Ljubica (Petrovaradin): Putovanje sa tugom, srećom, ponosom

Priča sa IV konkursa za najbolji putopis starijih osoba „Draganova nagrada“, kategorija “Najbolja priča o putovanju po Srbiji”.

Beše to davne i opasne 1992. godine beše to prevrat istorije koja se ponavlja svakih pedesetak godina. Istoriju pišu događaji, prekraja ih politika i diktira. Ja sam je, tu 1992. godine doživela u realnosti.

Otvaranjem Google oglasa na ovoj strani pomažete rad Penzina. Hvala vam unapred!

Stariji sin, Danijel, je 1991. godine dobio poziv u vojsku, i bili smo ponosni, kao i on, jer smo tako odrastali i učili svoju decu, da samo zdrav, sposoban mladić ide u JNA.

Po dobijanju poziva, odloženo jer je grupa, gde je član, rock terapija, snimala prvu kasetu svoje muzike, te 1991. godine Beogradu.

Posle godinu dana, došao je novi poziv za vojsku. Mesto, Karlovac, Hrvatski, u kasarnu. Zaćutali smo… Prećutno prihvatili, jer je to i vojnička čast.

***

Posle nedelju dana, desio se pokolj na mostu i u kasarni, koje je bilo odredište mog sina. Komšijin sin, Robert, prebegao je kao i puno mladića tada, u Mađarsku, odredište mu je bio zagrebački aerodrom. U kući smo, bila sam samohrana majka, i dalje ćutali i čekali, nešto od boga smo čekali..

I došla je prekomanda ili poziv, drugi, u niš… deca, budući vojnici, iz te generacije sedamdeset i neke… su sada dobijali pozive za Crnu Goru ili Srbiju …

Srce mi se malo odmrzlo. Priče i stvarnost, u Splitu u tenku udavljen vojnik iz Makedonije. U Kninu prvi redovi u rovovima, vojnici povučeni sa svih strana… u Sloveniji ubijanje vojnika, u Karlovcima ubijanje vojnika, u Sarajevu takođe…

***

Bože, ljudi šta vas-nas je to snašlo… Gde je ta naša bratska ljubav? I nije važno koje si nacionalnosti i vere. Bitno je samo da si čovek. Ja sam i dalje tog mišljenja, i decu sam tome naučila… ali posle smrti našeg Tita, sve je prestalo. probudio se nacionalizam, vera se podelila na tri strane… I brat, brata ubija, mrzi… Sve je krenulo naopako, ružno… Bolje rečeno, strašno, da ne poveruješ kakve su se sve strahote dešavale.

I tako, približavao se i taj dan odlaska u JNA u Niš, kasarna „Filip Kljajić“. 26. april 1992. godine. Pre toga je održan Omladinski festival u Subotici, gde je nastupila i Danijelova grupa , „Rock terapija“. Moj sin je lep, visok, crn, zvala sam ga u detinjstvu, kao bebu , „breskvica“, jer je imao divno lice, sa crvenim punim usnama, oči bademaste… Crnu, kovrčavu dugu kosu, na moju majku…

Posle festivala napravili smo u našem stanu na šestom spratu, a beše zgrada od dvanaest spratova, oproštajno pred vojskom, za sve njegove brojne drugare. Kada smo sve završile, mislim pripremu posluženja, izvinivši se komšijama unapred za muziku i graju. To su bili drugari čak iz obdaništa, škole, muzike…

***

Kada sam se sutra ujutru vraćala, u liftu je jedna komšinica rekla „I kakva je to majka koja je pustila toliko dece da galame i vesele se a nije prisutna?“ Pogledala sam je. Nema svoje dece, ceo život je živela samo za sebe i svoje želje. Ušla sam u stan deca su ga spremila i još spavala. Usput sam videla da se neko sa našeg ispovraćao, a to je bio sin moje jetrve Marije, Zdenko, ne trpi piće…

Uzela sam kofu tople vode sa sanitarom i brisačem i počela od našeg šestog sprata do prizemlja da perem stepenište. Svaki sprat je imao po 16 stepenika i tako puta šest…

Pošto je bila nedelja pre podne, iz svakog stana se čula muzika sa radija. Puštale su želje slušalaca. Jedni drugima su čestitali rođendane, svadbe a bilo je i čestitke povodom odlaska u vojsku… Plakala sam… Izašlo je iz mene… Sva tuga i bol za sinom… A patriotizam mi je pritiskao srce… Borba to dvoje me je razdirala… Suze su takođe spirale nečistoću stepeništa… Moj Danijel mi ne bi dozvolio da moja čestitka bude na radiju…

***

Kada sam završila sa čišćenjem, popela sam se gore u stan… Počela sam da spremam vojničku torbu. U međuvremenu došao tj. vratio se Danijel iz grada. Aleksandar, mlađi sin je još spavao. Pogledala sam Danijela. Pred mene je stajao sasvim drugi mladić. Mlad gospodin, ozbiljan je preko noći postao. Sazreo od stvarnosti u kojoj se zadesio. Ponosan, ozbiljan ošišan. Doneo mi je, a tako smo se dogovorili, pramen odsečene duge kose. Stavila sam ga u kutiju.

