Mirko (Beograd): Kopenhagen

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

U Dansku sam putovao vozom preko tada Istočne Nemačke i Berlina. Prosečni Jugosloven, a i sam spadam u tu kategoriju, nema mnogo saznanja o Danskoj i njenim ljudima. Obično se povezuje, budući da je na severu Evrope, sa hladnoćom i visokim standardom.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

U čemu se i kako taj standard održava možemo ipak samo da nagađamo prvenstveno misleći da se on ogleda u luksuznim stanovima i skupim automobilima. Ovako gledanje na stvari u slučaju Danaca je sasvim pogrešno. Nesumnjivo je da, sa našeg stanoništva, Danci raspolažu udobnim stanovima, kućama sa potpunim konforom, ali shvatanja o uzdržljivosti i njenoj meri je veoma različito od našeg.

Luksuz, koji bi se ogledao u devanju, stanovanju ili nečem drugom, bio bi dokaz neukusa i razmetljivosti. Na stranu činjenica što poreski sistem duboko zadire u prihode koji dosežu visoke sume, čime se finansira drugi oblik standarda u vidu socijalnih i drugih davanja.

Zato me nisu impresionirali Danci svojom ličnom imovinom, već njihovim shvatanjem da je nužno obezbediti bolesne, stare, nezaposlene, žene sa decom i bez njih. Obezbediti i one sitnice na koje često i ne pomišljamo. O jednoj od takvih „sitnica“ upravo bih hteo da govorim.

***

U velikoj samousluzi bilo je desetak frižidera u kojima se nalazilo meso svakih vrsta upakovano uprovidne plastične folije. Ne treba naglašavati da je meso veoma dobro osvetljeno i da se svako mogao uveriti u njegov kvalitet.

Međutim, prodavci nisu zaboravili da kupac možda ima slab vid, da je eventualno zaboravio svoje naočare pa, ponekad, neće biti tako u stanju da se uveri da je meso kvalitetno. Možda neko pak hoće da malo više bude sumnjičav i da vizuelni pregled bez pomagala nije dovoljan.

Zato se kupcima stavljaju na raspolaganje povećavajuća stakla. Ne, ne morate ih tražiti od prodavca. Uveličavajuća stakla, čista i spremna, okačena su na vrpci iznad samog frižidera i na dohvatu su ruke. Zamalo da ih dodirujete glavom kada se malo bolje nagnete nad rashladnim uređajem. Ne samo da mušterija ima pravo da što bolje razgleda robu koju kupuje, to mu treba i omogućiti.

„Mi nemamo šta da krijemo, upravo podstičemo kupca da se uveri o kvalitetu naše robe i to nam je najbolja reklama“, rezonuju trgovci.

Pomišljam nešto što bi se desilo da u našoj kasapnici neko zatraži uveličavajuće staklo da razgleda pre kupovine kvalitet mesa ili da iz džepa izvadi svoju lupu i budnim okom nastoji da vidi ono što ga interesuje. Prepuštam vam sud o tome. Ako nema nikakve razlike, onda i mi zaslužujemo danski standard.

***

Nego, čini mi se da bi bilo nepotpuno da ne kažem nešto o karakteru pogleda Danaca na neke odnose. Zatekao sam se slučajno na jednoj večeri za vreme nekog praznika gde je uz moje domaćine bilo i drugih njihovih prijatelja i naravno, razgovora o mnogim temama pa i o ponašanju njihove dece.

Ostalo mi je, ipak, u sećanju žalopoljka jedne majke koja je kritikovala sadašnju mladež. Naime, mnogo joj je smetalo što prijateljica njenog sina, kada dođe da sa njim provede noć, ne nosi sa sobom obavezno i četkicu za zube! Zamislite, kaže, oni jednom četkicom oboje peru svoje zube i usta!

Nisam ništa tome protivurečio več sam se učtivo primedbom gošće, možda izveštačeno složio.

Mirko Bartulović, sudija i viši pravni savetnik,
Beograd
Fotografija
:
Kopenhagen, David Mark za Pixabay