Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Šetnja kroz vreme” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity“
Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!
Prevariće vas naslov, to znam. Ali život nas često prevari, na ovaj ili onaj način. Tako i mene.
Skoro šezdeset godina se sve odvijalo manje-više normalno. Uobičajen život: škola, matura, fakultet, zaposlenje, udaja, stan, deca, unuci… Muž je već u penziji, ja ću uskoro, pa da odmaramo. Ali, sasvim nepredvidljivo, odjednom, u trenu, muž umire 2005. godine, ja ostajem sama dok uragan različitih emocija pustoši moju dušu. Zašto? Otkud? Pa bilo je sve u redu…
Međutim, valjda stiže „čaša žuči“. I treba dalje nekako. Jedan deo mene je okrenut smrti, a drugi ka životu. Kako nastaviti? Hvala iskusnim i mudrim prijateljima koji su me savetovali da ništa ne menjam u načinu života, da radim, jer je u radu spas, da ostanem ista. A biće teško.
Puno sam putovala poslom, a i turistički. Moj muž nije voleo da putuje, te sam prethodne godine išla u Pariz i dvorce Loare sa najstarijim unukom, tinejdžerom, koji je bio oduševljen i pronašao da će njegovo zanimanje biti turistički vodič.
Kad je stiglo proleće ove nesrećne 2005. godine, on je opet želeo da negde idemo, deca su govorila da će promena sigurno da znači, ja više nisam mogla da podnosim apsolutnu prazninu našeg doma, i na kraju su me ubedili.
U maju smo nas dvoje, preko agencije, koja je želela da promoviše nova letovališta u Turskoj, krenuli na putovanje koje nas je vodilo najpre u Troju, Efes, Pergamon, zatim Ajvalik, Sarimsakli, Bursu i Istambul. Bila je to lepa kombinacija obilaska drevnih lokaliteta, savremenih letovališta, starih zanata (proizvodnja predmeta od oniksa, zlata, kože, kujundžijski radovi i sl.) i mogućnosti za šoping.
Uz sumorne misli, posle duge noćne vožnje autobusom do Galipolja, na brodu preko Dardanela, kao da ono silno plavetnilo poče da rasteruje moje lične mračne oblake. Prilazeći obali ugledasmo veliku ravnicu Male Azije. Neki čudan osećaj se javlja u meni pri stupanju na drugi kontinent. Blag povetarac talasa visoku travu kao da se more nastavlja.
Prilazimo Troji i najpre pada u oči veliki model čuvenog trojanskog konja, simbola mudrosti i lukavstva, zahvaljujući kojima je postignuta pobeda posle desetogodišnjeg rata. Naravno, ulazimo i penjemo se, fotografišemo. Pogledom obuhvatamo okolne zidine čije ruševine govore o nameni i načinu života onih koji su ovde zauvek ostali. Ako ne uspemo da im udahnemo duh, ostaće to gomila golog kamenja.
Međutim, dok lokalni vodič na engleskom izlaže istorijsku priču, ja unutrašnjim vidom nazirem ruke koje slažu oblikovane kamenove, čujem viku i smeh graditelja, deca trče okolo, žene donose hranu i piće… Onda se ta slika gasi, pa čujem fijuk strela i udar kopalja, topot nogu kroz visoku travu, jauk ranjenika… Neka me magija obuzima; mešaju mi se miris mora, šum blagog vetra kroz senovite grane, šuštanje povijenih vlati trave, prijatan glas vodiča – kao da gledam neki film.
Pa da. Film. Zvao se „Jelena Trojanska“, čini mi se. Ja sam bila tinejdžerka, kao moj unuk sada, sa sve razvijenijim senzibilitetom i potrebom da se nađe nešto magično, jedinstveno, makar i u običnom. Još nedefinisana potreba, ali sada znam: da se zaljubim u ljubav. Ovaj film je u prvom planu imao povod za rat, tj. ljubav Jelene i Parisa, i na mene je delovao kao kad seme padne na dobro pripremljeno tle. Kao da sam tu shvatila svrhu i smisao postojanja i života uopšte. I danas pamtim kako sam posle tog filma mesecima gledala dečake koji su imali sličnu frizuru kao Paris.
Sad, na ovom mestu, kao da me je obavio veo ljubavi (kao da sam opet bila tinejdžerka) i sinulo mi je: Ovaj rat se dešavao u 12. veku pre nove ere! Na tom sam mestu gde su mnogi završili život, u jednom trenu, pre toliko vremena koje mi je apsolutno nezamislivo, a potpuno mi je bliska njihova ljubav koju osećam i danas. Zidovi padaju, kosti trunu, carstva nestaju, ali ljubav ostaje dokle god se priča. Spada u neuništivu kategoriju. Nekako se težina sa mog srca izgubila. Pomislila sam: Znam dobro da ga nema, ali ono što smo imali niko mi nikad neće uzeti. Postojaće dok traje moj život.
Uz jedan polusrušen zid nikle su crvene bulke. Kao krv. Kao srce. Kao ljubav. Uzela sam jednu bulku i pažljivo je stavila među listove svog dnevnika. Kad stignem kući odneću je, znam gde. On će je prihvatiti i razumeti.
Prošlo je skoro 12 godina od tada. Putovala sam mnogo, i na druge kontinente, zanimljive predele i ljude sam upoznala, ali Troja ima posebno mesto u mom srcu zbog tog emocionalnog naboja i pražnjenja istovremeno. Tamo sam shvatila da treba da budem zahvalna za decenije sreće koje su mi bile podarene, a isto tako da, iako nekog nema, život je svuda oko nas, i ne treba dozvoliti da on prolazi pored nas.