Početna Draganova nagrada Miloje (Beograd): Krstinin potonji dan

Miloje (Beograd): Krstinin potonji dan

Miloje (Beograd): Krstinin potonji dan

Priča sa III konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja ženska putopisna priča“.
Priča je, kao jedan od posebno pohvaljenih radova, objavljena u knjizi “Šetnja kroz vreme” koju je izdalo UG “Snaga prijateljstva – Amity

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Zelene oči strine Krstine, ko neki sjajni biseri, i rumen u obrazima od vatre koju e imala, ukrasili su sumornu bolničku sobu s izanđalim čaršavima i izlizanim ćebadma okrzalih ivica. Smeštiše je tujnak iako se ona opirala d ide u bolnicu.

Fala ti, moj Dragiću, kad si ti brže-bolje dotrčo, čak iz Beograda, d obiđeš strinu. Navalijo Vlade, moramo d idemo, kaže, mama, doktoru. Ma jok, djete, velim ja. Ne vredi da dangubiš. No spremaj šta nemaš. Dogoro luč do noktiju. Reko, znaš kako e kazano: lija lija pa dolija.

I et, dognaše me vođe. Nema od tog posla ništa. Dabogda d osvanem sjutra. A i naživljela sam se, sine. I vala Bogu, dočekak i đecu i unuke. I dade mi Bog da uglednem i praunučad. Babine ljepote. Sašku. Tako tepaju Aleksandri. I Jocu. Tako zovemo Jovanu, srećicu babinu. A, dao Bog, izgleda da e još jedno na putu. Od Sreta i Nene. E, to baba ne mož da dočeka. A voljela bi. I da mi se Vero babin oženi. Al znaš kako e kazano: Ko nije zadovoljan na oraju, nije ni na tovaru.

Fala Bogu za sve.

Et, moj Dragiću, prouja život ko neki proljetnji vetrić. Ko oblačak kad namine odonud od Ovčara. Samo se meno zamarijaš, njega niđe nema. A ko juče da e bilo kad sam u Kravarici bila djete. Dok dlanom o dlan, zađevojčik se.

Jednoga dana, beše se jakom pomolilo Sunce, odonud od Golupca, samo što e spala rosa, ja izagnala ovce gorenak na ćuvik. Bez jagnjadi. Tek ig bijasmo, tig dana, zalučili. Kad odjamput banu Slavka. Ona ti je dobra ko ljeb. Al zaumita. Kad ona nešto navre, ne moš da e se otarosiš, pa da ti je sir ko kajmak. Ete ti je, izbi odonud od krša, preskoči preko jaruge i ide vamo, pravo k mene.

Slušaj, Krstina, veli, doći će ti, u neđelju, prosci iz Goračića. Onomad na vašeru, zapođeno se neki razgovor o tome kako e omladina počela da se kvari, od kad je ova gologuzija došla na vlas. U tom ti jedan čovek veli, da sve to zavisi od kućnjeg vaspitanja. I tujnak ti navede tebe kono primer kako si otarašna, poslušna, smerna, od dobra i čestita roda i koešta. I, kaže, u tu priču se umješala neka postarija žena. Odavle iz Kravarice. Ne šćadijagu da imentuju koja. I žena ko žena, razveze kako si zgodna, bjeloperasta, d imaš oči ko gora, rumena ko jabuka, d imaš zlatne kike, zube ko jaglice i vazdan koešta. Znaš kake smo ti mi, žene. Ako kudimo, tražimo dlaku u jajcetu. Tovarimo i što jes i što nije. Jopet, ako valimo, okivamo u zvjezde. I tako su te, nako, neotice, nasočili.

Čudiš se kako?

Nako lako. Ništa nema slučajno. Sve je to određeno, ja kad ti kam. Jel da nije, otkud bi se baš tujnak, u oni čas potrevio Sreten Stevanović, koi ima sina za ženidbu. I on, kad je čuo šta ovi zbore, počne da se razabira o tebe, o tvoima, o ujčevini ti i sve po redu. I kad je sve sabro, on reši da dođu da prave pitanje. Da te prose. Et. Sporadi toga sam došla, zamolila me Anka Sretenova da javnem tvoima.

