Milan (Beograd): Osvajanje zida

Priča sa V konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija „Najbolja priča o putovanju u inostranstvo“.

Kada se spomene Kina, jedna od prvih asocijacija jeste Kineski zid ili Veliki zid kako ga Kinezi nazivaju. Gradnja u današnjem obliku počela sredinom II veka p.ne. i trajala je sve do XVII veka.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

To je odbrambeni objekat čija je svrha bila da se spreče stalni upadi Mongola. Zid je uglavnom podignut na brdsko-planinskim područjima, pruža se na veoma složenom reljefu, prolazi preko pustinja, stepa i močvara.

Stručnjaci kažu da su graditelji zida, saglasno reljefu, primenili do tada nepoznatu tehniku zidanja, pa je zid tako postao jedan od najboljih odraza pameti predaka kineskog naroda.

„Kineski zid“ je najveća građevina na svetu koja je dugačka nekoliko hiljada kilometara, visoka 16 i široka osam metara što je bilo dovoljno za prolaz četiri konja uporedo, udobno za manevrisanje vojske i prevoz robe i oružja.

Zid je podignut spolja od ogromnih opeka i odsečenih kamenih blokova, a unutrašnjost mu je punjena kamenom i zemljom. Proteže se od srednje Azije do Žutog mora.

***

Duž celog zida u pravilnim razmacima dominiraju kule-stražarnice kojih ima oko 25.000.

Rastojanje između tih kula odgovara dometu strele izbačene od jedne kule prema drugoj. Zid je zaliven znojem i krvlju mnogih koji su tu skončali gradeći ovu neverovatnu građevinu.

Zato ga zovu i najdužim grobljem na svetu, jer su oni koji su stradali tokom izgradnje mahom bili uzidani u njega. „Kineski zid“ uglavnom je u ruševnom stanju, tokom vremena rušili su ga osvajači, ali su ga i domaći dobro očerupali raznoseći materijal za gradnju kuća, ograda, puteva.

Često se spominje da je „Kineski zid“ jedino ljudsko delo koje se može videti sa Meseca, ali mnogi smatraju da to nije tačno.

Nekoliko bolje očuvanih sektora obnovljeno je i restaurirano tako da je „Kineski zid“ danas najveća turistička atrakcija Kine i neizostavni je deo posete Pekingu od koga je udaljen svega šezdesetak kilometra.

***

Avantura zvana „Osvajanje Kineskog zida“ započela je rano ujutru kada smo napustili hotel i u pratnji dvoje studenata Kineza trkom se uputili ka najbližoj stanici podzemne železnice.

Ovo „najbliže“ treba prihvatiti samo uslovno, jer je do stanice trebalo ići bar dvadeset minuta ubrzanim hodom. Na stanici – haos i neviđena gužva u dolazećim vozovima! Uspeli smo da pogodimo tačno „špic“ kada svi žure na posao.

Propustili smo dva voza koji su bili toliko puni da u njih igla nije mogla da stane. Najzad, uz pomoć laktova i gurnjave nekako se ubacismo u sledeći voz sve pazeći da neko od nas nije ostao na stanici. Kada je trebalo izaći, morali smo da se rvemo kako bismo oslobodili put ka izlazu.

Zatim trk ka pokretnim stepenicama do sledeće platforme gde smo sačekali drugi voz koji na sreću nije bio toliko pretrpan.

***

Tim vozom stigli smo do železničke stanice, gde se preko običnih i pokretnih stepenica, a sve uz gungulu i trku i pošto se prođe kroz obaveznu kontrolu, vrlo sličnu onoj koja se vrši na aerodromima, konačno se izlazi na brojne perone gde je stajalo nekoliko postavljenih kompozicija.

Kao i sve ostalo što smo videli u Kini, utisak je da je i ovde sve novo i moderno. Peroni su pod krovom, a svaki kolosek označen je zelenim i crvenim fluorescentnim slovima na kineskom i engleskom. Svuda besprekorna čistoća, nigde nijednog papirića, čak ni opuška od cigarete.

Na tren, prođe mi slika beogradske stanice i odmah pored nje one autobuske. Zna se na čiju štetu bi išlo bilo kakvo poređenje.