Dok sam pakovala ranac torbu, objašnjavala sam mu o svemu što pakujem. Došla sam i do igle i konca. „Ovo ti je za šivenje, nisi imao do sada prilike…“ i shvatila da imamo još puno, puno toga da pričamo…

Drugovi su došli po njega koji su ga ispraćali u armiju. Krenuli su. U međuvremenu i brat mu se probudio i krenuo takođe sa nama u grupi. Išli smo do autobuske stanice. Smejala i galamila je ta družina…

Ja sam koračala mehanički. Srce mi je kucalo kao tam, tam bubnjevi.

Bila sam u stanju bez svesnih događanja… Bila sam majka vojnika.

***

Ptići u gnezdo
Što smo ga svili
Nakon ljubavi,
Ptiće smo smestili.


Gajili, ljubavlju vajali,
Sa ponosom
Za život ih spremali.

Nakon poziva,
Trebali u vojsku
Da ih šaljemo,
Generaciju sedamdesetih.

Patriotizam razara srca,
Tuga i strah za izginulim
U bratoubilačkom ratu političara.

Naši sinovi kao pioni
Na tabli šahovskoj
U prvim redovima
Na oltarima žrtvena janjad…

Lj. V. M. 1992. godine

***

Na autobuskoj su ga dočekali drugari i drugarke i svi tako nasmejani i složni, počeli su da se spremaju ka peronu. Ja sam prišla neprimećena blagajni i tražila jednu kartu za Niš…

Autobus kojim je trebao da ide bio je već postavljen na stajalištu na stanici u Subotici. Ušla sam pre svih. Danijel se opraštao sa svima… Dosta ih je bilo, napunili bi autobus da su ušli. Videla sam onako oduzeta, jer sam se osećala kao majka kojoj su oduzeli prvu njenu bebu… Moj sin se vrteo i tražio me pogledom, ali hrabar i smiren ušao je u autobus…

Primetio me je i sa smeškom rekao drugarima kada je autobus krenuo…

„Vodim majku u vojsku…“, a ja sam stajala kraj njega… i mahala im…

Vidim da je i njemu bilo laknulo. Nije ipak bio sam. Bila sam mu i otac i majka svih ovih godina. Onako malena, ali snažna, stroga, volela sam i gajila ih sa srcem punim ljubavi…

Imala sam, još toliko mnogo da mu pričam, savetujem… Jer nisam stizala… Mislila sam da možda nešto ima nekazano…

***

Autobus je bio prepun… Stajali smo do Beograda i pričali… O svemu, opušteno. Držala sam ga za mišicu. Onako visok, lep, pametan… Ozbiljan. Moj ponos… Moje čedo. Suzdržavala sam suze. Nije im bilo mestu tu… Da se pojave, a ne treba on, i da ih vidi. Uz njega sam, rekla sam, više puta do sada… Idem i ja sa tobom… I tako je i bilo…

Put je trajao i stigli smo do odredišta… Kasarna je bila odmah prekoputa željezničke stanice. Ušao je, a moj pogled, srce… Duša mu je gladila leđa, čelo, ruke, moje čedo, rođeno u ovo pogrešno vreme je odlazilo na odsluženje vojnog roka, posle kojeg muškarci postaju pravi vitezovi… kao i devojke posle porođaja…

Ostala sam u Nišu, kao i posle toga, mnogo puta. Nišlije su volele vojnike. Uvek su mi pomagali kada sam dolazila sa velikim paketima u posetu.

Niš je jedan od najvećih gradova naše Srbije. nalazi se na brdovitom Balkanu. Kraj njega, to jest u srcu grada teče Nišava reka koja osvežava svojim tokom kroz ovaj prelep grad, dok teče.

Znam, iz istorije, za Čegar, spomenik na brdu Čegar, gde se odvijala čuvena bitka iz srpskog ustanka, na čelu sa Stevanom Sinđelićem.

Niška tvrđava je ponos i nalazi se na obali Nišave, na ostacima rimskog vojnog logora.

***

Ćele kula, napravljena od lobanja ratnika i srpskog ustanka, kao znak odmazde turske vlasti protiv srpskih ratnika.

Spomen park Bubanj, kompleks, sagrađen za sećanje na streljane građane Niša i južne Srbije u II svetskom ratu.

Medijana, rimska Medijana danas arheološki park u istočnom delu Niša, na pola puta za Nišku banju. U vreme vladavine cara Konstantina velikog, rimsko naselje i veliko poljoprivredno gazdinstvo.

Lapidarium, mesto gde su kameni spomenici, krajputaši.

I tako, priroda koja je okružila ovaj predivan grad, je doprinela da se gost, oseća prijatno uz uvek prijatne i nasmejane građane, spremne da udele lepu reč i osmeh svakom gostu, jer oni su prepoznatljivi…

Hvala gradu Nišu, njegovim divnim stanovnicima što su mi godinu dana čuvali sina.

I uvek, ću se rado vraćati, obići ga sa ljubavlju.

Ljubica Vukov Mihajlo, Petrovaradin
Fotografija:
Ćele Kula, Felix Philipp Kanitz sa Wikimedia Commons