona, pet tepiha, plazma televizorom, klavirom, ogledalima, kristalima; muškarci sede u galabijama i puše nargile.

Ženske ruke se samo delimično vide iza zavese kad pružaju posluženje. Staramajka dostojanstveno sedi sa nama ukazujući poštovanje. Svi sinovi su školovani na strani: Italija, Rusija, SAD… U dvorištu su sjajni japanski automobili, a mlade, lepe žene u zlatnom kavezu.

Što bi rekao Šekspir: „E, moj Horacije, toliko je toga između zemlje i neba o čemu ti pojma nemaš!“. Tako nekako. Toliko sam stvari naučila i o zemlji i o ljudima, civilizaciji, kulturama, religiji, da stalno razmišljam o tome kako je ogromno ljudsko neznanje. I kako bismo možda svi mi bili drugačiji, bolji ljudi kada bismo bar bili svesni toga.

Ako ništa drugo, to je možda najveća čar i vrednost putovanja: otkrivajući svet otkrivamo i sebe. I nikad kraja.

***

Nisam pomenula biser Jordana – prelepu Petru u pustinji Wadi Ram blizu Akabe, najveće luke na Crvenom moru. Naravno da sve to nismo zaobišli. Tri dana provedena tamo kao da sam bila preneta na drugu planetu.

Šta reći: čudesne građevine Petre od ružičastog kamena, zalazak sunca u pustinji, jahanje na kamili, beduinski ples uz mesečevu svetlost i improvizovan light show, topla, meka voda Crvenog mora punog korala, školjki, minerala.

Sve ovo zahteva da se napiše čitava knjiga biranim rečima i u slikama, a ne tek jedan pokušaj pisanja priče. Ali možda najlepše priče nosimo u srcu. I neće nikad biti napisane. Ni pročitane. Mora da se prožive.

Miroslava Matić, 72 godine
profesorka engleskog jezika u penziji, Kragujevac

Fotografija: LoggaWiggler za Pixabay