Skoro svaku kompoziciju vukla je lokomotiva aerodinamičnih linija, ali kasnije se pokazalo da se naš voz nije kretao brzinom većom od 80 km/h iako ga je vukla ona „aerodinamična“.

***

Voz pun putnika, vagoni čisti, na sedišta se seda bez gađenja od eventualne prljavštine ili zbog toga što su isečena pa je iz njih ispao sunđer, nigde jedne škrabotine po sedištima ili zidovima vagona.

Uostalom, nigde u Kini nisam video nijedan takozvani „grafit“ makar bila to obična žvrljotina, ili kakav pristojan crtež. Skoro da mi je bilo krivo što ne pronađoh ništa od takvih nakaza koje ruže ceo Beograd. Posle oko sat vožnje stigosmo do krajnje stanice.

Oktobarski dan vedar, nebo kristalno plavo i bez oblaka, ali po svežem i oštrom vazduhu oseća se da se nalazimo na većoj nadmorskoj visini. Posle ne baš kratkotrajnog pešačenja stadosmo u red ispred blagajne da kupimo karte za žičaru koja će nas odvesti do podnožja zida, a odatle počinje pentranje.

***

Još u Tjencinu profesor Vang, koji nam je bio domaćin, u jednom razgovoru izrazio je zabrinutost da će taj izlet na zid za mene biti vrlo naporan. Imao je u vidu da sam prilično hramao, jer me je poduže mučio bol u levom kuku.

Napravio sam se da nisam čuo tu primedbu, ali kada je počeo uspon shvatio sam koliko je bio u pravu. Zid prati planinski reljef, a ovaj deo zida kojim smo se mi peli vinuo se nebu pod oblake, bar tako mi se učinilo kada sam ugledao krajnju tačku sa kulom dokle treba da se popnemo.

Puno je sveta, jedna kolona se penje a druga silazi, sve sami Kinezi. Ubrzo počeh da zavidim onima koji su silazili! Između nas koji smo se peli bilo je tek toliko prostora da se iskorači na sledeći stepenik, a da se ne nagazi onaj koji je ispred.

***

Stepenici su posebna priča! Neki su visoki preko pola metra, drugi su normalne visine, zatim opet dolaze visoki stepenici, posle uopšte nema stepenika, ali je strmina tolika da mi je posle nekoliko koraka duša bila u nosu.

Morao sam povremeno da zastajkujem da dođem do vazduha, pri tome stalno pazeći da mi društvo iz ekipe ne izmakne, još bi samo falilo da se izgubim na tom zidu! Kula na vrhu čas se videla, a čas je nestajala već kako je zid pratio reljef, ali imao sam utisak da kada bih je ponovo ugledao da joj se nimalo nisam približio.

S vremena na vreme bih zastao da kroz usek na zidu pogledam brdovitu okolinu, a otud je duvao takav vetar da je „glavu otkidao“, pa bih se brže-bolje povlačio u zavetrinu zida. Pored mene često se nalazio student Kinez, valjda je ocenio da u nekom trenutku treba da mi pomogne.

***

Svaki čas me je zapitkivao da li mi je dobro i mogu li dalje, što me je, priznajem, nerviralo. U jednom trenutku videvši da sam potpuno baldisao, zabrinuto me upita:

„Kako bi bilo da se vratimo i da ostale sačekamo u podnožju?“, samo odmahnuh glavom i krenuh ka kuli. Povremeno fotografisanje dobro je došlo da se malo izduvam.

Doduše, bilo je i drugih koji nisu baš trkom mogli da savladaju uspon, jer su i oni zastajkivali da se odmore i dođu do vazduha. Nemam nikakav pojam o vremenu koliko dugo je trajao moj uspon. Možda pola sata?

***

Tek kada sam stigao do kule na vrhu shvatio sam kakav je osećaj imao ser Edmund Hilari kada se popeo na Mont Everest – ogromno olakšanje bilo je pomešano sa osećanjem pobednika uz čuđenje i nevericu da sam se jednom u životu baš ja našao na „Kineskom zidu“ i osvojio ga!

Čini mi se da dok pišem ove redove još uvek nisam svestan da sam bio u Kini, a pogotovo da sam se verao po „Zidu“. Pošto smo „Osvajanje Zida“ ovekovečili brojnim fotografijama, krenuo je spust koji nije bio nimalo lakši od uspona.