A to ti je jedna poštena i domaćinska kuća. Znaš kako ti je kazano: Para na paru, a rđa na rđu. Taj Milorad ti je mlogo dobar momak. Jedinac. Ima samo dvie sestre. Al one su ti tujnak od danas do sjutra. Stasale za udaju. Tuj ti neće biti deobe. Građevine dobre. Kuća velikačka, zidana, s podrumom. I još jedna, omanja polubrvnjara, niže nje. Pa vajat i mekar. Velika kačara s trenom. Ljebna vruna. Zidan obor, kokošar i nužnik. Dva salaša. Štala kod kuće, štala u polju. Ćiler kod kuće, košara gore u brdu, u Stanićevini. Bunar sred avlije s kamenim santračom i vijoglavom. Kotar đe đenu sjena zagrađen. Imaju lampek, testere, i poprjeko i ono uzdužno s razbojom. Puna štala rogate stoke. Krava i mladačnig i onig drugijeg. Dobri volovi. Bašča se vrani od svinja i nazimadi. Ovaca, kokošiju, ćuraka, patki, misirki… Nema im broja. Ma nema šta nema. Od tice mljeka. Svekar trezven, svekrva radna i dobra. Karakterna kuća. A momak, nema mu ravna. Ličit. Obrazli. Ma od Jelice do Bjelice ne moš mu naći parnika. Ko Marko Kraljević. Samo što nema brkove ni Šarca. No volove. Belju i Zekonju. On ti je dugo doijo. Kad mu e majka u polju, s one strane potoka, nešto radila, on je zovne naprema se da siđe do u potok. A on joj odvud sanese stolicu tronošku. Ona sjedne na onu tronošku, a on klekne, te e podoji. Znaš kaki je. Mož konju rep d iščupa.

Ima, kaže, jednu valinku, al ne moš ti sva dobra da sastaviš. Ove godine jakom stupa u punoljetstvo. Nije ga jošte pozvalo u vojsku. Al šta ćeš. Mlogo e dobra prilika. Nemo to d ispuštiš nipošto. Nije vojska dovjeka. Vriško će da prozvr’e dvje godine. Mož dati Bog da prije no što ode u vojsku ti ostaneš noseća. Pa da se, s Božjom pomoću, zarodiš i da ga čekaš sa sinom. Ja ti kam. Takog momka neš naći da bi đevovala kolko oš. Očiju mi mojig. Nema šta da mu se maniše. Nemo da se misliš i predomišljavaš i da se nešto nećkaš.

I nemo da se zanosiš što obljeću oko tebe. To su ti bazvrkani. Nemo da gurneš ko mače u vareniku. Pa potlje d ispaštaš ceo život. Ti golamferi ne misle ništa, no dan i komad. Od danas do sjutra. Ovo ti je prava prilika, ja ti kam. D ideš u domaćinsku kuću. Jabogme.

Odok ja kod tvojig da im sve opričam kako jes. A ti nemo da se nešto koštaš. No kaži: Kako ti, tata, rekneš, nek tako bidne. I Bog će to da blagosilja, viđećeš.

Šta ti je Slavka pričala mojima, ne znam. Tek, sjutradan, pošto se vratijo iz Guče, valjade išo da se raspitue, veli mene tata: Ćeri, doći će u neđelju prosci iz Goračića.

I tako i bidne. Tuj ti oni popričaju i zakažu za iduću neđelju d idemo mi koda njig da glamo dom. Kad je došla ta neđelja, krenemo mi. Veseli tata, jadna mama, moj ujak, i brat mi, Budiša. Poveli i mene. Tujnak ti se oni, uz ručak, narede iz rječi.

Moj jadni svekar veli:

„Prijatelju, nama treba dobro čeljade. A ja sam, veli, čuo da e vaša Krstina čestita i vredna. A što se ruva tiče, tvoja draga volja. Mi ne ištemo ni oko prsta konca.“

„Isj, prijatelju“, veli moj veseli otac, „Nemamo mi sto đeca. Spremili smo mi njoj ruvo, nije se bila još zađevojčila, nako kako trebue i kako Bog milue.“

I udaju ti oni mene, te godine, za Milorada. Nije ni ogodinilo, ode ti moj Milorad u vojsku. Kad je bilo tačno trijesti dan kako ga ispratismo, ja rodik Marka. Et, kako ti je Slavka potrevila. Ono kad mi je rekla kod ovaca da ću sa sinom da sačekam čoveka iz vojske.