Trebalo je paziti kako se silazi niz čas visoke, čas niske stepenike, a kada naiđe nizbrdica bez stepenika onaj ko se ne uhvati za gelender na zidu ima glavačke da sleti i ništa ga ne zaustavi sve do podnožja!

***

To je i meni moglo da se desi, ali ne na nizbrdici već na jednom stepeniku. Zagledan u predeo koji se prostirao izvan zida ne obratih pažnju na visinu stepenika na kome sam stajao, noga mi propade u prazno i poleteh naniže.

Srećom, Kina je mnogoljudna zemlja, ispred mene nalazilo se mnogo Kineza koji su u zbijenim redovima silazili i da njih nije bilo sigurno bih se smandrljao niz nizbrdicu sa ko zna kakvim posledicama.

Ovako, naleteh na zid, ali sačinjen od Kineza ispred mene, grunuh u njih svom snagom, pa pošto nisam baš lak sada oni poleteše i udariše u one ispred sebe. Napravi se pravi „talas“ kao onaj koji se stvarao kada je u stara dobra vremena stajanje na severu ili jugu „Marakane“ bilo prepuno.

***

Srećom, u slučaju talasa na „Kineskom zidu“ niko nije pao, ili, ne daj Bože, bio pregažen od ljudi koje sam dobro zaljuljao. Kinezi na koje sam naleteo počeše ljutito da gunđaju uz slanje nimalo prijateljskih pogleda, pa ja ubrzah silaženje da bih stigao društvo koje je bilo poprilično odmaklo.

Najzad, stigosmo do podnožja gde se ukrcasmo u nešto što je ličilo na tobogan, ali na šinama. Pošto nas čvrsto uvezaše, uz tandrkanje praćeno našom cikom i podvriskivanjem velikom brzinom za tili čas spustismo se do štandova gde su nas već čekale fotografije koje su neki senzori snimili dok smo se spuštali.

Fotografije su bile spakovane u neku vrstu malog albuma s motivima „Kineskog zida“ i ko je mogao da odoli da ih kao uspomenu ne kupi. Tako se završi naša poseta „Zidu“, ali ne baš sasvim.

***

Nekim rasklimatavim kombijem stigosmo do železničke stanice, ali nam voz ode ispred nosa. Kako da utrošimo dva sata do sledećeg polaska nego da odemo na neki dobar ručak. Ono dvoje studenata Kineza brzo pronađoše nešto što je ličilo na restoran u domaćoj radinosti.

Pošto smo sedeli unutra iskoristih priliku da skinem jaknu i da se malo „prosušim“, jer su mi i košulja i tanak džemper bili mokri od znoja.

Sam Bog sveti zna kako onako znojav nisam uspeo da zaradim zapaljenje pluća ili bar pošten nazeb po onom vetru na „Zidu“? Spasla me je ta ista nepropusna jakna ispod koje sam se znojio, ali koja me je istovremeno i štitila od vetra.

Ono što je u ovom nazovi restoranu bilo vredno spomena jeste – toalet. Da bi se došlo do mesta gde se ide poradi sebe prošao sam kroz malo betonirano dvorište u kome su nad jednim metalnim koritom dvojica Kineza upravo klali pevca. Zbunjen ovim prizorom nisam znao kuda ću dalje.

***

Ona dvojica kao da su to shvatili pa mi pokazaše na jedna vrata na zgradi u dnu dvorišta. Stupih na stepenik i otvorih vrata i nađoh se u spavaćoj sobi!

Poveća prostorija sa širokim bračnim krevetom, televizorom, nečim što je ličilo na komodu, policama i još nekim stvarima nije mogla da bude ništa drugo nego spavaća soba. „Šta ću sad?“, pomislih u panici.

U dnu sobe ugledah vrata, otškrinuh ih, kada tamo – čučavac! Znači, da bi se stiglo do onog mesta treba proći kroz spavaću sobu gazde koji drži kafanu, pa ako se naleti na neke koji rade nešto pravi se lud i teraj dalje za svojom mukom! Sa ovom doživljajem završila se naša poseta „Kineskom zidu“.

Milan Jovanović, Beograd
inženjer tehnologije, naučni savetnik u Institutu za uklearne nauke Vinča
Fotografija: Kineski zid, Peggy und Marco Lachmann – Anke za Pixabay