Zgodno sam se slagala sa svekrom i svekrovom. I sa zaovama. Ne zna se da l bijaše bolja Seica, kako sam zvala Jelu, il Cile, kako sam zvala Ljepu.

Dan po dan, i prođe i ta Miloradljeva vojska. Zaove se poudavaše. Marko i Vlade rastu. Bori se, potrči, povuci, ponesi. Ceo život nam prođe u borbi. Pojtaj vamo, pojtaj onamo.

Znaš kako ti je u seljačkoj kući, moraš sto jada da znaš. I da pomuzeš, i d uzvariš i d usiriš, skidaj pljesan, ribaj čabrice i karlice. Pa d ideš u čobaniju, đe mimogred predeš il pleteš. Pa da zadajaš jagnjad i telad, da namiriš piljež, da svinjama skuvaš meće. Da pomogneš kad se dae distol ovcama, il kad se svinjama udaraju brnjuške. Pa potrči u štalu. D očistiš, da položiš, prostreš. Da nacjepaš drva, da naložiš vatru. Da zgotoviš jelo za čeljad i radnike kad ig ima. D umjesiš, d ispečeš, začiniš, zapržiš. Da ti ne pričam o poljskijem radovima. Ne znaš kuš prije. Pa zemajle, čupaj i kiseli konoplje, pa trli, pa predi i prepredaj, pa tkaj, pa bjeli platno. Sto jada. Pa baluči ćilime, vezi, štrikaj, necaj. Ne znaš da l prije d uvatiš za oklagiju, za varjaču, za bućkalicu, za tučak i stupu. Il vamo za motovilo, vreteno il družlicu, preslicu, grebene. Il da sjedneš za razboj. Ne znaš da l ti je potrebnija kuđelja il povjesmo.

Eto ti, moj Dragiću, svašta sam ti pusta preturila preko rukuj i preko glave. Mlogo stoke. Milorad voljo da mu to sve bidne uranjeno i za primer. On ti je preko trijes godina svake jeseni išo gore u Banat, u berbu muruza. Po tri-četiri neđelje. Đekad ostanu i pe-šes. Ondak ti se to sve bralo ručno i komišalo na struku. Imo on grupu i voljele ga te Lale mlogo. Al muke su ti to bile. Sve su veselnici spavali po kupama šašine il po štalama, na tim njinijem salašima. Bivalo e da đekad po deset dana ne okuse smoka kašikom, no sve jedu suvu ranu. Ljeba, slanine, luka i to ti je. Sve im ruke isprskaju. Neki radili to za pare. On jok. On za žito, nako u klipu. S kočanjkom. Dogna on pun vagon vozom do Čačka. Odatle potlje po nekolko dana to pregone vamo-gore. Njemu ti je bila uživancija da napuni salaše, kalkane i da mu stoka bidne za primer.

Potlje je preko zime kiridžijo s lampekom. Dan-noć se borijo. I to ti je radijo aman trijes godina. Izgonio je pođekad po dvaes i dva lampeka za dvaes četiri sata, kad su drva suva i ako e ljepo vreme. Sve živo se čudilo kako e on to radio. On ti preloži lampek očas. Ma imali smo mi rakije kolko oš. Noliki votnjaci. Al et. On ti je voljo da radi. Tešku rakiju on zaradi s lampekom. To ti se vladalo dva kila od kazana. Ondaj rakija imala lijepu cenu.

Kad bidne tamo pred proljeće, taman kad se ispeče rakija i od madžarki, on ti e ondak išo u Livno, il u Split. Ćero kompire da prodae. Obično u to vreme bidne ponajjača cena. On pogodi kamion, ovaj mu oćera, i on to stovari kod nekijeg ljudi tamo u podrum. I otale posle prodavo. Što po kućama na džak, što krčmijo na pijacu. I tamo ti je spavo po tijem podrumima u koe e smešto kompir. Muka se namučio. Al njemu to ništa nije bilo teško. Zaumit bio cjeli vjek. A vala Bogu zdrav ko drenj. Sve ga zadirkivo braca. Veli, jak i zdrav zato što e doijo aman do vojske. Tako se on šalijo. Ma jok, kake vojske. Al jes doijo do pred polazak u školu. Što jes jes.

Jednom mi reko, nako u poverenju, da e tebe ostavio amanet da mu sve te njegove muke opričaš kad ga bidneš pratio onamo, da se odmara spored đedova. Moraš mu to ispuniti. On te mlogo ceni. I voljo te od kad si se rodijo. I danj danas te ne odvaja od naše đece.

Vala, Dragiću, ako e se živ iksan naradio, on je. Al i ja sam zaplatila, obadva mi oka. Kad je, vamo, matorinje onemoćalo, zaove se poudavale, a đeca još nisu dospela snage, ondak ti spala knjiga na Milorada i mene. Veseli tata ti je nekolko zadnjig godina mogo da pripušti ovce i to ti je. Potlje zanemoća i nije mogo lasno iz sobe d iziđe. Jadna svekrva mogla da loška vatru i da, et, pripazi meno oko jela da ne zagori. Il da se ne prepeče ono što e u vruni. To toliko. Godine učinjele svoe. Ko-vo ja sad. I kad bi šćela nešto bejagi da privrjedim, ne mogu. Ne vredi. Iščiljela snaga, moj Dragiću. Kolko sam puta preparlala preko planine s obramačom i teretom u Čačak na pijac, u Banjicu u vinograd. Kolko sam, pusta, odnjela ručkova kosačima i kopačima, žeteocima i plastijocima te u Radovinu, te u Ridove, te u Plužine i koeđe. Ni broja nema. Al ondak mi sve lasno bilo. Jopet se i nasmijemo, i zapjevamo, i komendijamo.

Svako vreme ima svoe breme.

Neću krivo da zborim, bilo e i ljepijeg dana. Svadbi, babina, slava i koečega, kad se malo razgali duša. Još pamtim, ko juče da e bilo, kad se ženio moj brat Budiša. Isj, što e to bila svadba. Baš ono što se kaže: muška. Tri dana. Kad smo pošli za đevojku, vozio nas braca. Tvoj tajo. On ondak imadijaše onog zekana – Đura, a onamo Vlastimir Popović vranca – Batora. Nake konje nije imalo Dragačevo. Parili ig oni pođekad, u oranju i vako kad su se pregonili neki veći tereti nadalj. A naročito sporadi dike: o vašerima, svadbama i tako. Za ovu svadbu upario ig braca. To leti. Tice im ravne nisu. Okitio ig braca kićankama, turio praporce, istimarijo. Nije bilo iksana koji se za nama nije okreno.

Sve je dobro bilo.

Fala Bogu…

Dobar mi je Milorad bio, ne mogu da kam gubavo. Nije bijo neki krvnik, kono što e imalo ljudi. Nit se napijo ko poedini. Kolko e mogo, trudijo se da me zakloni, kolko bilo. Pođekad me i odmjeni, ne mogu gubavo da zborim.
Samo mi osta nažao što mi ni janput, vako, kad dođe odnekale, s vašera, iz Banata, iz trgovine, ne donje višek bolbone. A sve sam se nadala, očiju mi mojig. Al šta ćeš. Mora da ga razumiješ. Preče mu bilo da nabavi pokrovce, il bisage, kaku alatku, češagiju za krave, povodnjik, vlačeg, raniju il maj šta u kuću. Ma i ja sam ti voljela da se zavaše koešta d ima u kući. Da čovek ne zajma po selu.

Al ta mi bolbona nekako osta nažao. Prekorela ga ja onomad, oči mladenaca, za tu bolbonu. Nako u šali. Reko Milorade, rđico edna, da znaš kolko sam se pusta nadala da ćeš mi donjeti bolbonu kad dođeš odnekale. A on me poglednu, nekako čudno. Nikad me nije tako pogledno. I turi mi ruku na obraz. D izvineš, djete, ko da me pomilova. Ne bi mu baš svedno. Ko da mu bi nažao. A mene posle bi krivo, što sam to morala baš d istrtljam.

I tako, prođe život, moj Dragiću. Al što viko onaj, svemu ima vreme. Et, sad došlo vreme da se mrije.

Sjutradan se moja dobra strina Krstina preselila u večnost. Bog da joj dušu prosti.

Posle sarane, kad goj sam svraćo na groblje, na grobu strine Krstine sam zatico po nekolko raznoraznijeg bombona.  I kad je spomen spodignut, bilo ig je i dolje na grobu i gorenake na spomenu. Niko nije znao oklen su tujnak. Ni ko ig donosi.

Miloje Stevanović, 68 godina
privrednik, Beograd